Velike i male boli 

Prije ili kasnije dogodi se iskustvo koje nam se može učiniti većim od nas. Puno većim od onoga što mislimo da smo u mogućnosti podnijeti. Taj se osjećaj češće javlja u situacijama koje nismo ranije imali priliku doživjeti, a za koje još uvijek nemamo ili, bolje rečeno, osjećamo da nemamo vještine, snage i sposobnosti potrebne za uspješno suočavanje i nošenje s njima. To mogu biti velike, ali na prvi pogled i ne tako velike stvari. Neka životna iskustva univerzalno su bolna i emocionalno preplavljujuća. Često ih zovemo velikim stresnim događajima i kod većine će ljudi izazvati stresnu reakciju i emocionalnu težinu te mogu trajati duže vrijeme. Smrt bliske osobe ili bilo kojeg drugog živog bića do kojega nam je stalo, bolest člana obitelji, prijatelja, partnera ili nas samih, emocionalno su bili bolni za većinu onih koji su ih ikada iskusili. Prekid partnerskog odnosa (ma s čije god strane bio iniciran) ili udaljavanje prijatelja s kojim bismo željeli ostati bliski i osjećamo potrebu za kontaktom, mogu biti bolni baš poput smrti. Često ta iskustva upravo to i jesu – simbolično umiranje bliskih odnosa i većina će ljudi osjetiti određenu razinu tuge i težine kada se ona dogode. 

S druge strane, takozvane male stvari ili svakodnevni stresori možda nam se na prvi pogled mogu učiniti nebitnima, nedovoljno važnima da bi nas ili bilo koga drugoga mogli jako emocionalno potresti. I baš na ovom mjestu skrivena je najveća potencijalna zamka ove priče – mi sami sebe tako često uvjerimo kako se zbog toga što se ne radi o nečemu tako velikome nemamo pravo osjećati tako kako se osjećamo. Bez obzira na to je li nešto što nam izaziva emocionalnu bol na prvi pogled nešto nevažno, ukoliko je u nama pokrenulo reakciju emocionalne težine, očito se ne radi o nečemu malome za nas. A to je zapravo jedino bitno. 

Zašto boli?

Mi smo nevjerojatno kreativne kombinacije različitih okolnosti, iskustava i doživljaja tako da u situaciji kada nas nešto emocionalno boli nema baš puno smisla pitati se boli li to nešto i druge ljude ili se to događa samo meni pa se onda ne smijem osjećati tako. Nešto je u našem ranijem životnom iskustvu sasvim sigurno bilo takvo da je za nas određena situacija emocionalno bolna iako to za druge ne bi bilo tako i nikada neće biti tako. Ako sam, na primjer, kao dijete često doživljavala kritiziranje odraslih ili su me druga djeca u razredu često ismijavala zbog izgleda, moguće je da će za mene situacija usmenog izlaganja pred drugima biti grozno iskustvo koje će ponekad rezultirati čak i paničnim napadom. Ako sam odrastala bez stabilnih emocionalnih odnosa u svojoj obitelji, da, moguće je da ću ponekad pojačano emocionalno reagirati na neke uobičajene situacije koje se s vremena na vrijeme dogode u bliskim odnosima. Da, emocionalno će me zaboljeti kada mi netko blizak zaboravi čestitati rođendan ili me ne pozove na druženje naprosto jer je mislio da mi je netko drugi poslao poruku. Takve nas situacije mogu lako emocionalno podsjetiti na osjećaje napuštenosti i neviđenosti s kojima smo odrasli i naposljetku izazvati osjećaj težine. Dobro je znati da postoje načini pomoću kojih si možemo osvijestiti ovakve obrasce i time si značajno olakšati život. Prvi je korak na tom putu - dozvoliti si da osjetimo.

Što god da te naše boli bile, jedini put iz njih je - kroz njih. Baš zato je toliko bitno prepoznati da je neko iskustvo za nas emocionalno i fizički preplavljujuće i ne cenzurirati emociju vezanu uz to iskustvo kada se pojavi.

‍Da si ne lažemo, nije to nimalo lako i ne čudi da je većina nas često sklona praviti se da emocije nisu tu kada se pojave.

Ideja o tome tko smo i kakvi smo kao ljudi ako se tako osjećamo često nas zaustavlja u dopuštanju teškim emocijama da se pojave. Jesam li stvarno toliko slaba i očajna da me emocionalno zabolio nagli prekid i ne baš tako dugog odnosa? Zar stvarno imam tako malo samopouzdanja da osjećam ljubomoru zbog fotki koje iskaču s Instagrama moje bliske prijateljice s njezinog posljednjeg putovanja ili onog super koncerta na kojemu sam htjela biti ili filmski režiranog dejta? Ne smije me boljeti tisućita glasna svađa mojih staraca?! Zar se već nisam trebala naviknuti na to?! Valjda sam bolja od toga?!

Iluzija ugode

Događa se po putu da povjerujemo kako je u redu osjećati samo određene emocije - uglavnom one lepršave i šljokičaste, jer inače nešto nije u redu s nama:

1. Ako ponekad osjećamo emocionalnu bol, moglo bi biti da nismo dovoljno dorasli životu s kojim se ne znamo nositi... 
2. Često vjerujemo kako će nas drugi napustiti ako si dozvolimo osjetiti težinu i bol. Pomislimo kako tada nismo baš neko društvo, a i možda je zarazno... 
3. Uz sve to, postoji u nama još jedan jako uspješan stoper bolnih osjećaja - strah da ćemo, ako im i samo na kratko dozvolimo da se pojave, zaglaviti zauvijek u njima... Radije ih pod svaku cijenu izbjegavamo, u sekundi progutamo, stisnemo prema unutra, malo dublje u onaj kutak tijela u koji spremamo sve ono što ne bismo smjeli osjećati. Ta gomilica s godinama polako raste i zauzima sve veći teritorij našeg unutarnjeg svijeta. 
   

I da, poprilično je scary ta ideja da si dopustimo da emocionalnu bol osjetimo. Baš zato ne preporučam u nju uroniti skokom na glavu. Sljedeći se put svakako možemo ohrabriti i dodirnuti je vrhom stopala. Baš onako kao kada probavamo je li more dovoljno toplo znajući kako ne moramo odmah ući duboko.