Mobitel i ja znamo se jako dugo. Upoznali smo se još u osnovnoj školi (kad su mobiteli još uvijek nosili u sebi tragove pomalo futurističkog šarma), u zraku se i dalje moglo osjetiti oduševljenje tehnologijom, još smo se privikavali na sve blagodati internetskog doba. Prvi iPhone izašao je tek par godina ranije, smartphonei nisu bili sveprisutni kao danas, bili smo opijeni tehnološkim obećanjima i mogućnostima. Iako je u tom trenutku većina ljudi imala mobitel, postojala je značajna skepsa oko toga trebaju li ga (i ako da, kada) također dobiti i klinci. Za to je trebao postojati jako dobar razlog, koji se otprilike iskristalizirao  u formi: Nova su vremena, ne zastajkuj, radije iskoristi prednosti! Ako se cijeli svijet mijenja, onda to baš i ne možeš spriječiti. Možeš znati je li ti dijete dobro i sigurno bez obzira gdje se nalazi. Svrhovitost je nadjačala roditeljsku sumnju i za većinu je nas to rezultiralo prvim mobitelom, u paketu s ogromnim osjećajem odraslosti, samostalnosti i, naravno, generalnog coolnessa (mislim, to je bilo vrijeme kad su se na mobitele još mogli staviti privjesci!). 

Tako sam i ja imala svoj Humphrey-Bogart-u-Casablanci trenutak: mala Nokia koju sam dobila označila je početak jednog divnog prijateljstva. Ne uključujem riječ prijateljstvo bez razloga - čak je i taj prvi mobitel, koji se može opisati samo kao čisto funkcionalan, odmah postao moja desna ruka, moj prvi doušnik, moj partner u zločinu. Njegova je mobilnost značila i moju, značila je neku novu slobodu. O mobitelu je ovisila moja neovisnost, automatski je postao predmet ogromne važnosti. Taj uzvišeni status nad ostalim stvarima samo je rastao kako su se umnožavale njegove mogućnosti. Sada je čudno razmišljati o tim danima predsmartfonske ere jer se u međuvremenu dogodio kvantni skok: u zadnjih se deset-petnaest godina funkcija, a i zadaća mobitela promijenila iz temelja, gotovo do neprepoznatljivosti. Pokretljivost i dostupnost prebacile su se iz fizičkog svijeta u virtualni, koji je pritom postao toliko primamljiv da je učinio stvarnost manje zanimljivom, možda čak i nedovoljno pristupačnom u odnosu na virtualni prostor.

Znamo li uopće stvarnošću navigirati samostalno, offline? 

Već nekoliko godina centralnu poziciju u razgovorima i istraživanjima fokusiranima na mentalno zdravlje mladih zauzima problem ovisnosti o mobitelu. Kao relativno nova pojava, tek su se u prethodnim godinama počeli pojavljivati prvi konkretni podaci ne samo o štetnosti pretjeranog korištenja mobitela, već i stvarnom obujmu problema. Tu se često koriste izrazi kao pandemija, generacijski, kolektivno. Uz to, pojam koji je dobio na popularnosti, uvjetno rečeno, jest nomofobija (eng. NO MObile PHone phoBIA) – strah od bivanja bez mobitela. Iako još nije uveden u stručnu literaturu kao potencijalna dijagnoza, čini se da je takvo objašnjenje sve potrebnije u radu s mladima. Da to prelazi granice dobre stvari koje se ne možeš zasititi i da je zapravo često riječ o kompulzivnim obrascima ponašanja, puno jasnijim čine neki drugi problemi koji su za sad povezani s ovisnosti o mobitelu – problemi sa spavanjem, depresija, anksioznost i tako dalje. S obzirom da su takvi zaključci dosta zastrašujući, a rješenja ili preradikalna ili nedovoljno djelotvorna, glavna je metoda nošenja s ovim problemom trenutno dizanje javne svijesti o tome da problem uopće postoji. 

Stvar je u tome da je većina nas, bez obzira na to koliko znamo biti defenzivni ili koliko to odbijamo naglas priznati, već prilično svjesna da smo ovisni o vlastitom mobitelu. Ako ne to, onda barem da smo previše na njemu. Zapravo, jedino je zbunjujuće što se to točno očekuje da napravimo u vezi s tim kad se čini da je cijeli svijet prilagođen našoj ovisnosti. Što onda uopće znači biti ovisan? Mislim, je li moguće da se od nas očekuje da se othrvamo porivu da zgrabimo mobitel čim se oglasi zvuk za novu poruku ili obavijest? Pa to je instinkt koji se nalazi u osnovi našeg bića! Zvukovi, bljeskovi, boje, kako da ne pogledamo? Uopće, kako skrenuti pogled? S mobitelom smo samodostatni. S njim možemo i na pusti otok, dokle god na njemu postoji utičnica. U tome i jest appeal, i to ne samo na razini GPS-a, fotića i telefona u jednom, mobitel je glavni izvor komunikacije, ali je i višestruko praktičan: na njemu su sve slike zadnjih deset godina, kalendari i rasporedi, bilješke, pristup bankovnom računu – stvari s kojima nismo nužno samo sentimentalno vezani ili koje su nam svakodnevno nužne, već i koje izgrađuju našu percepciju o sebi. Naravno, mobitel pruža i pristup internetu - gotovo svaki vid zabavnih sadržaja i bilo kakve vrste entertainmenta praktički nam je na dlanu, i to stalno, u neizmjernim količinama, vječno novo, vječno unaprijeđeno. Zar bismo ga trebali moći ispustiti? Ovo nije opravdanje za kronično bivanje na mobitelu, ali ponekad je skoro nemoguće shvatiti koliko je teško otići offline kad nisi odrastao online. Sve je ovo dizajnirano da ostanemo prikovani, uronjeni u virtualno, a pritom zadovoljni. 

Osim toga, nije li ovisnost malo presnažan izraz, stoput mi je prošlo kroz glavu kad god bih čitala članke ili istraživanja o tome. Jasno mi je da visim na mobitelu, ali je li to baš tako ozbiljno? U svom uvjerenju da je problem rjeđi nego što statistika pokazuje, zanemarila sam vlastite redovite crvene zastavice: gotovo svakodnevno ignoriranje dnevnog limita vremena na Instagramu koji sam sama stavila, tjedna izvješća o prosjeku sati provedenih na mobitelu dnevno koja me svaki put paralelno i strah i sram otvoriti. Uvjerena da me nije strah biti bez mobitela i u želji da utvrdim da nisam u zabludi, odlučila sam riješiti test i dobila poražavajući rezultat da patim od teške nomofobije. U svojim očekivanjima da će pitanja na testu biti dosta banalna (Koliko se slažeš s tvrdnjom Imam napadaje panike ako ne pogledam na mobitel dulje od deset minuta?), podcijenila sam vlastita kompulzivna, nervozna ponašanja – kako se ponašam ako čujem da sam dobila poruku dok učim (odmah letim do kreveta na kojem se puni mobitel), koliko sam nervozna ako mislim da me netko treba, a nisam dostupna. Stvar je u tome da znam da nisam puno gora od svojih prijatelja, a onda sigurno ni od većine ljudi. A čega je nas nomofoba zapravo strah?

Intenzivan strah da nešto ne izgubimo upućuje na snažan odnos prema samom predmetu takvog straha. Dakle, naš odnos prema mobitelu barem je djelomično uzrok naših obrazaca ponašanja. Mobitel nikad nije bio samo uređaj i naše ophođenje prema njemu često više podsjeća na odnos vlasnika i ljubimca nego na odnos prosječnog čovjeka prema svojoj perilici za rublje. Trudimo se rukovati njime nježno, biramo maskice i zaštitna stakla, ne ostavljamo ga na suncu. Iako to jesu radnje koje spadaju u očekivanu dobru brigu za tehnologiju koju posjedujemo, kad je riječ o  mobitelu, one imaju jedan prisniji prizvuk. 

Naš je odnos s mobitelom intimniji nego s većinom stvari: uvijek je s nama, a često je i prva stvar koju pogledamo ujutro i zadnja stvar prije spavanja, na mobitelu smo kad smo umorni, nervozni, tužni, kad nam je dosadno, kad se želimo opustiti ili zabaviti. 

To su, nažalost, i trenutci intenzivnog emocionalnog bondinga koji vode do visoke stope suovisnosti (codependency). Jednostavno, svjesni smo što nam mobitel pruža – hiperbrzu komunikaciju i mega količine contenta stalno pri ruci – navikli smo se na to kao bazični dio svakodnevice i sad nam se čini prilično teško odviknuti. Virtualni svijet postao je ono poznato, domaće, lokalno, s gotovo savršenim omjerom dobro utabanih puteva, ali i nespoznatljivih dimenzija onoga što još nismo otkrili. Ugodno, a nikad dosadno. Daleko, a uvijek tu. Možda je nomofobija zapravo ujedno i svojevrstan FOMO – strah od propuštanja novog sadržaja, updateova, informacija, bivanja izvan toka? Što ako ne vidimo ono najzanimljivije?

Stvar je u tome da je online sadržaj zanimljiv samo koliko i mi sami. Virtualno nastaje tek nakon fizičke stvarnosti, od nje uzima inspiraciju i često samu materiju. Ustvari, mislim da ne bi bilo nategnuto zaključiti da nam ništa online ne bi bilo zanimljivo da se naši stvarni interesi i dalje ne zadržavaju u offline sferi. Daleko od toga da virtualno kategorički nije dobro, nikom ne treba dvaput reći da je internet pošteno proširio granice i potencijalnog znanja i zabave, ali njihov primarni izvor, vlastito iskustvo, vlastita aktivnost, ne može se zamijeniti ničim posredničkim, ničime što ovisi o uređaju. Ultimativno nam ne trebaju mobiteli da iščitamo smisao iz stvarnosti. Možda je high time da iskoristimo slobodno vrijeme ovo ljeto i da, uz masu svog omiljenog sadržaja, nađemo mjesta i za sve one druge stvari koje ne stignemo raditi tijekom godine. Da možda usporimo tempo informacija i usredotočimo se na vibrantnost i potencijal vlastite okoline. Možda smo kao djeca kad im je muka u autu ako su prefokusirana na vožnju i samo se trebamo neko vrijeme usredotočiti na krajolik i nebo pa će nam odmah biti lakše. Ne znam za vas, ali ja mislim da ću slučajno zaboraviti ponijeti mobitel na plažu i vidjeti što će se dogoditi.  

‍