PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Preživjeti gore od goreg

Rat je bezuman dokaz propasti humanosti i empatije. Kakvo će biti to "sutra", to famozno "onda" koje čekamo da se konačno pojavi? Postoji li uopće?

Ovih se dana, kada su pandemijsku iscrpljenost zamijenile strašne slike rata u Ukrajini, pitam je li svijet zaista potpuno poludio. Odmah iza toga sama sa sobom vijećam koliko je dugo već svijet prolupan, možda je i oduvijek lud? Umjesto sanjanog proljeća bez epidemioloških mjera našli smo se na pragu ratne zone. Dok neki od nas kupuju zalihe hrane i pripremaju jod, neki su sasvim isključili vijesti i dobro im je. Više od dva milijuna ljudi u zadnja je dva tjedna svoju kuću spakiralo u torbu, djeca sama prelaze granice plačući, negdje u skloništu umrlo je dijete od žeđi. Pa neće valjda, postoji diplomacija i mirna rješenja, pa kako u 21. stoljeću?! Zamišljam da su slične riječi izgovarali i ljudi pred Drugi svjetski rat... zasigurno i Sirijci prije dvanaest godina. Osjetim se i licemjerno jer zapadno društvo u globalu ova situacija u Europi više dira nego izbjeglička kriza prije nekoliko godina, velikim dijelom jer je ugrožena naša vlastita egzistencija.

Svaki je rat bezuman dokaz propasti humanosti i empatije.

Kakvo će biti to sutra, to famozno onda koje čekamo da se konačno pojavi? To sutra u koje upiremo? I postoji li uopće?

Pandemija je jasno pokazala da je naša intimna ideja da možemo kontrolirati svijet iluzija. Ponekad nam uspije predvidjeti svoju okolinu i imati osjećaj kontrole, no ni to nije uvijek slučaj. Svijet nije uvijek sigurno mjesto i to mi je u mojim godinama najteža lekcija. Još uvijek polazim od ideje – ako se potrudim, ako napravim sve što je u mojoj moći, ako imam dobru namjeru, sve će biti dobro. To nažalost nije tako, i puno je točnije da ja mogu napraviti sve što je moja odgovornost, a što će biti, bit će, ne ovisi samo o meni. 

Ovo nije 21. stoljeće koje su obećali mojoj generaciji, no definitivno nije ni blizu ičeg pristojnog što smo dužni obećati generacijama koje dolaze. Odgovorni su se već odavno pogubili, vijesti su pune primjera kako odrasli ne upravljaju krizom i kako nisu usvojili temeljne komunikacijske i ljudske vrijednosti. Svaki dan gledamo kako se javno iznose neke neistine, vidimo manipulacije i prijevare, otuđen je neki novac i imovina. Mora se jasno priznati, neki odrasli nisu dobro odradili svoje odrastanje,  zbrčkani su i u neredu, a to je nekako posljedica dugog niza godina nepreuzimanja odgovornosti za svoj vlastiti život i postupke. Velik dio odraslih nema kapacitet komunicirati hladne glave, regulirati vlastita ponašanja, brinuti o sebi, biti odgovoran, dati konstruktivne prijedloge i pružiti sigurnost. Iz moje je perspektive to danak svih onih dana kada nismo u ruke uzeli vlastite boli, tražili načine kako da se suočimo, kako da ih prevladamo. Tako se vojska pojedinaca koji nisu dobro sa sobom pretvorila u kolektive i društva koja ne rastu i nisu zdrava. Naravno, nisu svi odrasli isti, no prečesto se dogodi da je normala u manjini ili se osjeća bespomoćno, bez ikakvih instrumenata utjecaja na zbivanja, što na nacionalnoj, što na međunarodnoj razini. Mladosti, žao mi je, voljela bih da možemo bolje. Odrasli imaju odgovornost štititi i voditi, dati pravovremene informacije i tako pružati osjećaj sigurnosti. 

Prvi je važan posao odrastanja vidjeti svijet u realnom svjetlu, i dobrom i lošem, i tužnom i teškom, i blještavom i bezumnom.

Drugi važan posao odrastanja donosi i proces razočaranja u svoje roditelje (i odrasle generalno). Zadnjih se nekoliko godina razočaranja događaju brže nego bismo mi to htjeli, no nije dobro ikoga štititi od istine. Vidjet ćete da su neki od nas više, a neki manje kvarni, vidjet ćete da imamo mane, točno ćete ubrati koja su nam slaba mjesta jer znate ispravno nanjušiti kada vas varamo. Nismo svi kompletno bijeli niti kompletno crni, nije ni svijet takav... stvari su puno kompliciranije. Nudimo dobre i manje dobre strane, imamo loših aspekata, a neke su nam katastrofalne (barem kod svjetskih vođa). Mogu zamisliti da ste povremeno razočarani i gubite povjerenje, mogu zamisliti da neki od vas osjećaju pojačanu tjeskobu, možda ste ljuti, možda samo apatični jer vam je već svega dosta. Postoje dvije opcije - možete kriviti svijet ili pak pokušati srediti ono što je u vašoj moći. Na ovom teškom mjestu nekako je važno ne zaključiti da su svi loši i da je svijet kompletno prolupao. Apeliram da ovo ne iskoristite za odustajanje od sebe i svoje boli, da ne iskoristite ovo kao alibi.

Sada je važnije nego ikad naći to mjesto u sebi gdje ipak odabiremo život, trud, znanje, rast.

Mjesto koje nije odustajanje od sebe, drugih, svijeta. U vihoru svih svjetskih katastrofa još je važnije nego ikad ustati svaki dan i odraditi jedan sasvim običan dan. Planirati, brinuti o prekidu, svađi s prijateljicom, pogledati film, izaći van. Brinuti za drage ljude. Truditi se i družiti, učiti, biti znatiželjan, brinuti svoje brige. Dati barem neki komad sebe u nešto dobro. Sve nam to pomaže da ostanemo stabilni i zdravi u glavi. Važnije nego ikad. Tako stvaramo svoju normalu i ako smo u tome predani, nećemo biti oni odrasli koji nisu dobro. Tako smo dio kockica društva koje ima šansu zalijepiti se. Učinimo to zajedno.

nastavi čitati

Rod: od neravnopravnosti do nasilja

Martina
Psihoterapeutkinja u nastajanju, zaljubljenica u izazove rasta
rastem