PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Nevidljivi: djeca psihički oboljelih roditelja

U svijetu postoji 350 milijuna psihički oboljelih osoba. Ukoliko je barem polovica navedenih roditelj, dolazimo do ogromne brojke djece i mladih koji odrastaju sa psihički oboljelim roditeljem. Iako ova djeca i mladi čine dio svih naših sustava, predškolskog, školskog, zdravstvenog, sustava socijalne skrbi, ali i onog primarnog obiteljskog, nerijetko ne dobivaju skrb i pomoć zajednice kojima bi se odgovorilo na njihove potrebe.

Vassil, CC BY 3.0 <https://creativecommons.org/licenses/by/3.0>, via Wikimedia Commons

Nitko nije kriv za bolest

Odrastanje nam je svima poznato, no različitosti u odrastanju dvoje ljudi nerijetko ostaju sakrivene u srcu i ljepšim ili ružnijim ladicama osobne povijesti svakog od nas. Postoje djeca i mladi koji se suočavaju s odrastanjem koje je vrlo izazovno, u obiteljima koje balansiraju između zdravlja i bolesti, normalnog i čudnog, sigurnog i nesigurnog, uloge djeteta i uloge roditelja, tajne i istine. 

Prema nekim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu postoji 350 milijuna psihički oboljelih osoba. Ukoliko je barem polovica navedenih roditelj, dolazimo do ogromne brojke djece i mladih koji odrastaju sa psihički oboljelim roditeljem (ili psihički oboljelim roditeljima).  EUFAMI (Europsko udruženje obitelji psihički oboljelih) govori o velikoj tamnoj brojci djece i mladih te ih nazivaju nevidljivom djecom. Iako ova djeca i mladi čine dio svih naših sustava, predškolskog, školskog, zdravstvenog, sustava socijalne skrbi, ali i onog primarnog obiteljskog, nerijetko ne dobivaju skrb i pomoć zajednice kojima bi se odgovorilo na njihove potrebe. 

Bilo da je riječ o emocionalno nezrelim roditeljima, emocionalno nedostupnim, roditeljima čije se raspoloženje nepredvidivo mijenja, zabrinutim, tjeskobnim roditeljima, depresivnim roditeljima, psihotičnim roditeljima, roditeljima ovisnicima, dementnim roditeljima, agresivnim roditeljima, roditeljima koji su uslijed psihičke bolesti počinili kazneno djelo, roditeljima kojima se ne živi, roditeljima koji imaju navike i/ili misli koje ih ometaju u svakodnevnom funkcioniranju, gotovo uvijek govorimo o odrastanju u nesigurnim uvjetima. Dok ovo čitaš, možda osvještavaš ili već od ranije znaš da su tvoji uvjeti odrastanja slični gore opisanima.

Želim ti reći da je i s vrlo čudnim, nesigurnim i usamljenim odrastanjem moguće biti otporan i sretan.

Vjerujem da to ponekad djeluje kao tapšanje po ramenu, no sam rizik u kojem živiš ne znači nužno i tvoju životnu nefunkcionalnost.

Važno je znati da nitko nije kriv. Da, nitko nije kriv za bolest u obitelji. Nažalost, psihička bolest roditelja može biti triger za siromaštvo, izolaciju, strah, separacijsku anksioznost, obiteljske nesuglasice, roditeljske konflikte međusobno, teškoće u obrazovanju djece, nedostatak sigurnosti i strukture u kući, stigmu, manjak životnih iskustava, a za neku djecu i mlade to može značiti smještaj u alternativni oblik skrbi. Mladi koji odrastaju sa pshihički oboljelim roditeljem (roditeljima) trude se adaptirati s obzirom na situaciju i uslijed nekonzistentnih granica biti pseudoodrasli, s teškoćom se relaksiraju ili zabavljaju, straše se biti bolesni, zabrinuti su za vlastito zdravlje, previše su odgovorni, tjeskobni pri pomisli na budućnost obitelji, roditelja

Šutnja

Krug tajni i disfunkcionalnosti. Neka djeca i mladi nisu imali informaciju o bolesti roditelja, što je dodatno cjelokupno obiteljsko funkcioniranje činilo zamršenim, tajanstvenim ili nesigurnim. Budući da im cijela obiteljska situacija nije objašnjena, nerijetko su dodatno zbunjeni i oko vlastite stvarnosti.

Znanje da je roditelj (ili roditelji) psihički bolestan djeluje zaštitno za dijete.

S druge strane, nekoj djeci i mladima bilo je zabranjivano razgovarati o bolesti roditelja izvan najužeg obiteljskog kruga. To rađa posramljenost radi različitosti svojih roditelja, a kako bi zaštitili roditelje ili uslijed straha izbjegli da ih drugi odbace, ne povjeravaju se bilo kome izvan obitelji. 

Odrastanje s roditeljem (s roditeljima) narušenog psihičkog zdravlja za neku je djecu i mlade bilo vrlo zahtjevno, a kućna atmosfera disfunkcionalna. Dijete vrlo rano razumije kako je njegov roditelj (njegovi roditelji) drugačiji od ostalih roditelja vršnjaka. U velikoj studiji djece, mladih i odraslih čiji su roditelji psihički oboljeli nalazimo važan podatak kako najveći broj mladih nije znao za bolest u obitelji (najčešće se o tome šutjelo i bolest se skrivala)  te radi toga nisu mogli odvojiti bolest od samih roditelja (tj. ponašanje od osobe).

Pomoć izvan obitelji 

Postoji mnogo dostupnih online materijala za samopomoć i pomoć obiteljima djece i mladih čiji su roditelji psihički oboljeli (pogledaj svjetske mreže podrške djeci, mladima i odraslima psihički oboljelih roditelja). Uz resurse koje možeš pronaći online, jako su važni oni resursi koji postoje u tvojoj zajednici. Možda se sjećaš kad Will (Hugh Grant) u About a boy upozna 12-godišnjeg Marcusa čija je mama depresivna? Njihovo prijateljstvo i snaga dobrog odnosa bili su zaštita za Marcusa, ali i njegovu obitelj (a uzajamnost je, napokon, pomogla i Willu konačno odrasti). Većina se stručnjaka slaže da nam je za osobnu sreću i zdravo odrastanje potreban barem jedan dobar odnos kao zaštita i snaga unatoč tome što imamo iskustva različitih rizika. Možda je to susjeda, netko iz šire obitelji, obiteljski prijatelji, član(ovi) vjerske ili civilne organizacije kojoj pripadaš, tvoj profesor ili stručna služba u školi/na fakultetu, psihoterapeut, obiteljski liječnik… Bitno je da bolest roditelja nije tabu oko kojeg se gradi osjećaj srama i/ili krivnje. Bolest nitko nije svjesno odabrao.

Roditelji su odgovorni kontinuirano se liječiti kako bi bili sve svjesniji vlastitih simptoma te mogli tražiti pomoć sukladno pogoršanjima ili krizama bolesti.

U atmosferi koju niti jedno dijete i mlada osoba nisu birali, značajnu ulogu ima podrška vršnjaka i šire zajednice. Kada ona izostane ili dijete doživi ismijavanje ili odbacivanje radi bolesti roditelja, osjeća se otuđeno, usamljeno i posramljeno. Ne možemo nijekati stigmu psihičke bolesti, no zadaća nam je, počevši od osobne razine, osvještavati vlastite obrasce pripadanja, prihvaćanja i osvještavati vlastite slijepe točke. 

Teret zamijenjenih uloga i odgovornosti

Bolest ima značajan utjecaj na roditeljsku ulogu. Odrasli koji su kao djeca i mladi odrastali sa psihički oboljelim roditeljima opisuju kako su se većinu vremena svog odrastanja osjećali usamljeno, kako u svojoj obitelji, tako i nepovezano s vršnjacima i zajednicom u kojoj su živjeli. Govore o osjećaju izolacije i ignoriranja njihovih potreba za roditeljskom ljubavlju, sigurnošću, brigom, skrbi, pažnjom i zaštitom

Djeca i mladi koji odrastaju u opisanim uvjetima nerijetko na sebe preuzmu osjećaj odgovornosti za cijelu obitelj (kako za samog roditelja/same roditelje, tako i za ostalu braću i/ili sestre). Zamijenjene uloge i odgovornosti predstavljaju teret koji nije, ni kronološki ni emocionalno, usklađen s djetetovim potrebama. Osjećaj da više kontroliraju svoje živote nego njihovi roditelji, neku djecu i mlade potakne na preuzimanje dobrobiti cijele obitelji na sebe. U takvim obiteljima dolazi do promjena životnog ciklusa i relacijskih uloga.  

Strah i krivnja snažni su osjećaji u djece i mladih tijekom odrastanja sa psihički oboljelim roditeljem. Naime, dijete/mlada osoba vrlo rano nauči biti zabrinuta za zdravlje svoga roditelja. Katkad djeluje kao da drži roditelja na oku i detaljno prati roditeljska ponašanja, osobito ona koja odstupaju od uobičajenih, prati uzimanje medikacije, redovitost u kontrolnim pregledima roditelja, podsjeća na obveze i trudi se u atmosferu kaosa unijeti osjećaj reda i kontrole. 

Osnaživanje

Neka djeca i mladi u svome se odrastanju suočavaju sa zanemarivanjem i zlostavljanjem. Naravno, postojanje psihičke bolesti u obitelji ne nosi nužno sa sobom zlostavljačka ponašanja. Naprotiv, neke obitelji suočene s psihičkom bolesti roditelja tople su i usmjerene zajedničkom suočavanju s teškoćama, njeguju zajedničke rituale i običaje, dijele vlastite emocije i nastoje nastaviti s obiteljskom rutinom i komunikacijom. Čimbenici zaštite jesu spremnost na traženje pomoći i podrške drugih članova obitelji, stabilno okruženje doma, osjećaj roditeljske voljenosti, visoko samopoštovanje, unutrarnja snaga i dobre vještine suočavanja s problemima, barem jedan čvrst odnos sa zdravom odraslom osobom, pozitivni vršnjački odnosi, skladni prijateljski odnosi, interes za obrazovanje i uspjeh u školi, zdravi interesi izvan kuće, duhovnost.

U razdoblju (kasne) adolescencije mladi psihički oboljelih roditelja mogu osnaživati vlastite zaštitne čimbenike. To bi prvenstveno značilo graditi dobre odnose i mrežu podrške izvan obitelji, uključiti se u programe kvalitetnog provođenja slobodnog vremena, osnaživati vlastite strategije suočavanja sa stresom i vlastite socijalne vještine.

Pitam se jesmo li kao društvo (dovoljno) osvijestili svakodnevnu prisutnost nevidljive djece i mladih na našim igralištima, školama ili ambulantama iako je njihova svakodnevna realnost suočavanje sa životom u obitelji u riziku. Budući da djeca roditelja sa psihičkom bolesti predstavljaju više od jedne trećine sve djece svijeta, možemo reći kako je riječ o jednom od vodećih javnozdravstvenih problema koji zaslužuje biti prioritetom javnozdravstvene politike. Promjena naravno ide od svakog pojedinca osobno. Nadam se da je ovaj tekst u tome pomogao.  

Literatura
Forward, S., Buck, C. (2002). Otrovni roditelji. Zagreb: BIOS i Hrvatska udruga za zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja.
Hosman, C.., van Doesum K.., van Santvoort, F. (2009). Prevention of emotional problems and psychiatric risk in children of parents with a mental illness in the Netherlands: I. The scientific basis to a comprehensive approach. (u): Australian Network for Promotion, Prevention and Early Intervention for Mental Health, 8, 3, 250–263.
Källquist, Anna & Salzmann-Erikson, Martin. (2019). Experiences of Having a Parent with Serious Mental Illness: An Interpretive Meta-Synthesis of Qualitative Literature. Journal of Child and Family Studies. 28. 10.1007/s10826-019-01438-0. 
http://www.aacap.org/cs/root/facts_for_families/children_of_parents_with_mental_illness  
www.copmi.net.au
www.eufami.org
www.who.com 

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost