Tko nije barem jednom u životu čuo komentare na vlastiti izgled tijela, težinu, nesavršenosti u bokovima, struku, bedrima, nogama koje nisu dovoljno duge i dovoljno lijepo oblikovane? Baš su takvi komentari iznimno bolni, a mlade osobe koje razviju poremećaj hranjenja dugo ih se sjećaju, pa i niz godina nakon što su ti komentari izgovoreni.

Komentari usmjereni na tjelesnu težinu vrlo su rašireni, ali i vrlo rizični. Postoji povezanost između komentara roditelja na vlastitu težinu kao i na težinu vlastite djece i nastanka poremećaja hranjenja. Roditelji koji vode razgovore o težini imaju adolescente koji su češće angažirani u provođenju dijete, nezdravom ponašanju kontrole težine i prejedanju. Upravo suprotno, razgovor o zdravoj prehrani, a ne o tjelesnoj težini može ispraviti neka ponašanja vezana uz hranjenje i jedenje koja nisu sasvim zdrava.

Zadirkivanja usmjerena na tjelesnu težinu mogu dovesti mladu osobu do opasnih dijetnih ponašanja te dugoročno i do prejedanja.

Negativna slika o vlastitom tijelu također je rizični čimbenik razvoja poremećaja hranjenja i pretilosti. Što je zapravo slika o vlastitom tijelu? Slika o tijelu izgled je tijela koji oblikujemo u vlastitom umu. Način na koji doživljavamo svoje tijelo povezan je s različitim osjećajima, vrijednostima, mišljenjima, ali i ponašanjima. Na temelju te slike u našem umu, na temelju osjećaja koji mogu biti ugodni ili neugodni, možemo se prema svome tijelu ponašati nježno ili grubo, možemo ga voljeti ili mrziti, možemo ga njegovati ili ga zapustiti, možemo biti ponosni na njegovu snagu, izdržljivost ili ga se sramiti. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom povezano je s dijetom i nezdravom kontrolom težine kod djevojaka i mladića, izbjegavanjem tjelesne aktivnosti kod adolescentica i češćega prejedanja kod adolescenata. Stoga je negativna slika o vlastitom tijelu značajno povezana s poremećajima hranjenja i pretilošću, a ako je slika o vlastitom tijelu pozitivna ona od njih štiti.

Debljina

Ako promatramo zdravstvene probleme koji pogađaju mlade, poremećaji hranjenja treći su po učestalosti, odmah nakon pretilosti i astme. U posljednjih 30-ak godina raširenost pretilosti ili debljine kod adolescenata učetverostručila se, tako da je sveukupno oko 35 % adolescenata koji su preuhranjeni ili pretili, što znači da je na 100 mladih njih 35 preuhranjeno ili pretilo. Okolina igra značajnu ulogu u razvoju preuhranjenosti i pretilosti. Sociokulturna okolina u kojoj živimo određuje naša ponašanja u odnosu prema hrani, ali i tjelesnoj aktivnosti, posebno u osoba koje su biološki sklone povišenoj težini.

Ekonomski razvoj i život suvremenoga čovjeka odvija se u okruženju koje je svakako poboljšalo životni standard, ali je, s druge strane, takav životni stil, karakteriziran sa sve manje kretanja, doveo do uvjeta koji nažalost pogoduju razvoju prekomjerne težine i pretilosti.

Prehrambena industrija koristi manje kvalitetne namirnice, prehrana se ne temelji na korištenju sezonskih namirnica, već nam je cijelu godinu dostupna bilo koja vrsta hrane, porcije su postale sve veće, a hrana zasićena šećerima i masnoćama jeftina je i lako dostupna.

Pored toga, promijenila se i količina kretanja, sve se manje hoda, a za kretanje koristimo privatni ili javni prijevoz, kućanske poslove i radove u vrtu obavljamo korištenjem električnih i mehaničkih pomagala koji nam olakšavaju i ubrzavaju poslove, ali ne omogućavaju kalorijsku potrošnju ili tjelesnu aktivnost, već pogoduju sjedilačkom načinu života. Naša ponašanja, koja su pod utjecajem okoline koja nas okružuje i genetike, ključan su čimbenik razvoja pretilosti. Okolina nudi kaloričnu, jeftinu i uvijek dostupnu hranu, a mi je kupujemo, pripremamo i konzumiramo, u količinama koje su veće od onih koje su nam potrebne za učinkovito i zdravo funkcioniranje. Raširenost pretilosti porasla je usporedo sa smanjenjem razine tjelesne aktivnosti. Dakle, jedemo više, a krećemo se manje i sve je više aktivnosti koje obavljamo sjedeći. 

Terapija koja daje najbolje rezultate u liječenju pretilosti je kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). Ovaj je psihološki pristup rezultat brojnih znanstvenih istraživanja te je razvijen u cilju prevladavanja svih ograničenja koja pokazuju tradicionalni biomedicinski tretmani koji se obično koriste u liječenju osoba s debljinom. Tradicionalno liječenje uključuje tri odvojena koraka: postavljanje dijagnoze pretilosti i postojećih zdravstvenih komplikacija, propisivanje dijete sa smanjenim unosom kalorija zajedno s preporukom o tjelesnoj aktivnosti, a u nekim slučajevima i propisivanje lijekova koji daju osjećaj sitosti i olakšavaju gubitak težine te, posljednji korak, isticanje snage volje osobe koja će omogućiti pridržavanje preporuka i promjenu ponašanja. Prednosti su ovoga pristupa u njegovoj jednostavnosti i primjenjivosti, no, nažalost, u velikoj većini slučajeva, ovaj pristup ne daje očekivane rezultate. Ovaj način liječenja karakterizira često odustajanje (oko 50 %) te skroman gubitak težine (oko 5 %) i vraćanja izgubljenih kilograma. Nedostatak je ovoga pristupa da potiče osjećaj krivnje i neuspjeha, a slabiji uspjeh osobe pripisuje se nedostatku snage volje, umjesto neučinkovitom liječenju. Novija istraživanja pokazuju da je ono što se nekada pripisivalo nedostatku snage volje (na žalost još uvijek jako prisutno mišljenje i kod nestručnjaka i kod medicinskoga osoblja), izazvano biološkim čimbenicima, okolinom te ponašanjem i navikama, ali i načinom razmišljanja i osjećajima koji su međusobno povezani na vrlo kompliciran način te često predstavljaju prepreke gubitku težine.   

Te se prepreke u tradicionalnom liječenju debljine zanemaruju pa postaju glavni razlozi vraćanja težine i odustajanja od liječenja jer se temelje isključivo na provođenju dijete i vježbanju. Nažalost, ne pomažu osobama koje žele smanjiti težinu u prepoznavanju osobnih prepreka te učenju vještina i mentalnih stavova koji će pomoći u dugoročnoj kontroli težine. Stoga se u većini slučaja izgubi malo kilograma te se isti ponovno vraćaju.

KBT moraju zajedno provoditi liječnik, nutricionist, psiholog i fizioterapeut. Temeljni su ciljevi ove terapije: dostizanje, prihvaćanje i održavane izgubljene tjelesne težine, usvajanje životnoga stila koji pospješuje kontrolu težine te razvoj stanja svijesti koje omogućava stalno nadgledanje težine. Kombinacija je to umjerenoga unosa hrane, kretanja, redovitoga praćenja težine te prihvaćanja realnih i prihvatljivih ciljeva s obzirom na gubitak težine.

Što dovodi do razvoja pretilosti i poremećaja hranjenja?

Velika većina mladih koji razviju poremećaje hranjenja nisu prethodno imali problema s debljinom ili preuhranjenošću. Neki adolescenti mogu jednostavno pogrešno tumačiti pojam "zdrava prehrana" i uključiti se u nezdrava ponašanja, poput preskakanja obroka ili korištenja pomodnih dijeta u pokušaju dostizanja ''zdravlja'', čiji bi rezultat mogao biti poremećaj hranjenja.

Mediji nas zasipaju brojnim informacijama o tome što je zdravo ili nije zdravo za naše tijelo, što trebamo jesti, a što moramo izbjegavati, što je dobra, a što zabranjena hrana.

Posljedice takve šume informacija jesu nesnalaženje i posezanje za bilo kakvom dijetom, bez savjetovanja sa stručnjakom i bez procjene mogućih rizika.

Dijeta je vrlo rizično ponašanje jer može dovesti do porasta težine i razvoja pretilosti, ali jednako tako, može kod nekih osoba dovesti do poremećaja hranjenja. Provoditi dijetu zapravo znači ograničiti uzimanje kalorija, odnosno hrane s ciljem gubitka kilograma. Zvuči nevjerojatno da jednim ponašanjem riskiramo tako puno. U istraživanju koje je provedeno na više od 26 000 mladih, između 9 i 14 godina koje su istraživači pratili dvije godine, dobiveno je da je provođenje dijete bilo povezano s većom stopom debljanja i prejedanja, kod dječaka i kod djevojčica. 

Ako je dijeta jako stroga i ograničava ili zabranjuje konzumiranje velikoga broja namirnica, ona postaje vrlo štetna jer pospješuje javljanje prejedanja koje može, s jedne strane, dovesti do porasta težine ili do razvoja poremećaja hranjenja, s druge strane.

Tako je u istraživanju provedenom s četrnaestogodišnjacima koji su praćeni 3 godine, dobiveno da dijeta povećava rizik od razvoja poremećaja hranjenja. Što se više osoba trudi održavati oštru dijetu, to je lakše posrnuti, izgubiti kontrolu i krenuti u smjeru nekontroliranoga prejedanja.

Što možemo učiniti kako bi se zaštitili od razvoja poremećaja hranjenja te prevenirali razvoj pretilosti?

Postupci koji štite od razvoja poremećaja hranjenja i pretilosti te ih preveniraju trebali bi se manje usmjeravati na težinu, a više na promjenu životnoga stila unutar obitelji.

Neke bi korisne sugestije: 

1. zatražiti savjet stručnjaka, liječnika ili psihologa o tome kako razviti zdravi životni stil koji će uključiti cijelu obitelj. To su često vrlo jednostavne stvari koje se odnose na zajedničke obiteljske obroke u vrijeme koje je za to predviđeno, zajedničke aktivnosti u prirodi ili kod kuće kao što su šetnje ili vožnja bicikla, izleti kojima se otkriva okolina u kojoj živimo, zajednička priprema uravnoteženih obroka, kupovina dovoljne količine hrane umjesto stvaranja zaliha;
2. obeshrabriti primjenu nezdravih ponašanja kao što je preskakanje obroka, oštra dijeta, samoizazvano povraćanje nakon obroka s ciljem kontrole težine, zloupotreba laksativa ili diuretika, pretjerivanje u tjelovježbi ili treningu koji traje satima;
3. promovirati pozitivni sliku o tijelu te izbjegavati komentare o težini ili izgledu tijela koje je preveliko ili premalo, previše vitko ili premalo vitko;
4. razgovarati s mladom osobom o zadirkivanju zbog izgleda ako ga je doživjela, reagirati na epizode bullinga;
5. potaknuti roditelje da koliko je god moguće imaju zajedničke obiteljske obroke te promoviraju zdravu prehranu i tjelesnu aktivnost, umjesto provođenja dijete i gubitka tjelesne težine.

Literatura

AIDAP (2020). Manuale di informazioni sui disturbi dell’alimentazione e sull’obesità. I trattamenti validati dalla ricerca scientifica e raccomandati da AIDAP. Verona.

Dalle Grave R. (2019). Perdere e mantenere il peso. Un programma di modificazione dello stile di vita basato sulla terapia cognitivo comportamentale. Verona: Positive Press.

Freedman DS, Khan LK, Serdula MK, Dietz WH, Srinivasan SR, Berenson GS. (2005). The relation of childhood BMI to adult adiposity: the Bogalusa Heart Study. Pediatrics, 115(1), 22–27.

Golden NH, Schneider M, Wood C. (2016). Preventing obesity and eating disorders in adolescents. Pediatrics, 138(3), e20161649

Lebow J, Sim LA, Kransdorf LN. (2015). Prevalence of a history of overweight and obesity in adolescents with restrictive eating disorders. Journal of Adolescent Health, 56(1), 19–24.

Neumark-Sztainer DR, Wall MM, Haines JI, Story MT, Sherwood NE, van den Berg PA. (2007). Shared risk and protective factors for overweight and disordered eating in adolescents. American Journal of Preventive Medicine, 33(5), 359–369.

Strauss RS, Pollack HA. (2003). Social marginalization of overweight children. Archives of Pediatrics and Adolescent Medicine, 157(8), 746–752.