Čekam ga posljednjih deset godina, zapravo čekam da završe te proklete dvadesete. Ususret 30. rođendanu, vrijeme je za INVENTURU20!
Ususret 30. rođendanu, koji čekam gledajući The Worst Person in the World čvrsto zatvorenih očiju, shvaćam:
S obzirom na to da deseteljeće iza sebe mjerim i kategoriziram po profesionalnim projektima, započinjem s long readom o ambiciji - je li zdrava ili sama sebi svrhom? Ovo nije samo još jedan tekst o maničnom trčanju, nego On Not Finishing.
Odrastanje je objektivno teško i nismo jedini krivci za to što se osjećamo kao smeće pa se prije svega dobro podsjetiti kolektivnog opravdanja: How Millennials Became The Burnout Generation, a odmah zatim i nekih činjenica koje će pokopati naše lifestyle ideale: Kierkegaard on Our Greatest Source of Unhappiness i jako bitan Kierkegaard on Ideals, Happiness, and the False Allure of the Extraordinary.
.jpg)
Ovo je sad baš pokopalo atmosferu ovog teksta pa ću nas podsjetiti čemu tuga služi s Wintering: Resilience, the Wisdom of Sadness, and How the Science of Trees Illuminates the Art of Self-Renewal Through Difficult Times (možda se malo teško probiti kroz kič, ali poanta je To get better at wintering, we need to address our very notion of time. We tend to imagine that our lives are linear, but they are in fact cyclical.)
.JPG)
Sredinom dvadesetih otkrila sam najbolji post-breakup self-help: The Girlfriend’s Guide to Gods koji počinje s velikom mišlju: This is the first myth: that your boyfriend from when you were fifteen will come and get you out of hell. He might come, but he won’t get you. Hvala, mama.
Nakon prekida dolazi samoća koja, u mom slučaju, isprva donosi osjećaj božanstva i svemogućnosti, a kasnije oštru usamljenost i evo zato odgovora Nicka Cavea na pitanje How long will I be alone? i kratka priča za osvještavanje razlike između samoće i usamljenosti Between Solitude and Loneliness.
Ispada da je slavodobitno bauljanje po prvom samačkom stanu genijalno plodno tlo za body dismorfiju pa evo teksta na temu desetljeća: The Age of Instagram Face.
Nakon samoće dolazi ideja o prekidima koji će se redati unedogled, a s kojom se nakon Why You Will Marry the Wrong Person nosim prakticirajući generalni pesimizam.
U ime dana kada sam shvatila da se kronična anskioznost može samo prigrliti: Kierkegaard on Why Anxiety Powers Creativity Rather Than Hindering It.
Sad sam se sjetila još jednog odličnog načina za potratiti dvadesete.
Ako ste sve ovo uspjeli nadići, evo jednog Yo-Yo Ma intervjua za inspiraciju, iako mi je teško reći zašto ga ovdje ostavljam. Yo-Yo pokuša odgovoriti na pitanje čemu služi umjetnost i čemu služi pažnja. Btw, mislim da je moje veliko otkriće ovog desetljeća sumirano u rečenici Simone Weil - Attention is the rarest and purest form of generosity.
Ako ništa ne pomogne i još uvijek se osjećate kao sve i ništa, kao da vas se i tiče i dotiče, i sve i ništa, evo savjeta Nicka Cavea za sve nas raspršenog identiteta:
A ako vam se još uvijek čita, a manje gleda ove vrh 2000s Wikipedia vizuale, ja bih na vašem mjestu čitala Alaina Badioua, Metafiziku stvarne sreće ili Pravi život. Pritom bih nestrpljivo čekala da taj pravi život počne i lomila mozak lamentirajući o biti, umjesto da se naprosto prepustim i vjerujem orbiti.
