PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Prijateljstvo: obiteljski odjeci

U stvaranju, održavanju i prekidanju prijateljstava možemo prepoznati neke obrasce koje smo naučili u svojoj primarnoj obitelji. To je posebno važno za one koji imaju poteškoće u prijateljstvima - ili uopće nemaju prijatelje, ili ih teško pronalaze, ili teško održavaju prijateljske odnose.

925STUDIO

U stvaranju, održavanju i prekidanju prijateljstava možemo prepoznati neke obrasce koje smo naučili u svojoj primarnoj obitelji. To je posebno važno za one koji imaju poteškoće u prijateljstvima - ili uopće nemaju prijatelje, ili ih teško pronalaze, ili teško održavaju prijateljske odnose. Naravno, te poteškoće nemaju nužno samo jedan uzrok – uzroci mogu biti različiti i vrlo složeni. Prikazat ćemo neke uzroke vezane uz komunikaciju koju smo naučili u svojim obiteljima.

Prvi scenarij 

Ako u obitelji ili u okolini u kojoj smo odrasli nismo naučili kako graditi odnose, moguće je da nam nije ni na kraj pameti, niti je dio našeg iskustva, da se u kvalitetnom odnosu i daje i prima. To bi značilo, na primjer, da se inicira kontakt (prilazimo drugima), a ne samo da se prilazi nama. Kada je to izvan našeg iskustva, moguće je da ćemo imati poteškoće ne samo u pronalaženju prijatelja, nego i u održavanju i izgradnji prijateljstva. Ako ste kao djeca bili obožavani u svojoj obitelji ili su vaši roditelji (odnosno onaj tko je skrbio) bili neprestano vama na usluzi (prebrižni i u ulozi servisa), u vremenu predadolescencije i adolescencije, kada nam vršnjaci postaju iznimno važni, za neke slijedi veliki šok – ljudi iz vanjskog svijeta ne ponašaju se kao ljudi kod kuće: nisu uvijek dostupni, ne daju mi ono što ja želim u odnosu, njihova zainteresiranost i pažnja se ne podrazumijeva. Ta spoznaja da drugi iz vanjskog svijeta nisu tu isključivo za mene može biti doživljena kao prijeteća i povređujuća. Odrastati znači prolaziti i razrješavati ovakva iskustva - možemo reći i krize u razvoju mladih (nekad i starijih).   

Važno je kuda sada idemo iz te točke:

a) Jedna je opcija da možemo nešto napraviti s tim iskustvom  - u smjeru spoznaje i prihvaćanja da trebam učiti nove socijalne vještine, vježbati kako biti ja i kako istovremeno biti s drugima – uvažavajući i sebe i njih. To bi značilo polako i strpljivo vježbati kako inicirati kontakt, usuditi se pristupiti nekome, i da – podnijeti da neće svaki put ispasti onako kako sam zamišljala. U nošenju s ovom težinom ne moramo biti sami, možemo tražiti podršku stručnjaka koji mogu biti od pomoći u tome da izdržimo sve ono što nam je teško i poveđujuće u ovom procesu učenja.   

b) Druga je opcija da donosimo negativne zaključke o drugima - budući da nas oni (kako to i treba biti) - ne tretiraju kao osobu koja je uvijek poželjna, povlaštena i uvijek u pravu (ako je to bila situacija u obitelji). S ovom opcijom dolazimo na sklizak teren prikupljanja ponavljajućih loših iskustava i zaključaka prema kojima nešto nije u redu s drugim ljudima. Problem je ako zapnemo u tom filmu (netko kratko dok ne shvati o čemu se radi, netko godinama, netko značajan dio života) jer time ostajemo u frustraciji i nezadovoljstvu koje, u osnovi, nema veze s drugim ljudima nego našim ograničenim kapacitetom da gradimo odnose. 

Naravno, nije do nas ako su nas roditelji odgajali obožavanjem i služenjem, bez jasnih signala i poruka da su i oni ljudska bića sa svojim potrebama i granicama, ali do nas je da shvatimo da odnosi s drugim ljudima ne funkcioniraju isključivo po nama dosad poznatim principima.

Što prije počnemo učiti da je dobar odnos onaj koji je uzajaman – u kojem smo pozvani, ali i pozivamo, u kojem obje strane imaju i svoje potrebe i svoje granice (koje su nužno drugačije od mojih), počet ćemo bolje razumijevati odnose i ljude, a time povećati šanse za prijateljstva.

Isto vrijedi i za veze.      

Drugi scenarij

U obitelji možemo naučiti biti osjetljivi za potrebe drugih ljudi. Podrazumijevamo da je to vrlina, no osjetljivost za druge, bez svijesti o vlastitim potrebama, u nekom trenutku postaje destruktivna.

Moguće je da lako uspostavljamo kontakt i ulazimo u odnose u kojima smo tu za druge. Načelno, ljudi to vole. Brzo prepoznajemo što im treba i spretni smo im to dati - pažnju, podršku, praktična rješenja... Znamo kako ih razveseliti... 

To nam se čini lako i jednostavno, uglavnom zato što smo te vještine izbrusili živeći u svojim obiteljima, možda pazeći na dobrobit svojih roditelja i drugih članova obitelji više nego su oni to činili za sebe. Opremljeni senzorima za potrebe drugih (a da ih uopće nismo svjesni), ali i bez poznavanja vlastitih potreba (!!)  na sličan ćemo način postojati i u drugim odnosima - moguće da ćemo lako okupljati ljude oko sebe stavljajući već od samog početka veći fokus na njihove potrebe  nego na naš odnos. Neko vrijeme to može biti ugodna pozicija, no nakon niza mjeseci - godina – desetljeća, shvaćamo da imamo dosta ljudi oko sebe, među njima i prijatelje, no ne osjećamo se dobro u mnogim od tih odnosa. S vremenom osjećamo iscrpljenost i spoznajemo da iz nekih druženja nismo dobili ama baš ništa za sebe - osim da smo i dalje na vlastitu štetu dobra podrška drugima. Super, što ne?

Sada smo ponovo u točki kada možemo ići u smjeru učenja ili pak u smjeru okrivljavanja drugih zašto su takvi kakvi jesu.

Smjerovi učenja mogu biti različiti. Jedan od njih je osvještavanje onoga što ja trebam, što meni paše i jasno komuniciranje: U pravilu se nalazimo kod tebe u kvartu, predlažem da se nađemo u nekom kafiću koji nam je na pola puta. Daleko mi je putovati.  ili: Tako sam često kod tebe u kvartu, predlažem da ti dođeš u moj kvart. 

Test je za odnos (i puno hrabrije) pitanje možemo li otvoreno pričati o onome što nam smeta i što predlažemo da bude drugačije. Ne na način da napadamo i okrivljavamo, nego da preuzmemo odgovornost. Ovo znači biti odgovoran za sebe, svoje postojanje u odnosu i za sam odnos nasuprot trpljenju, ulozi žrtve i narativa u kojem su drugi ljudi neosjetljivi/sebični/grozni /i kakvi već sve jesu. To preuzimanje odgovornosti briga je i da se prijateljstvo održi jer vjerojatno u njemu ima nešto ili puno toga vrijednoga što ne želimo izgubiti.  

Nerijetko  nam je lakše etiketirati drugoga nego se zauzeti za sebe i prijateljstvo, pri čemu je vjerojatno da naš prijatelj također ima putra na glavi i pripada mu ista količina odgovornosti za prijateljstvo. Međutim, meni nešto smeta i na meni je onda da napravim promjenu u vezi toga.  

To ne znači nužno da sve odnose možemo i trebamo spasiti.  

Međutim, mnoge stvari koje nam smetaju, a za koje ne pronalazimo riječi i koje ostaju prešućene, prelijevat će se u odnos, stvarat će udaljenost i povećavati prazninu među nama. Vidimo da to vrijedi i za ljubavne kao i sve druge važne nam odnose.

To je i jedan od razloga zašto mnogi odnosi, koji bi u osnovi mogli biti dobri, pucaju i prekidaju se.

I, da, neke od njih zauvijek izgubimo i bole nas.



nastavi čitati