U zadnjih sam nekoliko tjedana pregledala toliko oglasa za najam stanova da više ne mogu razaznati one dobre od onih loših, one solidne od onih nehumanih i one sejvane od onih iksanih. Svi su se isprali i stopili u jedno u zglitchanoj magli bjesomučnog scrollanja i klikanja strelice udesno. Od grijanja na gradsku toplanu, centralnog, peći i lož ulja meni se pregrijao mozak i odustala sam – frustrirana zaklopila laptop i bacila se na krevet. 

Opipavam tkaninu posteljine prstima. Pamučni saten, glatkoća s natruhama hrapavosti. Gledam oko sebe, nabrajam pet crvenih stvari u sobi: zid iza kreveta, prugice na posteljini, drvena kutijica na radnom stolu, bilježnica za crtanje i ona čudna kvačica na polici. Čujem: televizor iz druge sobe. Mirišem: vlagu? Spuštam se niže da mi stopala skliznu na pod pa kroz znojnu čarapu napipavam: čvrsti hladni laminat.

Nakon donekle uspješnog bijega iz zadimljene glave u sadašnji trenutak groundingom, pitam se: tu su mi zidovi, krevet i pod, u sigurnosti obiteljskog doma, ne plaćam ih – zašto se želim iseliti? 

To je isto ono pitanje koje si roditelji postavljaju kad im obznanimo svoju želju za iseljenjem, ako ne već i potrebu. Rekla bih da je, i u našim i u njihovim glavama, pitanje motivirano strahom. Roditelji su u strahu jer im se dijete seli iz obiteljskog doma. To je velika prekretnica u obitelji i razumljivo je da ju roditelji neće automatski prihvatiti. Međutim, ono čega roditelji često nisu svjesni je da će se obiteljski odnosi možda zapravo poboljšati ako im se dijete odseli. Roditelji i djeca više se neće međusobno izbjegavati po sobama i popričati nešto sitno u prolazu, već će sada ciljano posvetiti svoje vrijeme obitelji i pronaći nove zajedničke aktivnosti, dogovoriti se za druženja, igranje društvenih igara i slično.

Roditeljski strah od iseljenja djeteta uglavnom se javlja kod roditelja koji svoju djecu ne vide kao formirane odrasle osobe, već još uvijek kao djecu. Nije neobično da takva iskrivljena roditeljska perspektiva utječe i na vlastito viđenje nas samih.

Dokle god živimo pod roditeljskim krovom, ne možemo izaći iz adolescentskog stanja uma.

Za brojne sitnice moramo tražiti dopuštenje iako smo već niz godina punoljetni. Ne znamo na koliko još načina objasniti mami da ne možemo jesti kobasice u grahu jer pokušavamo jesti svjesnije i izbaciti proizvode životinjskog podrijetla. Ako nemamo posao i još uvijek studiramo, tražimo od roditelja novac. Ako u obiteljskom domu nemamo vlastitu sobu, već ju dijelimo s nekim od ukućana, nemamo svoj mir, a privatnost je prijeko potrebna za očuvanje mentalnog zdravlja. Kvalitetno provođenje vremena sa samim sobom nužno je za razvoj i samosvijest svake osobe. Tako se žudnja za vlastitim prostorom i životnim izborima konstantno gasi realnošću financijske ovisnosti te u njoj leži objašnjenje našeg straha – iseljenje iz roditeljskog doma podrazumijeva manjak financijske sigurnosti.

Selidba je generalno stresan događaj, no također i neizmjerno uzbudljiv korak u životu svake mlade osobe. Obiteljski je život često pun grčeva i potiskivanja, a stvaranje vlastitog prostora u kojemu imamo slobodu zauzeti onoliko mjesta koliko nam je potrebno donosi veliko olakšanje i dugo očekivanu slobodu. Počinjemo otkrivati svoj sustav vrijednosti i prioritete pri odabiru mjesta za život. 

Možda nam je najvažnije da se stan nalazi u dobro povezanom naselju koje je u blizini naših prijatelja. Možda nam je pak bitnije da stan ima kadu jer se kod kuće nikad nismo mogli opustiti u pjenušavoj kupki nakon stresnog ispitnog tjedna. A možda nam je ipak najbitnije da stan dopušta kućne ljubimce jer napokon više ne trebamo tražiti dopuštenje za udomljavanje životinjice koja će nam obogatiti svakodnevicu i s kojom ćemo se naučiti odgovornosti za druga bića. 

Dakako, ono što nam je svima odlučujući faktor je sam iznos najma i režija. S obzirom da vjerojatno još uvijek studiramo i zarađujemo studentski minimalac ili smo tek nedavno diplomirali i još nismo zaposleni, nemamo sredstava za odabrati baš onaj stan koji nam se najviše svidio jer se taj zasigurno nalazi izvan budžeta. Pa ako se ne možemo samostalno financijski uzdržavati, kako se mi uopće mislimo odseliti i kako imamo obraza takvo što pokušati? 

Mlađe se generacije često kažnjava zato što im treba dulje da se emancipiraju nego što je to trebalo njihovim roditeljima. Među današnjim generacijama ima više studenata pa pauziramo godine kako bismo se „pronašli“. Čak i ako završimo fakultet u roku, dugo nam treba da pronađemo posao jer ga ili nema ili ne zadovoljavamo preduvjete ili nemamo dovoljno iskustva ili smo pak anksiozni, zbog čega nam je teško networkati. Milenijalce se nerijetko tretira kao kolektivnu vreću za udaranje, osuđuje ih se da su lijeni, nespremni za život, naivno ambiciozni bez radne discipline i slično. Iako sam rođena u drugoj polovici devedesetih te se nalazim negdje na granici između milenijalaca i zoomera, smatram da više pripadam milenijalcima, a i to se slaže s mojim uvjerenjem da je kod nas sve uvijek kasnilo pa tako i millenial kultura. 

To što nama treba dulje da se krenemo samostalno uzdržavati ne znači da bi nam se kreiranje mjesta za sebe u ovome svijetu trebalo na bilo koji način oduzimati, odgađati ili braniti.

Između „odrasle osobe“ i „imanja stabilnog izvora zarade“ ne bi trebao stajati znak jednakosti. Zrelost naše generacije očituje se u nečemu naizgled negativnom, a to je povećana osjetljivost zbog koje smo potencijalno emocionalno osvješteniji od prijašnjih generacija.

‍To što su naši roditelji u svojim ranim dvadesetima imali i posao i stan, dok mi još uvijek studiramo i živimo kod kuće, ne znači da su oni bili išta odrasliji ili zreliji nego što smo mi sada. Jedino što to znači je da su bili nezavisniji od nas, što nije neočekivano s obzirom na razliku u trajanju obrazovanja. Ono što je nama i našim roditeljima dok su bili mladi zajedničko jest goruća želja da stanemo na svoje noge, da kreiramo svoj život i postanemo osobe koje negdje duboko u sebi već jesmo – osobe koje smo kod kuće godinama neprimjetno potiskivali.

Pišem ovo iz stana u koji sam prije manje od tjedan dana uselila sa svojim dečkom i njegovim mačkom. Proces selidbe bio je naporan i stresan, no sada kada smo sve raspakirali i kada se svakoga dana budimo skupa i sjedamo za svoje radne stolove (u mom će slučaju to još neko vrijeme biti blagovaonski stol), osjećam se zahvalno. Zahvalna sam što smo uspjeli odahnuti od potrage za stanom. Zahvalna sam za prostor u kojemu možemo neometano raditi od doma, sada kada je to sveprisutniji dio svačije svakodnevice. Zahvalna sam što više ne trebamo biti ljubomorni na svoje prijatelje iz manjih mjesta koji su se radi studija u Zagrebu odselili od roditelja već sa 18 (ironično je da smo mi ljubomorni na njih s obzirom da bismo mi Zagrepčani navodno trebali biti oni s više slobode i mogućnosti). Zahvalna sam što zajedno učimo živjeti u skladu sa svojim aspiracijama, načelima i mogućnostima. Međutim, svjesna sam da će nam ovaj novi život, kao i naš neispravan bojler, svakodnevno pripremiti hladan tuš.