PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Novi početak ili o visokim očekivanjima

Otkad pamtim, obožavala sam jesen i sve novo što ona donosi sa sobom. Svake bih godine napravila fantastičan plan, u detalje razradila što želim i očekujem od narednih mjeseci, upisala sve u rokovnik i zakoračila u novi početak puna uzbuđenja – spremna sam! Početni entuzijazam počeo bi se rastapati svakom novom stavkom koja je pošla po krivu...

925STUDIO

Oduvijek mi je bilo čudno kako ljudi računaju novu godinu s 1.1. Donose planove, postavljaju SMART ciljeve (koji se uruše do veljače), rade rekapitulaciju prošlih 365 dana, svečano obećavaju podmiriti sve zaostale dugove - prijateljske, obiteljske, osobne, a i pokoji neplaćeni račun. Meni sve to izgleda besmisleno, postavljanje te granice između ovo je završilo i nešto novo počinje s novom kalendarskom godinom - pa zar ne računaju svi novu godinu po školskoj godini?! Djeca, roditelji, studenti, zaposleni - svi se ustvari vrtimo oko ritma školaraca.

Ljeto dolazi kao pauza, točka na kraju rečenice. Svi usporavamo tempo, razvlačimo se ljepljivi po starim gradskim jezgrama malih gradova na obali, ne znajući koji je točno dan u tjednu. Gradovi se prazne, auta nema, pokoji usamljeni biciklist i baka koja ide na plac. I onda polako prebacujemo u treću, četvrtu brzinu. I evo nas, rujan je, krećemo iznova.

Kako za vas miriše novi početak? Za mene je to uvijek bio miris novih bilježnica. Jučer sam bila u knjižari i momentalno se transportirala u sve početke svih školskih godina iza mene. Moja je uzbuđenost ovisila o tome kako sam se pozdravila sa svime kad sam otišla na more – mirno, prijateljski ili s figom u džepu, neizgovorenih riječi koje mi zapinju u grlu. Ako sam samo spakirala stvari i pobjegla, vraćat ću se s osjećajem straha i tjeskobe, puna pitanja oko nezavršenih poslova koje sam ostavila iza sebe.  

Otkad pamtim, obožavala sam jesen i sve novo što ona donosi sa sobom. Svake bih godine napravila fantastičan plan, u detalje razradila što želim i očekujem od narednih mjeseci, upisala sve u rokovnik i zakoračila u novi početak puna uzbuđenja – spremna sam! Početni entuzijazam počeo bi se rastapati sa svakom novom stavkom koja je pošla po krivu, odnosno ne onako kako sam ja zamislila da će ići. Tu sam bila primorana pogledati u oči jednog od svojih najvećih neprijatelja – dobar dan, moja visoka očekivanja i ciljevi!

Visoka očekivanja ili nevidljiva prepreka prema uživanju, slobodi, življenju u trenutku.

Psihologija nas uči da su kod nekih ljudi visoka očekivanja povezana s lošom slikom o sebi – svaki put kad postavimo neko očekivanje koje ne možemo ispuniti potvrđujemo sami sebi kako je to sigurno zato jer smo nesposobni, slabi, glupi, promašani. U današnjem svijetu okolina - obitelj, profesori, šefovi, prijatelji, partneri - očekuje puno od nas, govoreći to izravno (Moraš biti uspješna na novom poslu., Potrudi se da budeš najbolja cura za njega.) ili neizravno (pogledajmo samo kakvi su kriteriji za upis u srednje škole). Na taj način učimo kako da i sami od sebe očekujemo puno, previše, a nekad i nemoguće. S vremenom se događa da nije potrebno da nam netko izravno kaže svoje očekivanje - već smo taj glas čvrsto ugradili u sebe i čujemo ga kao vlastiti. 

Slika o sebi način je na koji sami sebe vidimo i utječe na naše ponašanje. 

Svatko od nas ima svoje stvarno ja (sliku sebe kakvi jesmo), idealno ja (sliku o tome kakvi želimo biti) i traženo ja (sliku o tome kakvi vjerujemo da bismo trebali biti). 

Ako se pojave velike razlike između naših različitih ja, osjećat ćemo tugu, sumnju u vlastite sposobnosti, anksioznost, napetost. 

Kad nam se raspadnu planovi, osjećamo se povrijeđeno i razočarano, a taj osjećaj raste ovisno o važnosti plana. Neki ljudi biraju ne raditi planove i minimalno očekivati od života kako bi izbjegli osjećati ove neugodne emocije. Najčešće je teško pronaći mjeru između toga da očekujemo previše ili da ne očekujemo ništa, kao da su očekivanja kavez nacrtan oko nas koji diktira koliko daleko možemo otići.

Trebalo mi je dugo vremena da shvatim kako mogu povećati okvir oko sebe tako da prilagodim svoja očekivanja od novih početaka. Ove jeseni odlučila sam da mi je dosta toga da čekam da mi život počne ići po zadanom planu, želim ga živjeti. U toj slobodi puštanja velikih očekivanja važno je shvatiti kako mi preostaje više prostora za uživanje u onome što se zaista događa, a ne samo očekuje. 

A vi, koliko očekujete i stignete li živjeti?

Literatura
Berk, L.E. (2015.) Dječja psihologija. Naklada Slap, Zagreb.
Aronson, E., Wilson, T.D. & Akert, R. M. (2005.) Socijalna psihologija. Mate, Zagreb.

 

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
ranjivost