Svaki je dan isti. Stabilnost u strukturi dana kakvoj sam se nekoć mogla samo nadati uzdrmala je nešto što ionako nikada nije bilo pretjerano stabilno. S mojim raspoloženjima svaki novi rutinski dan igra Jengu, izmičući mi tlo pod nogama i rušeći konstrukciju moje prisebnosti. Ne mogu vjerovati da je prošla skoro cijela jedna godina otkad smo počeli ovako živjeti. Naizgled je naš svakodnevni život postao mirniji i uredniji bez ludih partija, velikih druženja i gužvi na faksu, ali unutarnji se nemir sve više intenzivira svakim novim danom provedenim u predvidljivom miru.

Kad god se nađem s prijateljima, nemamo si ništa novo reći. Nemam ti što pričati. Koliko god imali bogat unutarnji život, iskustva ograničena na naša četiri zida nisu dovoljna za ispunjavajuću egzistenciju. Dosta mi je umirujućih aktivnosti, meditacije i tihog rada na sebi – želim šljokice, želim jak bas, želim euforiju! Odjednom mi fale klubovi, kojih sam se navodno u nekom trenutku zasitila, a sada samo maštam o prepuštanju vibrirajućim titrajima glasne glazbe i gubljenju u mraku isprekidanom neonskim svjetlima. U stvarnosti samo sjedim za kompom i preglasno si puštam loš trep stišćući čašu gin tonika kad već ne mogu biti u stiskavcu na lošem tripu.

HNK je postao novi klub, oaza slobode i paralelni svemir, ali HNK je rezultat pandemije, barem u ovolikoj mjeri. Prije je bio ležeran spot, sada je podsjetnik na ograničenu slobodu. Prijateljica koja redovno ide na HNK rekla mi je kako se uvijek dobro provede, ali da joj fali neplanirano doći u Krivi, sjesti na pivu i sresti hrpu ljudi koje zna i ne zna. Nedostaje nam spontanost društvenog života u kojem je pripito grljenje standardni pozdrav. 

Najuzbudljivija stvar koja mi se dogodila u proteklih mjesec dana je da sam doručke počela jesti na terasi. U jednoj ruci zobena kaša, u drugoj kava, a pod pazuhom uza se stisnute dvije male bilježnice i knjiga. Čini se kao umirujuće jutro u kojem dan mogu započeti s namjerom i upiti sunčevu energiju, ali što mi to vrijedi kad na to-do listu sustavno pišem iste stvari? Kao da ih uopće trebam zapisati, već ulazim u autopilot življenja. Radni su dani za rad, vikendi za mala druženja i zabavu. Ovaj ritam zvuči logično i krajnje standardno, ali prije online nastave i radni su dani u sebi sadržavali vrijeme za druženje. Usputna pauza za kavu, piće nakon predavanja i sjedenje na „plaži“ ispred Filozofskog s prijateljima – sve je to činilo studentski tempo izdržljivijim. Ti mali trenutci u kojima popričaš s nekim u pauzama značili su sve. 

Ove godine ne studiram, no prošle sam godine preživjela jedan semestar online nastave i žao mi je svih koji to prolaze već treći put u nizu. Takav je oblik nastave zahtijevao puno više vremena jer smo praktički sve morali odraditi sami. Inače bih pročitala literaturu za predavanje i pojavila se na njemu, a sada je literature bilo više, morali smo ju obrađivati sami i interakcija s drugima bila je svedena na minimum. U početku sam čak prosperirala jer mi je aktivnost u pisanom obliku ipak bila bliža od podizanja ruke za riječ. Međutim, s vremenom me taj tempo izmorio. Svaki tjedan iznova, s nekakvim ili nikakvim doprinosom profesora, obavljala sam sve sama u svoja četiri zida. Studiranje većinom i ovisi o samom studentu, no ovakav nas je oblik nastave prepustio samima sebi više nego ikada prije. Ako je meni bilo toliko teško pronalaziti svu literaturu koju bih inače posudila u knjižnici, ne mogu ni zamisliti kako je tek bilo ljudima čije studiranje uključuje laboratorije i sličan praktični rad. 

Biti prepušten samom sebi nije teško samo u akademskom smislu, već i puno više u onom društvenom. Online nas je nastava otuđila, kolegice i kolege postali su nam ikonice na ekranu i glasovi distorzirani lošim mikrofonima.

Prije mi je smetala neprestana gužva i fluktuacija ljudi na faksu, a nedavno sam pored njega, sablasno praznoga, s jednim autom na parkiralištu, prošla u nostalgičnom grču. Ako je meni bilo ovako, ne mogu ni zamisliti kako je cijelo ovo vrijeme maturantima i brucošima. Spriječene prekretnice poput ovih zasigurno ostavljaju duboke posljedice na kvalitetu njihova odrastanja. Ajme, kako tek čovjek dejta u ovo vrijeme? Toliko pitanja, gubitaka, nepravdi…

Zato me toliko razveselilo otvaranje terasa kafića. Šećući gradom, komešanje ljudskih lica i glasova smiruje me i vraća u normalu, doduše nekako iskrivljenu jer više ne mogu ni razmišljati o normali a da me sintagma novo normalno ne prekine i iznervira. Što je uopće normalno? I kako od sebe možemo očekivati da se u tako kratkom roku priviknemo na drastično izmijenjen svijet? Način života kakav smo oduvijek poznavali ispario je u nekoliko provedenih mjera.

Kad god čujem novo normalno, osjećam se nekako posramljeno što mi to još uvijek nije normalno. I svako se malo uhvatim zbunjenom nad svojim promjenama raspoloženja i općim tjeskobnim stanjem, zaboravljajući da je nerealistično očekivati da samo tako mogu prihvatiti to novo stanje bez ikakvih teškoća.

Ne smijemo zaboraviti da živimo u kriznom razdoblju, a u takvom ozračju ne možemo živjeti mirne glave, bez puno smetnji i neugodnih osjećaja. Koliko god da me otvaranje terasa veseli, toliko me i ispunjava nekom nelagodom pri samoj pomisli na više ljudi pored kojih moram sustegnuto proći.

Usprkos ovoj nuspojavi pretjeranog opreza, ipak me usrećuje sama činjenica da usred svoje šetnje mogu svratiti u kafić. Ne moram čak niti sjesti na kavu, ali samo imanje te opcije čini me nešto manje neurotičnom. Izaći iz stana postala je pomno isplanirana operacija. Provjeravam džepove, klasično trojstvo novčanika, ključeva i mobitela proširilo se na petorku koja sada uključuje masku i gel za dezinfekciju ruku. Onoliko koliko smo se u unutrašnjosti svog doma uljuljuškali u neki monotoniji i mirniji ritam, toliko je vanjski svijet postao sve stresniji i dinamičniji. Ne mogu više banuti negdje spontano jer mi je podsvijest proganjana mislima da se trebam sjetiti staviti masku i dezinficirati ruke prije ulaska u bilo kakav objekt. 

Sanjala sam da sam bila u šoping centru i da nitko nije imao masku. Bila sam užasnuta i užasno zbunjena, no onda sam počela breakdanceati usred svih nepokrivenih ljudskih lica i sve je opet bilo okej. Probudila sam se ne vjerujući koliko su mi se mjere opreza uvukle u podsvijest, ali bila sam zahvalna samoj sebi što sam zaplesala. Vjerujem da će i u stvarnosti mogućnost plesanja među tolikim brojem ljudi značiti da je ponovno sve okej. Nestrpljivo i možda pomalo naivno veselim se vremenu u kojemu će izjava niš se ne događa ponovno značiti da je fakat sve okej, po starom i skroz normalno.