PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Pandemija usamljenosti

Jedna od četiri mlade osobe rođene iza 1999. godine uopće nema bliskih prijatelja. Razne studije pokazuju brojne zdravstvene posljedice i neću pretjerati ako napišem da bez blagotvornog povezivanja s drugima lagano kopnimo: osjećamo sniženo raspoloženje, često imamo poteškoće sa spavanjem, sporije mislimo i teško donosimo odluke.

Pišem ovaj tekst i razmišljam o vlastitim razdobljima usamljenosti i pitanju osjetljive ravnoteže povezanosti s drugima i zadržavanja sebe. I misleći o tome, odmah sam pod dojmom posljedica pandemije – od ožujka 2020. godine život mi je više skučen, manje je ljudi s kojima sam u bliskom kontaktu, manje putujem, posjećujem manje događaja koji su mi krucijalni da bih se osjećala nahranjeno. Još intenzivnije nego u ovom razdoblju pandemije, osjećaj usamljenosti vezujem uz početke dva životna razdoblja: početak majčinstva i početak studija.

Prije pet i pol godina postala sam mama i život mi se drastično izmijenio. Od života koji je podsjećao na produženi studentski i vrvio brojnim izlascima i putovanjima, vrijeme je sve manje bilo moje, interesi su mi se dosta izmijenili, a dio ljudi s kojima sam se do tada družila više me nije toliko često zvao. Nedostajali su mi neki novi ljudi, netko tko bi razumio kako mi je, neki novi sadržaji. Povremeno sam se osjećala izolirano, život je bio u rasporedu i osjećala sam kao da nemam dati nešto novo. Takvo me je stanje povremene bolne praznine podsjetilo i na razdoblje prve godine studija. I tada sam nakon jednog prekida prolazila kroz fazu usamljenosti koja je bila potencirana i preseljenjem u Zagreb. Nedostajali su mi roditelji, brat i sestra, stari prijatelji…i to je povremeno bilo toliko bolno da sam i izbjegavala druženja kako se ne bi vidjelo koliko se teško s time nosim. Ponekad me toliko preplavljivalo da se s novim ljudima nisam ni mogla povezati i ostati otvorena, bila sam previše ranjiva. Svaki sam vikend odlazila kući, i ako je bilo moguće, ponekad odlazila iz Zagreba već u četvrtak. Tugovala sam mjesecima, a tek je s time usamljenost lagano prerastala u samoću. 

Usamljenošću smatramo stanje u kojem je naša potreba za socijalnom interakcijom i kontaktima veća od percipiranih mogućnosti koje se za to pružaju u našoj okolini. Obilježavaju ga misli o nedostatku bliskih ljudi, nedostatku onih koji nas razumiju, nedostatku baš naših osoba. Razlozi za neravnotežu potreba i mogućnosti nastaju i zbog kvantitete socijalnih kontakata (imamo dojam da imamo premalo socijalnih odnosa), ali i zbog kvalitete socijalnih kontakata (okruženi smo ljudima, no ne osjećamo se povezano ili kao da pripadamo). 

Evolucija i zdravstvene posljedice usamljenosti

Povezanost s drugima doslovno je ključ očuvanja ljudske vrste i ima snažnu evolucijsku komponentu. Još je početkom 90-tih godina 20. stoljeća antropolog Robin Dunbar povezao veličinu mozga primata sa našom sposobnosti udruživanja u zajednice. Dunbar je zaključio da naš mozak ima kapacitet za njegovanje pet bliskih odnosa te mrežu od otprilike 150 kontakata i poznanstava. Naime, kroz povijest ljudske vrste, usamljenost je tjerala na spajanje i povezivanje s plemenom, zajednički život, traženje hrane, preživljavanje potomaka. Samoća je bila opasna, zazivala je povećanu svijest o prijetnjama u okolini, podizala osjećaj tjeskobe i nesigurnosti te povećavala potrebu za zaštitom. Sasvim sigurno, osjećaj usamljenosti koristan nam je i svi ga povremeno osjećamo, slično kao osjećaj gladi ili pak žeđi. Zapravo, mi ga i trebamo osjetiti kako bismo se pokrenuli, nekoga nazvali i povezali se s onima koji su nam ugodni i s kojima se osjećamo sigurno. Takav trenutan osjećaj usamljenosti uopće nije opasan. Ipak, kada zbog dugog trajanja tog osjećanja zapadnemo u stanja u kojima se izmjenjuju tjeskoba, briga i tugovanje, tada posljedice mogu biti zaista ozbiljne! Razne studije pokazuju brojne zdravstvene posljedice i neću pretjerati ako napišem da bez blagotvornog povezivanja s drugima lagano kopnimo: osjećamo sniženo raspoloženje, često imamo poteškoće sa spavanjem, sporije mislimo i teško donosimo odluke.

Istraživanja pokazuju da dolazi i do slabljenja imuniteta: kada smo usamljeni, skloniji smo raznim upalama te smo izloženi većoj razini kortizola, hormona koji je odgovoran za reakcije na stres. 

Što sam dublje istraživala ovu temu, nailazila sam na sve ozbiljnije podatke:

Šokirao me podatak da se usamljenost nasljeđuje: više od 50% varijabiliteta u usamljenosti vezan je uz genetiku (naslijeđene obrasce reakcija, promjene na leukocitima i genima vezanima uz upalne procese itd.). Za Valentinovo 2018. godine televizijska kuća BBC udružila se sa znanstvenicima sa Sveučilišta u Manchesteru, Exeteru i Brunel sveučilištem kako bi pokrenula BBC Loneliness Experiment. Eksperiment je uključivao dubinske intervjue sa zainteresiranima starijima od 16. godina, sudjelovalo je više od 55 000 ljudi širom svijeta, a ispitivani su i o navikama druženja, korištenju društvenih mreža te stilu života generalno. Pokazalo se da o usamljenosti više pričaju mladi – djelomično i jer se više osjećaju usamljeno, a djelomično i zato jer se ne boje izraziti o tome. Također, istraživači su pokazali da svi smatraju da se oko priznavanja usamljenosti javlja i neka stigma – ako kažemo da smo usamljeni, drugi će misliti da s nama nešto nije u redu. Iako je istraživanje bilo kritizirano i zbog činjenice da su se sudionici sami selekcionirali, ipak je u fokus stavilo ne samo temu usamljenosti, nego i mentalnog zdravlja. Britanska je vlada nakon toga prevenciju usamljenosti proglasila jednim od javnozdravstvenih prioriteta, a u tome su je pratile i japanska i australska vlada.

CIGNA, jedna od najvećih američkih osiguravajućih kuća, već duže vrijeme istražuje usamljenost među radnim stanovništvom. Njihova studija, u koju je 2020. godine bilo uključeno 10 400 odraslih, utvrdila je da se više od 60% ispitanih osjeća usamljeno ponekad ili gotovo uvijek. Kako se studija već sustavno provodi, od 2018. godine zamijećeno je povećanje usamljenosti za 7%. Isto tako, ista je studija utvrdila da se najusamljenije osjećaju radnici u dobi od 18 do 22 godine. Osobno sam očekivala da je najizraženija usamljenost kod starije populacije, no to očito nije slučaj. Čini se da je osjećaj usamljenosti izraženiji kod onih koji češće koriste društvene mreže, no ima i nekih drugih studija koje utjecaj društvenih mreža i interneta nisu potvrdile. Izgleda da je više do karakteristika pojedinaca koji se često osjećaju usamljeno – oni s povećanim stopama puno češće govore o tome da su im socijalne interakcije stresne. Moguće je da upravo oni češće koriste društvene mreže kako bi ostvarili interakciju, no iz takvih razmjena ne osjećaju i ne dobivaju dovoljno poticaja i nagrada. Također, utvrđena je veća šansa da je veća usamljenost vezana uz neke autodestruktivne načine mišljenja. Primjerice, družim se, no nesvjesno, kako bi se zaštitila od povrede i odbacivanja, razmišljam o tome zbog čega drugima ne treba vjerovati, zašto je važno biti na oprezu, imam dojam da me drugi procjenjuju, ukočenija sam i pokazujem negativan govor tijela.

Kada su se radile studije s mladima koji su rođeni u osamdesetima, stopa usamljenosti je bila oko 50%.

Novija istraživanja pokazala su da usamljenost postaje pandemija vremena u kojem živimo: više od 70% mladih iz generacije milenijalaca i generacije Z često bude usamljeno.

Kao najčešći razlog za usamljenost opisuju svoju stidljivost i introvertiranost – ne znaju kako se povezati s drugima (50% mladih) te osjećaju da ne pripadaju mjestu u kojem žive (19% mladih). Iznenadilo me je da se dečki nešto češće osjećaju usamljeno (46% mladića prema 43% djevojaka). Oni koji govore o visokoj usamljenosti ustvari izvještavaju i o niskom zadovoljstvu vlastitim obiteljskim životom. Situacija nije bolja ni u Australiji: podaci govore da se barem jedna od četiri mlade osobe od 18 do 25 godina usamljeno osjećala barem tri puta tijekom prošlog tjedna, a na australskom je uzorku mladih osjećaj usamljenosti bio vezan uz povećan rizik za depresiju i socijalnu anksioznost. Čini se da su mladi tijekom srednje škole još nekako zaštićeni od povećanih stopa usamljenosti: okruženi su velikim brojem vršnjaka te su u interakciji s kolegama različite dobi. U situaciji COVID pandemije te su se okolnosti zasigurno izmijenile pa je važno brinuti o svojoj dobrobiti kako usamljenost ne bismo osjećali kroz duže vremensko razdoblje. Pri prijelazu iz srednje škole na fakultete, dobar dio mladih seli iz svojih gradova na studij. Iako je to vrijeme i jako uzbudljivo jer se isprobavaju nove vještine, pronalazi vlastita samostalnost i sloboda, odnosi s obitelji mijenjaju se, a ostvarivanje novih kontakata i razvoj prijateljstava zahtijeva vrijeme, podrazumijevajući razdoblje pokušaja i pogrešaka. Upravo u tom vremenu važno je biti nježan prema sebi.

Što sve utječe na porast usamljenosti?

Kako smanjiti osjećaj usamljenosti?

U raznim se istraživanjima, uključujući i već spomenuto CIGNA istraživanje, često koristi University of California Los Angeles skala usamljenosti čiji je autor Daniel Russel. Skala ima 20 čestica koje ispituju koliko često osjećamo da se nemamo kome obratiti, kao da nismo na istoj valnoj duljini sa svojom okolinom, kao da nismo bliski s drugima i kao da nemamo nekih značajnih odnosa.  Ako se nakon ovog teksta pitate jeste li usamljeni i koliko je to ozbiljno – skalu možete ispuniti ovdje: https://docs.google.com/document/d/12s39QphZCqI2fNi10Fn75cl3F_Hr7o2-yk-cU4C_LTc/edit 

Literatura
Bruce, L. D., Wu, J. S., Lustig, S. L., Russell, D. W., & Nemecek, D. A. (2019). Loneliness in the United States: a 2018 national panel survey of demographic, structural, cognitive, and behavioral characteristics. American Journal of Health Promotion, 33(8), 1123-1133. 
Hawkley, L. C., & Capitanio, J. P. (2015). Perceived social isolation, evolutionary fitness and health outcomes: a lifespan approach. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences, 370(1669), 20140114. 
Holt-Lunstad, J., Robles, T. F., & Sbarra, D. A. (2017). Advancing social connection as a public health priority in the United States. American Psychologist, 72(6), 517. 
Lim, M. H., Eres, R., & Peck, M. C. (2019). The young Australian loneliness survey. Understanding loneliness in adolescence and young adulthood. Melbourne: Centre for Mental Health, Swinburne University of Technology.
Russell, D. W. (1996). UCLA Loneliness Scale (Version 3): Reliability, validity, and factor structure. Journal of personality assessment, 66(1), 20-40.
https://www.cigna.com/static/www-cigna-com/docs/about-us/newsroom/studies-and-reports/combatting-loneliness/cigna-2020-loneliness-infographic.pdf


nastavi čitati