PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Novogodišnji željarij

Prema istraživanju provedenom u SAD-u, otprilike 50% ljudi odluči iskoristiti priliku „nova godina - novi ja“. Misaonu listu odluka krenemo kreirati najčešće između prvog puštanja Marry Xmas na lokalnima radio stanicama i novogodišnjeg slavlja (kako god to izgledalo ove godine). Bilo bi dobro riješiti se vlastitih duhova. Opet. I ove godine.

Završetak jedne, početak nove godine. Idealno. Inventura sebe, nagovori reklama koje zavode čarolijom mogućeg. Dovoljno je samo zaželjeti, iluzija jednostavnosti promjene bez uloga pleše novogodišnji ples. Trenutak za kreiranje novih nas kojima se nadamo čarobno je podržavajući. Međutim, mijenjati se nije jednostavno. Svaka je podrška je dobrodošla, makar i ona simbolična. 

Želim - ne želim

Prema istraživanju provedenom u SAD-u, otprilike 50% ljudi odluči iskoristiti priliku „nova godina - novi ja“. Misaonu listu odluka krenemo kreirati najčešće između prvog puštanja Marry Xmas na lokalnima radio stanicama i novogodišnjeg slavlja (kako god to izgledalo ove godine). 

Odabir sadržaja željene liste slijedi dosta predvidljive korake. Većina tako najčešće prvo proskenira, a onda gotovo automatski odabere barem jednu od svih svojih štetnih i nezdravih navika. Bilo bi dobro riješiti se vlastitih duhova. Opet. I ove godine. Taj dio nije teško prizvati jer je to ona ista lista koju konzultiramo i u raznim drugim prilikama (svaki rođendan, početak školske ili akademske godine, prekid ili početak nekog važnog odnosa, korizma bez obzira na vjeroispovijest).

Od popularnijih, tu su obustave  - prestati: pušiti, prekomjerno piti, naručivati fast food poslije 19h, provoditi sate na društvenim mrežama, igricama, Netflixu, početi učiti u zadnji tren, odgađati.

Ovo je i trenutak u kojemu često upadamo u prvu zamku. Poneseni generalnim pospremanjem, većina nas ima potrebu odabrati i više od jedne navike koju bismo rado eliminirali. Kad se već mijenjamo, da to bude kako treba. 

Nakon završenog sporazuma sa sobom o prekidu loših navika, nadodamo i one koje bi bilo dobro napokon usvojiti.

Početi vježbati, ustajati ranije, meditirati, normalno spavati ili štedjeti. 

U sljedećoj, finalnoj fazi neki izvade i popis takozvanih nezavršenih poslova. To su svi oni svojevrsni dugovi, prema sebi i društvu. Nešto što bi trebalo, a nismo. Susreti i pozivi od kojih već dugo bježimo jer strahujemo da će iz nekog razloga biti neugodni. Prešućene, a važne isprike. Nikad uzvraćene porukice. Uplaćene članarine za hobije na kojima se nismo pojavili mjesecima (a dobro znamo da pandemija nije razlog za to). Tu su i druženja sa zubarima i ginekolozima. Niz administrativnih obaveza. Često i povrat imovine – knjige iz knjižnice ili vjerojatnije neznanih vlasnika, komad odjeće koji smo posudili nekad davno od frendice ili hudica od bivšeg dečka. 

Realnost

Siječanj, držimo se nekako. Početak veljače i, prema jednom istraživanju provedenom s 3 000 ispitanika, 50% nas oprostilo se sa svojim mjesec dana ranije donesenim odlukama.

Do kraja godine čak će nas 88% izjaviti da nismo uspjeli ostvariti svoje novogodišnje odluke. Bez obzira na to što je 52% od tih 88% bilo jako sigurno da će baš ove godine u tome uspjeti. 

Što se to dogodi? Jednostavno, samo to da nije lako mijenjati se. 

Svaka naša navika, pa i ona za koju znamo da nije baš neki hit, služi svojoj svrsi. Daje nam nešto za čim čeznemo. I možda bi umjesto odluke da želimo prestati provoditi brdo sati na društvenim mrežama bilo važnije pitati se kako to da provodim toliko vremena online? Što mi to daje? Možda baš u virtualnom svijetu otkrijem neki osjećaj pripadanja koji mi je teško ostvariti drugačije. Ili mi to mjesto makar malo ušuška silnu usamljenosti koju inače osjećam, a s kojom ne znam što bih. Bez razumijevanja onoga što motivira naše ponašanje, šansa za promjenom je puno manja. Ako tu potrebu ne zadovoljimo na drugačiji način, vrlo je vjerojatno da ćemo prvom prilikom ponovno kliznuti u staro. Najvažnije, potrebu ćemo teško zadovoljiti ukoliko ne znamo koja je. 

Drugi je razlog želja za brzom promjenom. Preciznije, za puno brzih i lakih promjena, naravno. Ljutimo se jako na sebe ako u tome nismo uspješni. Ljudsko je ponašanje kompleksno. Postoji taj takozvani sindrom lažne nade koji nas u mijenjanju usporava. To je sklonost tome da imamo nerealna očekivanjima o vjerojatnoj brzini, količini, lakoći i posljedicama promjene svog ponašanja pa odmah i odustanemo ako nam ne ide. Ovo se smatra jednim od ključnih razloga zašto novogodišnje odluke rijetko dočekaju proljeće. To je naravno i presudan razlog lakoće odustajanja od svih odluka donesenih i u neka druga vremena. Često se precjenjujemo i donosimo previše zahtjevnih odluka. Jedna je i više nego dovoljna. Prije odluke o promjeni nečega na sebi ili u sebi, pomoglo bi razumjeti da to neće biti lako niti brzo. Vjerojatno ćemo puno puta ponoviti staro ponašanje prije nego neko novo postane za nas prirodno. Istina je da je neuspjeh gotovo pokazatelj mogućeg uspjeha prije kojeg ćemo imati barem nekoliko, ako ne i puno povrataka na staro. 

U jednoj se studiji godinu dana pratilo 1 066 Šveđana nakon donošenja novogodišnjih odluka. Zanimalo ih je tko ima šansu uspjeti. Interesantno, puno je veća vjerojatnost uspjeha ukoliko je naša odluka usmjerena na razvoj novog ponašanja, nego na eliminaciju onog koje nam se ne sviđa. Naš se mozak s posebnom pažnjom voli zalijepiti za ono što ne smijemo ili ne bismo trebali – toliko da gotovo samo o tome razmišljamo. Puno veću vjerojatnost opstanka u ponašanju ima određivanje jednog cilja, jedne navike koju bismo voljeli razviti. Tako na primjer umjesto prestanka pušenja možemo probati s vježbanjem 3 puta tjedno (ukoliko stvarno i mislimo da je to dobro za nas). Posljedično, vježbanje i zdrav život imaju veliku šansu utjecati i na smanjivanje naše potrebe za cigaretom. Zanimljivo je da ljudi lakše usvajaju nešto novo nego se nečega odriču.

Osim zaokupljenosti novim i svim onim što dolazi, ne bi bilo loše kada bismo mogli barem približno toliko promatrati i sve ono što je baš ova godina bila za nas. Bila je takva da bi većina u prvi tren vrlo rado stavila onaj lampasti, plastični ovratnik koji psi sa sramom nose nakon zahvata, samo da ne gledamo u nju. Ako ipak odlučimo pogledati u tom smjeru, postoji velika šansa da ćemo pronaći barem jedan trenutak hrabrosti u kojemu smo se proširili jer smo iskoračili iz svoje zone sigurnosti i učinili nešto novo. Ne rastemo samo tamo gdje planiramo rasti. Bilo bi fer čestitati si na tome.   



Literatura
Oscarsson, M., Carlbring, P., Andersson, G., Rozental, A. (2020). A large-scale experiment on New Year’s resolutions: Approach-oriented goals are more successful than avoidance-oriented goals.  PLoS ONE 15(12): e0234097.
Polivy, J., & Herman, C. P. (2002). If at first you don't succeed: False hopes of self-change. American Psychologist, 57(9), 677–689. https://doi.org/10.1037/0003-066X.57.9.677


nastavi čitati