Poriv mi je da branim školu i tražim smisao u sustavu koji već dulje vrijeme ne prati potrebe učenika. Potreba da branim školu dolazi iz činjenice što ja volim školu. Eto rekao sam to. Malo mi je lakše sada kada sam izgovorio.
Vanja ima 16 godina i došla mi je na razgovor jer mrzi školu. Nema motivacije za učenje. Navodi razloge zbog čega je sve bez veze i kako može na razne druge načine puno efikasnije steći znanje. Škola joj je dosadna i svega joj je previše. Ne vidi smisao. Svi argumenti koje iznosi imaju smisla. Nalazim se, po ne znam koji put, u situaciji kada ne znam što odgovoriti.
Poriv mi je da branim školu i tražim smisao u sustavu koji veće dulje vrijeme ne prati potrebe učenika. Potreba da branim školu dolazi iz činjenice što ja volim školu. Eto rekao sam to. Malo mi je lakše sada kada sam izgovorio. Nisam zaljubljen, nego je baš volim. Nisam slijep, ne idealiziram stanje u školstvu i ne mogu ne vidjeti što bi sve škola mogla biti. Smatram da iz odgovornosti prema novim generacijama ne smijem odustati od Vanje i svih njezinih vršnjaka koji ne vide smisao u ustanovi koja bi trebala biti prostor susreta i jednakih prilika.
Poznati svjetski stručnjak za obrazovanje, Ken Robinson, koji odnedavno više nije s nama, precizno je opisao današnji obrazovni sustav. Navodi kako je organizacijski utemeljen u vrijeme industrijske revolucije, kada je trebalo prenijeti što više informacija u malo vremena. Intelektualno potječe iz antičkog vremena, Platonovog vremena, dakle ima fokus na opće znanje. Na ovaj način organiziran obrazovni sustav promašuje potrebe mladih ljudi i rezultira velikim otporom učenika prema školi. Ciljevi odgoja i obrazovanja u međuvremenu su se redefinirali, a mi djecu odgajamo starim metodama kod kuće i u školi. Danas bi veći fokus trebao biti na usvajanju proceduralnog znanja, odnosno usvajanju različitih vještina. Značajno je, Robinson navodi, kako danas možemo personalizirati gotovo sve: automobil, odjeću, prostor u kojem živimo, zdravstveno osiguranje, a obrazovanje još nije zahvaćeno personalizacijom.
Ne možemo više izbjegavati činjenicu da smo svi različiti pa i učenici. Srećom, nikada nije bilo lakše nego danas omogućiti učenicima da slijede svoje interese. Posve je moguće prilagoditi raspored i način rada različitom tempu kojim učenici uče uz današnju tehnologiju. Ocjenjivanje odnosno davanje povratnih informacija učeniku važno je prilagoditi na način koji podržava njegov osobni rast i razvoj. Informacije i vještine koje djeca nauče kroz slobodnu igru ili vlastitu inicijativu ne mogu biti poučene na drugi način. Ovo što iznosim nije nešto novo. Zanimljivo je kako se to zna barem od početka 20. stoljeća. Filozof John Dewey još 1899. u svojoj knjizi Škola i društvo navodi kako bi svaki uspješni obrazovni sustav trebao zadovoljiti četiri psihološke potrebe učenika: potrebu za razgovorom, znatiželju, konstruktivnost i umjetničko izražavanje. Smatram da formulu za uspješan obrazovni sustav ne treba dalje tražiti. Dewey je još prije više od 120 godina naveo sve bitno.
Ne možemo reći da se danas ne razgovara u školama. Međutim, kakav je taj razgovor? Koliko zaista ima prostora za razlike i raspravu?
Razgovor bih, stoga, prema Martinu Buberu, malo preciznije odredio kao dijalog. Buber, filozof i edukator koji je djelovao u prvoj polovici 20.stoljeća, dijalog definira kao razgovor u kojem svaki sudionik doista ima na umu drugoga ili druge, u svoj njihovoj posebnosti, i obraća im se s namjerom uspostavljanja živog odnosa između sebe i njega. U dijalogu se susreću dvije autentične osobe.
Vanji, djevojci koju spominjem na početku, potrebno je da netko uvaži njezino postojanje na način da se ne poništavaju njezini doživljaji i emocije. Kada je Vanja povjerovala kako je želim čuti i razumjeti, da je nemam potrebu popravljati i uvjeravati da je u krivu, mogli smo se susresti. Zajedno smo podijelili osjećaj bespomoćnosti i mogli smo tek s toga mjesta krenuti dalje u konstruktivan razgovor ili dijalog.
Potrebno je da se svi uključeni u obrazovni sustav zainteresiraju za mlade osobe, pokažu znatiželju i konstruktivnost. Preduvjet za to je da učitelji budu zainteresirani za sebe kao osobe, da budu samosvjesni, da se dovoljno poznaju jer, u suprotnom, zahtjeve današnjih učenika za kontaktom doživljavat će kao napad i nešto s čime se ne mogu nositi. Odavno znamo koje su potrebe učenika i kako učimo. Svi se stručnjaci slažu da je za motivaciju za učenje presudan odnos između učitelja i učenika.
Zbog čega je to tako teško postići? Očigledno su učiteljima potrebne smjernice i podrška kako bi poveli učenike u smjeru samoaktualizacije i mentalno zdravog života. Odgovornost za to leži na državi i nadležnim institucijama i samo je pitanje hoće li preuzeti tu odgovornost. Kako smo vidjeli, zna se već odavno što je potrebno napraviti. Također, i naši su nam suvremenici dali potreban alat.
Jesper Juul, obiteljski terapeut i edukator, jedan je od značajnijih, ostavio nam je u nasljedstvu vrlo jasne smjernice na koji način postići sve navedeno. Potrebno je napraviti pomak od poslušnosti do odgovornosti. Vrijeme industrijske revolucije zahtijevalo je poslušne radnike koji će brzo savladati gradivo i zauzeti svoje mjesto u tvornicama. Današnje vrijeme treba odgovorne mlade ljude i građane koji će moći krojiti život prema vlastitoj mjeri pa kreirati i svoja radna mjesta. Usmjerenost na promjenu ponašanja djece (pravila, zabrane, kazne) ne pomaže učenicima da grade autonomiju, kritički promišljaju i budu dovoljno kreativni i samoregulirani, što je potrebno kako bi našli svoje mjesto u današnjem društvu. Za navedeno je potrebna briga o odnosu. Odnos definira vrijednost dvoje ili više ljudi u zajedništvu i omogućava mladim ljudima dobro uporište za donošenje odluka. Želio bih da Vanja i njezini vršnjaci odrastu u osobe koja se neće bojati pogrešnih odluka jer će naučiti da i kada griješe, ostaju osobe koje vrijede i znaju da je svaka pogreška prilika za učenje.
Upravo škole vidim kao mjesto susreta, mjesto dijaloga. Ako omogućimo učenicima prostor za sve razlike koje donose i budemo otvoreni za kontakt, onda je rast i razvoj učenika neizbježan. Škola tako postaje mjesto susreta i prostor u kojem rastemo i istražujemo vlastite potencijale.
Takva mi škola ima smisla.
.jpg)