PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Parasocijalni odnosi – What's up, guys?

Razinu slobodnog vremena procjenjujem po tjednima koji su prošli otkako sam zadnji put pogledala novi video svojih omiljenih youtubera. Kakvu ja to povezanost uopće mogu osjećati s nekim tko ne zna da postojim? I zašto me uopće briga što oni rade, misle i govore?

U prošloj kolumni spomenula sam kako mi je gledanje YouTubea jedan od najdražih načina opuštanja. Točnije rečeno, razinu slobodnog vremena procjenjujem po tjednima koji su prošli otkako sam zadnji put pogledala novi video svojih omiljenih youtubera. Zašto to radim? Zašto me to toliko opušta? Kakav je moj odnos prema tim ljudima? Je li problematičan? Kakav je u usporedbi s drugim odnosima? Što ja to uopće dobivam promatranjem života ljudi koje zapravo ne poznajem? 

Činjenica da u nekom trenutku gledam video nekog meni dragog youtubera signalizira mi da sam vjerojatno doma, u miru i tišini te da očito trenutno imam nešto slobodnog vremena. Kroz godine stvorila sam poveznicu između svoje opuštenosti i njihova glasa, estetike, ustaljenog obrasca uvođenja i završavanja videa. Mogla bih reći da zapravo malo toga ima veze s osobom koja govori u videu, no zavaravala bih se. Osobnost je ono zbog čega se iznova vraćam određenim youtuberima. Očito u njima samima postoji nešto što me na prvu privuklo i sve ove godine zadržalo na kanalu. Redovito praćenje života meni, realno, nepoznate osobe rezultiralo je kontinuiranim interesom za njihov život, a možda čak i emocionalnom privrženošću – isključivo s moje strane.

Postoje neki ljudi na YouTubeu koje pratim već godinama, ako ne i cijelo desetljeće. Mogla bih čak reći da sam uz neke odrasla te sam usput mogla pratiti i njihovo sazrijevanje. Ali to je sve zapravo vrlo površno. To što ja dobijem uvid u 15 minuta njihova dana ne znači da ih poznajem ili da znam kroz što prolaze. Pogotovo jer se tih 15 minuta sigurno jako prilagođava za publiku, za nevidljivu mene koja je za vlogere samo točka u objektivu u koji gledaju, a kasnije broj u pogledima i lajkovima, ikonica s komentarom ispod videa te, ako imaju sreće, potencijalni donator ili pretplatnik. Sve što zapravo znam o njima je hrpa manje-više povezanih informacija koje su odlučili podijeliti s totalnim neznancima. Mogu znati kako im izgleda prostor u kojem žive, ali to ne znači da ja zauzimam neki prostor u njihovim životima izvan brojača pogleda na videima.

Sama činjenica da se referiram na njih kao na ljude na YouTubeu već puno govori o tome kakav je naš odnos. Čak i ako ih pratim na svim mrežama koje imaju, ne mogu ih spoznati kao sveobuhvatne osobe – oni za mene egzistiraju isključivo u virtualnom prostoru. Ne poznajem ih osobno, nisam ih nikada vidjela uživo, a znam o njima i njihovom životu puno (makar to bio samo život prilagođen za publiku), dok oni o meni ne znaju apsolutno ništa, čak možda niti to da postojim. Takvi se odnosi nazivaju parasocijalnim odnosima. Parasocijalne odnose karakterizira jednostrana i iluzorna povezanost, a postoji od kad ima medijskih i javnih osoba, međutim društvene mreže omogućile su nove načine interakcije s javnim osobama koje ih čine realnijima i opipljivijima.

Danas je lakše stupiti u kontakt sa svojim najdražim medijskim figurama, no taj kontakt nije ni blizu onom pravom ljudskom kontaktu kakav nam svima treba. 

Činjenica da nam online persone mogu odgovoriti, ili možda već i jesu jednom odgovorile na komentar ili poruku, može kod osoba, a pogotovo onih mlađih i djece, proizvesti lažan osjećaj povezanosti, reciprociteta, čak i prijateljstva. Ja čak i nisam takav viewer da komentiram, ali sam definitivno jedan veliki lurker – osoba koja gleda svaki video, ali nikad ne komentira ili stupa u kontakt preko drugih društvenih mreža. Ako imam jaku potrebu nešto komentirati, onda to i učinim, međutim mislim da bih takve situacije mogla prebrojati na prste jedne ruke. Kakvo to onda zadovoljstvo meni pruža gledanje njihova contenta, a da ne komuniciram s njima? Kakvu ja to povezanost uopće mogu osjećati s nekim tko ne zna da postojim? I zašto me uopće briga što oni rade, misle i govore?

Pa...ista bi se pitanja mogla postaviti i za fikcijske likove. Oni nisu ništa više stvarni, dapače, oni uopće ne postoje u realnome svijetu, no nije nam toliko čudno kad se intenzivno povežemo s nekim likom u romanu ili kad budemo duboko potreseni kad nam umre najdraži lik u seriji, zar ne? Moguće je stvoriti nekakav osjećaj povezanosti s fikcijskim likovima, a samim time i sa stvarnim ljudima koji u našem životu plešu po donekle fikcijskom virtualnom svijetu, onom povezanom s realnim, ali istovremeno odijeljenim od njega. Fikcijski likovi možda jesu samo konstrukti, ali preko njih se od ranog djetinjstva stavljamo u tuđe cipele i učimo o empatiji. Vlogeri koji daju uvid u svoje misli i živote mogu potencijalno imati isti učinak, no to ovisi o tipu sadržaja kakav dijele i razini iskrenosti koju pokazuju te, naravno, o samoj osobi iza ekrana.

Ono što ja mogu reći iz svog iskustva jest da mi praćenje vlogova neke meni zanimljive, možda čak i drage osobe ulijeva osjećaj utjehe i prepoznavanja.

Kad ne gledam po nekoliko tjedana nekog od svojih omiljenih youtubera i onda im se vratim kad nađem slobodnog vremena, uz šalicu čaja i keksiće, imam osjećaj kao da catch-upam s prijateljem.

Takav odnos ne trebam održavati kao u stvarnosti jer me čeka nepromijenjen svaki put kada kliknem na novi video. Naravno da ne mislim da se zaista odvija neka vrsta prijateljske čajanke, ali osjećaj je sličan. Mislim da baš zato toliko puno ljudi gleda youtubere i streamere. Medij videa s komentarima ili chatom puno je sličniji stvarnoj interakciji nego fotke i tvitovi. I dalje to nije prava društvena interakcija, niti taj sadržaj prikazuje autentičan život osobe jer je svaki video samo selektirana reprezentacija života prilagođena za budne oči znatiželjnih.

Iako sam svega toga svjesna, i dalje uživam s druge strane ekrana. Neke youtubere gledam jer mi se sviđa njihova osobnost i humor, neke jer me inspirira njihova estetika i vibe, neke jer se bave nečim kreativnim i dijele taj proces sa svijetom... Postoji milijun razloga zbog kojih ljudi prate druge ljude i to nije nešto novo, samo je sada ta tendencija izraženija jer biti medijskom figurom više nije toliko ekskluzivno, nije više samo za odabrane, već zapravo za bilo koga s kamerom, kompjuterom i nekim osobnim adutom koji može privući pažnju i oformiti publiku. 

Ove su kolumne također na neki način upravo takav tip contenta koji bi mogao prouzročiti parasocijalno povezivanje sa mnom kao autoricom. Ja sam okosnica svake kolumne, dajem vam uvid u neke dijelove svog života, u svoje misli i osjećaje, no tih nekoliko kartica teksta ne omogućuje vam da poznajete mene kao stvarnu osobu. Ja sam samo neki glas na nekoj platformi koji progovara o nekom problemu. S druge strane, ja znam još manje o vama. Tko ste vi? Kako se osjećate? Što vas je ponukalo da čitate PKTN? Jeste li se pronašli u nečemu? Pronalazite li vi, isto kao i ja sa svojim youtuberima, u meni neku vrstu utjehe i prepoznavanja? 

Zapravo, pokušavam reći – da, naravno da su parasocijalni odnosi problematični, pogotovo kada jedna strana zaista umisli da u toj online personi ima sugovornika ili blisku osobu, no istovremeno mislim da sadržaj koji ta osoba dijeli s drugima može služiti kao razbibriga ili pasivno povezivanje s drugim ljudima – uvid u njihove perspektive koji može obogatiti naše shvaćanje svijeta. No, nikako, ali nikako, parasocijalni odnosi ne smiju postati zamjena za prave produbljene odnose s trodimenzionalnim ljudima. Oni mogu biti kao nekakva nadogradnja ili izvor zabave i opuštanja, ali nikad jedini izvor komunikacije s drugima.

Zanimljivo je što su, upravo tijekom pandemije, naši stvarni bliski odnosi počeli sve više nalikovati onim parasocijalnima, u smislu da su se druženja odvijala virtualno. Ali nije virtualnost dovoljna da bi se te stvari izjednačile. Najvažnija stavka, koja se ne njeguje u parasocijalnim odnosima, a ključna je za izgradnju bliskih odnosa jest – uzajamnost. Dok smo igrali s prijateljima igre tijekom karantene, to nije nalikovalo gledanju streama u kojemu napišeš nešto u chat (što streamer nikada neće pročitati jer čita samo one poruke koje dolaze uz donaciju), već je igranje s prijateljima podrazumijevalo dvostranu neposredovanu verbalnu komunikaciju u kojoj ne moraš tippati dolar da te netko primijeti ili čuje.

I to je bitno spomenuti. Parasocijalni su odnosi youtuberima, streamerima i svim ostalim influencerima i online personama nužni za preživljavanje. Zašto? Zašto što kontinuirana pažnja i izgradnja parasocijalnih odnosa njima kao kreatorima sadržaja na internetu omogućava odanu publiku te, kao rezultat, zaradu. Naša privrženost njihov je monetizacijski resurs. I to je, ne mogu vjerovati da ću to reći, okej. Biti content creator danas je legitiman posao te kao takav zaslužuje plaću. Neću si lagati, meni je odmalena isto bio san postati youtubericom, a još uvijek gajim neke nade da ću se okušati u tome, na neki kreativniji i manje konvencionalan način jer mislim da je kao platforma super za kreativni outlet i dokumentiranja fragmenata (!!) vlastitog života. Međutim, riga mi se kad, primjerice, streameri opetovano, forsirano i neiskreno naglašavaju kako sve to rade za svoju „zajednicu“, time manipulirajući mlađe gledatelje i ljude koji u njima vide vođu i okosnicu te zajednice kako bi ih nastavili pratiti, podržavati i plaćati, iako to možda ne zaslužuju jer im se kvaliteta contenta sve više srozavala što su postajali popularniji. U ovakvim je slučajevima manje riječ o zajednici, a više o kultu ličnosti.

Ne trpim kad se u istoj rečenici izgovara I love you my sweetest angels, a onda Buy my merch and smash that like and subscribe button

Međutim, parasocijalni odnosi nisu baš toliko bajni ni za drugu stranu. Svi su ti vlogeri i influenceri jednom počeli kao ljudi koji su tražili neki oblik validacije i povezivanja s drugima, a internet se nudio kao prostor za ostvarenje toga. Pronašli su neku svoju nišu na platformama koje su se nudile i možda su postali planetarno popularni. Vjerojatno nisu priželjkivali da ih baš toliko puno ljudi prati. Vjerojatno nisu htjeli imati tolike oči uperene u sebe, pogotovo kad kiksaju i moraju se ponijeti odgovorno zbog svoje, najvjerojatnije, vrlo mlade publike. Vjerojatno nisu očekivali da će nekome biti uzor i da će se morati tako ponašati. Sigurno nisu očekivali takvu razinu narušavanja privatnosti da ih, u krajnjim slučajevima, netko uhodi, uznemirava ili da čak dobivaju prijetnje. To je onaj neglamurozni dio slave i imanja publike na koji nitko ne računa. Velik je teret kad ti se na tisuće ljudi javlja sa svojim životnim pričama, a ti ni ne znaš kako je točno tvoj život došao do te situacije.

Dakle, parasocijalni odnosi nisu dobri ni za jednu ni za drugu stranu, barem mentalno, a to što netko od tog odnosa ekonomski profitira neka je sasvim druga tema. Bez obzira kojem kraju kanala pripadamo, najvažnije je biti svjestan svoje uloge te se podsjećati da je ne smijemo zlorabiti. S obzirom na to da je danas skoro nemoguće izbjeći parasocijalne odnose jer gotovo svatko ima razvijenu neku razinu privrženosti prema nekome koga prati online, najvažnije je zapravo samo osvijestiti da parasocijalni odnosi postoje. Onda se može osvijestiti da oni nisu zamjena za stvarne ljudske odnose, već bi se mogli tretirati kao neka površna nadogradnja na postojeće dobro njegovanje odnose. Kada to osvijestimo, onda možemo propitkivati kakva je naša uloga u tom parasocijalnom odnosu. Jesmo li samo pasivni promatrači ili se možda malo više dajemo u odnos? Pripadamo li nekoj online zajednici? Jesmo li tamo da veličamo osobu koja je okosnica te zajednice ili unutar nje možemo upoznati nekoga s kime bismo se mogli povezati? Utječe li neki parasocijalni odnos na to kakvi smo u drugim odnosima? 

Upravo je ovo zadnje pitanje nešto čega se još nisam dotakla, a to je nešto što me i ponukalo da propišem o ovoj temi. Počela sam u odnosima sa svojim prijateljima naginjati na tu virtualnu stranu, sve se češće dopisujemo, a sve manje vidimo. Naš je odnos posredovan ekranima, baš poput parasocijalnih odnosa. Čak je i ta dvosmjerna komunikacija zaštekala. Imam jedan grupni chat u kojemu se ponašam kao lurker, najobičniji pasivni promatrač. Svakodnevno samo preletim preko poruka pa ih ili seenam i ne kažem ništa, ili odgovorim s nekim brutalno glupim stickerom samo da potvrdim da kakti sudjelujem, kao kad stišćem lajk. Čak i kad sam na kavi s nekim, ponekad si zabrijem da se od mene ne očekuje odgovor, kao da gledam hologramsku projekciju sit down videa ispred sebe. Zato su mi i interakcije jedan na jedan postale toliko umarajuće, što je grozno i moram poraditi na tome. Kad gledam nečiji vlog, to su jedini ljudi pred kojima se ne moram truditi, jer me niti vide niti čuju. Mogu u 15 minuta videa dobiti osjećaj kao da netko razgovara sa mnom, a da ništa ne moram reći ili se imalo potruditi sudjelovati u razgovoru. I zato primjećujem da toliko malo dijelim o sebi uživo i da mi je zapravo jako neugodno biti promatrana. Ako smo frendovi i uskoro smo se dogovorili za neku kavu, očekujte da ću se jako truditi biti prisutna u razgovoru <3!

Možda je i ovo nešto što je starijim generacijama teško shvatiti, ali danas klinci odrastaju uz te ljude. Kako sam pratila njihovo odrastanje, tako sam i ja odrastala. U procesu sam neke prestala gledati, a neke nove otkrila i zadržala u svome virtualnom krugu ljudi do danas. Ja prva mogu nabrojati barem pet ljudi čiji sam valjda svaki video pogledala od svoje srednje, ako ne i osnovne škole, a rođena sam u devedesetima. Što je tek s onima koji imaju pristup internetu od rođenja? Iako naši roditelji možda ne mogu shvatiti našu privrženost nekome tko živi na drugome kontinentu, koga nikada nismo vidjeli, mi znamo o tim ljudima vjerojatno više nego što su oni znali o nekim političkim i medijskim figurama u vlastitoj zemlji koje su s cijelim narodom uspjele razviti parasocijalni odnos. 

Možda nije toliko očito, ali ja, usprkos svim lošim stranama parasocijalnih odnosa, i dalje mislim da se kroz njih, kao i kroz fikcijske likove, možemo povezivati s drugima i vidjeti stvari iz tuđe perspektive, ali ne trebamo zahtijevati formiranje nekog većeg ili važnijeg odnosa od toga. Mogu uživati u gledanju videa i streamova svojih omiljenih online osoba, čak i ako se ne dajem toliko u te odnose i ako ne sudjelujem aktivno u komentarima i chatovima. Ja sve te sadržaje na neki način tretiram kao emisije na televiziji. Možda je to bezobzirno i nehumano prema ljudima koji stoje iza tih sadržaja, ali oni su na neki način zabavljači i voditelji svojih emisija, naročito kad dostignu takvu razinu popularnosti da više ne mogu ulaziti sa svojom publikom u interakciju jer bi iziskivalo previše vremena i napora odgovarati na svačiji komentar. Kad se tako postave stvari, lako je shvatiti da ti oni nisu i najvjerojatnije ti ne mogu biti - prijatelji. Čak ni kad kažu da vole svakog člana svoje zajednice. Mogu biti, u nekom društvenom smislu, još jedan kanal kroz koji shvaćamo ljude oko sebe.

Čak i izvan virtualnosti, možemo se uhvatiti u parasocijalnom odnosu. Tako sam se ja našla u zabludi da ću na neki način biti posebnija od drugih obožavatelja na koncertu Brockhamptona. Nakon koncerta stala sam u red oko bendova busa i pričekala da popričam s Kevinom Abstractom. Kad sam ga upoznala i rekla da sam došla u Amsterdam na koncert skroz iz Hrvatske, očekivala sam da će biti zapanjen i nevjerojatno zahvalan te da će misliti kako sam ful posebna. Dobila sam zagrljaj i zahvalu, ali on nije ni znao gdje je Hrvatska, niti mu je ta interakcija išta pretjerano značila. I to je okej. On je vjerojatno otupio na emocionalne fanove i ne može se više toliko povezati s njima ili im dati pažnju koje su željni. Meni je i dalje ta uspomena jako draga i on je bio vrlo simpatičan i pristupačan s obzirom na količinu emocionalnih fanova oko sebe. 

Isto tako, kad netko odgovori na tvoj komentar ili pročita tvoju poruku i ime na streamu, osjećaš neko uzbuđenje. Osjećaš se viđeno i gledaš osobu koja ti je draga kako izgovara tvoje ime po prvi put. Ima nečega u tome, ali i dalje ne znaju tko si, niti će zapamtiti tvoj username do kraja streama. Ako to osvijestimo, možda ćemo onda moći samo uživati u tome što ta osoba proizvodi nekakav sadržaj koji nas interesira i zabavlja te što ga oblikuje na sebi svojstven način i prezentira iz svoje specifične perspektive, a da ne gajimo nadu u to da bismo s tom osobom mogli formirati odnos. Za to imamo prijatelje. A ako ih nemamo, možda ih čak i možemo pronaći online te se povezati s njima tako pa kasnije potencijalno produbiti odnos uživo. Dokle god je ta osoba jednako privržena nama kao i mi njoj, i to na način koji je iskren i, prije svega, uzajaman.


nastavi čitati
brinem, moje tijelo, sramim se