PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Preživiš, a ni ne znaš da si preživio — družili smo se sa Sarom Pukanić

Sara Pukanić ove je jeseni upisala svoj drugi fakultet - MA fotografije na ADU u Zagrebu. Na njezinim su fotografijama uglavnom žene, a njezine su žene nježne, snažne, samopouzdane, sirove, realne i kao takve brišu granice podrazumijevajuće ženskog. Sara odrasta sama od srednje škole - njezina je samoća velika pa možda zato i Sara djeluje toliko velika. Ona je jedna od onih najhrabrijih osoba koje ne znaju da su hrabre. Kada ste s njom u prostoriji, osjećate se kao da je sve moguće, lako i - preživljivo.

Za neke sam si stvari premoćna. I mislim da sam generalno too much. Pogotovo za muškarce. A u nekim sam stvarima ful slaba i jadna... Na primjer, u tim odnosima... uvijek popustim. Kul sam si na dane, a na dane sam si, ono, luzer!

Judita: Otkud ti svi ovi fotoaparati koje imaš po stanu?

Većinom su tatini. On se prvo bio počeo baviti fotografijom, tek onda novinarstvom. Jako je puno fotografirao žene i ljudi mi često kažu da smo po tome slični. Valjda ima nešto u tome.

Zašto fotkam žene? Pa zato što sam opčinjena ženama. Žene su prekrasne. Volim se družiti s njima. Ali ih možda još više volim gledati... Iako to zvuči malo luđački, ali fakat... Kad ih vidim, jednostavno mi je preteško samo ih pustiti da odu i zaboraviti na njih, želim ih zabilježiti na neki način. Ne mora biti klasično lijepa, ali ako ima neku posebnost, ostanem očarana time. Znaš što, mislim bi se žene trebale puno više držati zajedno. Da se držimo zajedno kao što to čine muškarci, mogle bismo napraviti zbilja velike stvari. Odgajane smo tako da smo nesigurne, da se stalno moramo dokazivati i onda nastanu ta rivalstva među nama...

Judita: Kakav je osjećaj upisati faks u 28. godini? Jesu li svi u razredu mlađi od tebe?

Joj, ta ADU mi se uvijek činila nedostižna. Opće je mišljenje da svi koji nešto umjetnički vrijede, idu na Akademiju. To je toliko glup koncept razmišljanja, ali ekipa tako brije. Zato mi se činilo da nisam dovoljno dobra za to. Kao, ma ne, nije to za mene. I onda s vremenom - trebalo mi je toliko godina - gledam svoje fotke i odjednom skužim: pa ja jesam dovoljno dobra. Kad staviš sve na hrpu, ima tu fakat materijala... i pomislim - pa zašto ne bih probala?!

Judita: Što misliš, kakva si prijateljica?

Obožavam svoje prijatelje, oni su mi kao familija. Nekad sam malo sebična u tim odnosima - kada me nešto muči, ja o tome moram pričati cijelo vrijeme - kao da time to izbacujem van. Ne mogu šutjeti, nema šanse. Svima s kojima se osjećam ugodno ja ću pričati o svojim problemima i o stvarima koje me muče. To nekad nije dobro, ali jednostavno si ne mogu pomoći. Otvorena sam knjiga… što baš i ne volim kod sebe. Htjela bih biti tajanstvenija, misterioznija, ali ne mogu to nikako postići hahaha.

Judita: Čega te strah?

Bojim se tuge, osjećaja tuge. Onda samoće, da ću možda ostati sama. I da mi se teti nešto ne dogodi, ona mi je sve na svijetu. Uglavnom se bojim hoću li uspjeti proći kroz nešto, kako će se manifestirati, da li će boljeti... Najviše se bojim vlastitih emocija.

Judita: Što vidiš kada gledaš ovaj svoj autoportret?

Ne znam... Mislim da sam si baš, ono, carica. Hahaha. Ne, pa htjela sam se ogoliti. Skroz. Kao... kao da me baš briga. Htjela sam vidjeti kako ću se osjećati kada napravim nešto takvo. I svidio mi se taj osjećaj!


nastavi čitati
video priče