PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Prelila mi se čašica

„Young person worry: What if nothing I do matters? Old person worry: What if everything I do does?“ 

925STUDIO

Neki dan provela sam sat vremena čučeći i plačući u tušu jer nisam mogla pravilno namjestiti menstrualnu čašicu. Već sam nekoliko ciklusa isprobavala čašicu i dala joj pregršt šansi, no čak i kad bih uspješno stvorila savršen vakuum bez imalo curenja, osjećala bih se očajno. Sam čin stavljanja i vađenja čašice bio je za mene poput ponovnog proživljavanja seksualne traume. Iz ciklusa u ciklus izlagala sam se ovoj neugodnosti radi višeg cilja - stvaranja manje otpada.

Svaki put kad bih bila preplavljena količinom neugode i jada, odlučila bih kako ovo nije vrijedno mojeg mentalnog zdravlja te bih naprosto odustala i iskoristila uložak. Potom bih osjećala nevjerojatnu krivicu jer to stvara otpad koji se ne može reciklirati. Čak mi je i taj osjećaj krivnje bio podnošljiviji od ovog bijesa koji sada osjećam svaki mjesec dok kupujem preskupe biorazgradive uloške. Razumijem da su skuplji zbog organskog pamuka, biorazgradive ambalaže i etički plaćenih radnika, no možda bi nam svima koji krvarimo po tjedan dana svakog mjeseca bili pristupačniji da se proizvodi za menstruaciju u Hrvatskoj ne oporezuju kao luksuzni proizvodi po stopi od 25%!

Dok pokušavam dešifrirati sitne natpise na pakiranjima uložaka, perifernim vidom primjećujem žene koje dolaze i odlaze uzimajući prve uloške ili tampone na sniženju te se osjećam pomalo glupo i poprilično beznadno. Kako da vjerujem u to da moji minijaturni individualni postupci čine ikakvu primjetnu razliku? Kako da imam osjećaj da kupovanje ekološki i etički prihvatljivih proizvoda pomaže srušiti korporativne divove koji nam konstantno guraju pod nos proizvode koji su štetni i za nas i za zemlju? 

Nekad se toliko zapletem u vlastitu krivnju da zaboravim kako su za klimatske promjene ponajviše odgovorne ogromne transnacionalne korporacije koje se konstantno štiti dok nesmetano eksploatiraju zemlju i radnike, umjesto da ih se strogo regulira i kažnjava. Veliki brendovi misle da sudjeluju u „borbi protiv zagađenja“ izbacivanjem novih proizvoda u duhu performativne održivosti, proizvoda koji služe samo kao dodatak već postojećim neodrživim proizvodima, umjesto da ih u potpunosti zamijene.

Ne tvrdim kako mi sami svojom potrošnjom ne sudjelujemo u zagađenju okoliša. Na kraju krajeva, dokle god postoji potražnja, postojat će i proizvodnja, no ono što je potrebno da bi se izbjegle katastrofalne posljedice klimatskih promjena definitivno ne leži u našoj košarici punoj ekološki prihvatljivih proizvoda. 

Nije toliko stvar u proizvodnji i kupovanju novih, održivih proizvoda.

Održivost je postala svojevrstan buzzword te se često koristi kako bi se kupce greenwashalo, tj. uvjerilo da je proizvod održiv i onda kad on u konačnici nije jer je kapitalizam jako dobar u tome da nam proda bilo kakvu ideju, čak i onu koja se naizgled bori protiv njega.

Nešto najbitnije što mi kao potrošači možemo napraviti upravo je suprotno konzumerizmu, a tiče se redukcije. Možemo smanjiti našu učestalost i količinu kupovine, naš tzv. ugljični otisak (carbon footprint) potrošnjom manje struje, vode i energije te općenito ublaživanjem naših apetita za novim, boljim, većim, sjajnijim. 

Htjela bih se osvrnuti na neke od načina na koje ja nastojim smanjiti svoj otisak, a da izlazi iz onih bazičnih alternativnih rješenja poput „nosi svoju vrećicu u dućan“ ili „nosi svoju bocu za vodu“ jer to je nešto što, mislim, većina nas već radi (nadam se). Ova moja zagrađena pasivno-agresivna osuda također je proizašla iz rastuće brige za okoliš, ali na takvo ponašanje nisam ni najmanje ponosna. Počela sam se osjećati moralno superiornom spram ljudi koje naizgled nije briga za svoj otisak. Osjećam se užasno licemjerno jer s jedne strane vjerujem da bi borba za dobrobit zemlje trebala ići uz bok s rastućom dobrobiti svih ljudi i solidarnijim društvom, a s druge strane držim se pametnijom, odgovornijom, „boljom“ osobom od većine.

Primjerice, nisam se već dugo otisnula na putovanja jer nastojim smanjiti korištenje transporta izvan gradskog prijevoza, a onda mi prekipi kad vidim ljude koji, pogotovo usred pandemije, lete avionom na drugi kraj svijeta jer im je doma bilo dosadno. Teško mi je zamisliti se u njihovoj poziciji, da bih ikad mogla biti toliko neodgovorna i sebična. Stavljam se u neku uzvišenu poziciju i tapšam se po leđima govoreći si da mijenjam svijet, dok si zapravo uskraćujem neka od najljepših životnih iskustava i agresivno osuđujem druge. I nimalo mi se ne sviđa kakva postajem. U suštini sam vjerojatno ljubomorna što drugi rade ono što ja želim, a ne dopuštam si jer bih se inače grizla od krivice, kao da skidam omot s još jednog uloška. 

Začarani ciklus krivnje, ljubomore, ljutnje i osjećaja superiornosti pojavljuje se u još mnogo drugih sfera mog kakti održivijeg života (mentalno održiv sigurno nije). Još sam u srednjoj školi prestala kupovati odjeću, a kad bi mi nešto zatrebalo, zaputila bih se u second hand shop. Moj ormar sastoji se ponajviše od stare odjeće mojih roditelja, susjeda, prijateljica i njihovih majki. Jer znalo se da ja nosim vintage. Ali nije stvar u vintageu, retru ili kako god se danas nastoji progurati Depop gentrifikacija i preprodavanje napuštene odjeće po većim cijenama. Stvar je da odbijam kupovati novu robu dokle god imam što obući i davati novac četvrtom najvećem zagađivaču na svijetu – industriji brze mode, iliti onim brendovima koji se uglavnom mogu pronaći u našim šoping centrima. Čak su se i oni popeli na bandwagon i počeli izbacivati „održive“ kolekcije. Omg čekiraj našu prekul novu kolekciju od recikliranih materijala i totalno zaboravi da je i dalje proizvodimo u našim sweatshopovima gdje ljudima nismo osigurali osnovna ljudska i radnička prava hihi cmok zasjaj u našim nekvalitetnim prnjama koje će ti se do iduće sezone definitivno rasparati 😍. 

Sve bi bilo super kad ja ne bih još uvijek nosila robu iz osnovne škole. Uredno mi se svakog ljeta događa da pizdim pred ormarom jer nemam nešto poletno, lijepo, zrelo, ženstveno. Ili barem u svojoj veličini. Dolazim u napast otići si nešto kupiti, ali izjedam se. Ispitujem se jesu li zaista moje samopouzdanje i modni stil bitniji od dobrobiti okoliša i ljudi? Onda gledam trendi cure po ulicama i pitam se razmišlja li uopće itko o tome, zašto bih se ja žrtvovala? I tako se vrtim u krug dok ne prođe još jedno ljeto koje ću provesti u istim izblijedjelim tatinim majicama. 

Što se tiče prehrane, ista stvar. Kad kuham za sebe, ne konzumiram meso, mlijeko, jaja, ribu, ali grizem se kad pojedem sir. Kad dođem na nedjeljni obiteljski ručak, moram pojesti šnicl ili srdele ako ih je mama spremila pa se opet osjećam krivo i vrte mi se slična pitanja. Jesu li moji okusni pupoljci važniji od životinja koje se eksploatiraju, muče i ubijaju da bi završile na mom tanjuru prelivene umakom? Zar je važnije ne razočarati mamu nego usprotiviti se iskorištavanju živih bića za očuvanje naše tradicionalne kuhinje i ostalih krhkih ljudskih običaja?

Ovaj tekst nije niti veganska niti zero waste propaganda. Samo sam već dulje vrijeme opterećena odnosom koji imam s konzumacijom proizvoda, stvaranjem otpada i sve primjetnijim tihim osudama koje upućujem ljudima oko sebe. Ne želim više obraćati pažnju na to odvajaju li moji prijatelji otpad kad se dođem kod njih družiti. Ne želim se više konstantno osjećati loše jer si nešto želim kupiti. Ne želim se više prejedati samo da se ne baci ostatak ručka. Ne želim više biti puna ljutnje prema susjedima kad u kanti za papirnati otpad vidim karton zamotan u plastičnu vrećicu (?!). 

Ne želim to jer krivim krive ljude. Kad su se podijelile kante za razdvajanje otpada, ja sam doma svojima sakupila i isprintala sve upute za ispravno odvajanje otpada. Isprva nismo dobili detaljne brošure koje bi nas educirale o tome, one su došle tek kasnije, a i tad su ih neki bacili u smeće, i to u krivu kantu. Neće svatko uložiti svoje vrijeme i energiju u proučavanje tih uputa ili u pažljivo čitanje etiketa u dućanu ili u detaljno istraživanje održivosti proizvoda prije kupovine. Ljudi su preopterećeni hrpetinom drugih problema i načinima na koje ih sustav pritišće.

Ljudima treba približiti brigu za okoliš stavljajući ih u kontekst s tim istim okolišem jer to nije nekakav ugroženi entitet na Grenlandu, već svaki parkić i ulica u našem kvartu.

Uvijek ima ljudi koji će pokazati interes i educirati sebe i svoju zajednicu, no vlast je ona koja ima moć u većoj mjeri unijeti zelene promjene i podržati energetsku učinkovitost, a sve što prijeti zemljinom opstanku nastojati zaustaviti. 

U društvu se ipak u posljednjih nekoliko godina osjeti pomak i primjećuje rastući interes za brigu o okolišu i opiranju konzumerističkoj kulturi. Koliko god da mi kao građani Hrvatske ne možemo puno napraviti protiv gigantskih transnacionalnih korporacija koje zagađuju svijet, možemo barem glasati svojim novčanikom i odbiti kupovati njihove proizvode. Međutim, ne smijemo zaboraviti da mi nismo samo potrošači, već smo prvenstveno građani te u sklopu svojih zajednica imamo moć činiti pozitivne promjene. Primjerice, na društvenim mrežama pojavile su se brojne grupe u kojima ljudi dijele stvari kojih bi se inače riješili, tako smanjujući otpad, međusobno si pomažući i izgrađujući osjećaj zajednice. Nažalost, čak i na takvim mjestima teško je iskorijeniti konzumerizam. Kako rastu apetiti, tako rasprave u komentarima prerastaju u virtualne verzije otimanja za toaletni papir kakve smo viđali početkom pandemije.

Dug nas put čeka kako bismo pretvorili ovo društvo u jedno skromnije, zahvalnije, zelenije i tolerantnije, no radi se na tome, isto kao što se više progovara o mentalnom zdravlju. To su te neke goruće teme koje najviše opterećuju mlade i mislim da su itekako isprepletene. Vjerujem da se i dobar dio mlade populacije može poistovjetiti s osjećajima koje sam opisala u svojim nesavršenim nastojanjima da ozelenim način na koji živim i supostojim na ovoj zemlji.

U čemu god da ste se prepoznali, od krivice, ljutnje, osjećaja nepravde, ljubomore pa čak i do moralne superiornosti, mislim da nam je svima zajednički taj val nevjerice koji nas ponekad zna smlaviti, taj doomer mentalitet da ništa nije bitno i da se ništa nikad neće promijeniti.

Kao što Jenny Offill u svojem vrlo aktualnom romanu Weather piše:

Young person worry: What if nothing I do matters?
Old person worry: What if everything I do does? 

Koliko god da je ponekad zastrašujuće imati osjećaj kao da sve što radimo ima stvarne posljedice, nadam se da će se povećati dio starije populacije koji donosi ekološki prihvatljive odluke. Možda ćemo onda prestati zamišljati boomere kao likove bez majica u pregačama sa seksističkim šalama koji roštiljaju pljeskavice i pale gume. Svi bi naši roditelji jednog dana htjeli imati unuke, ali malo se njih trudi brinuti o Zemlji koja bi navodno trebala tim budućim generacijama biti dom. Još uvijek ne razumiju zašto je nama mladima nezamislivo imati djecu u svijetu u kojem rađanje i podizanje djece predstavlja težak moralni izbor i možda veću odgovornost nego ikada do sad. Sori, mama, ali dokle god krvarim, u čašicu ili u pamučni uložak, trudit ću se birati ono što je najbolje za majku svih nas.


nastavi čitati

Ajde više!

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna