Trenutno sam u periodu u kojem ne znam što konkretno radim. Iako sve generalno ide u dobrom smjeru i dalje postoji taj neki strah da će sve poći po zlu. To me ponekad zna paralizirati - strah od budućnosti, konkretno od neuspjeha, previše me izbaci iz trenutka i odvede u paničarnje oko budućeg.

Kada razmišljam o tome kako postoji mogućnost da ne uspijem u onom što bih željela, da ću fulati život, nekako postanem stroga prema sebi. Počne me mučiti što nisam savršena. I onda se tjeram na neke stvari za koje mislim da će mi osigurati bolju budućnost. Onda previše mislim što moram, a što ne i odjednom skužim da sam pola dana provela u glavi. Nekad se dogodi da ne mogu ustati iz kreveta, a nekad cijeli dan bauljam okolo i na kraju dana ne znam što sam radila. I pritom znam da si to sama radim i da postoji druga kvaliteta življenja i bude mi žao što tako provodim dane. Intenzivno pokušavam naučiti bezuvjetno zavoljeti sebe.

Nije jednostavno izaći na kraj s takvim danom, to zahtijeva puno rada - promatranja sebe. Ako se promatram cijelo vrijeme, osvijestim si što radim, taj neki osjećaj uspije nestati. Kad ne uspijem, nekad položim ruke na to mjesto gdje osjećam anksioznost, najčešće na trbuh i osjetim neku konekciju sa samom sobom. Podsjetim se da ja nisam to stanje monologa i overthinkanja, da sam više od tog zatvorenog kruga stanja i razmišljanja. U nekim trenutcima samo sjednem, dišem, ponekad meditiram, dođem do sebe i shvatim da je sve zapravo ok. U tim trenutcima osjećam najviše ljubavi. I glazba me podsjeti na to što ja jesam, van ovog fizičkog tijela i neovisno o stvarima koje mi se motaju po glavi - to me nekako vrati k sebi.