PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

NEĆU!

To neću zdrav je dio nas koji štiti ostatke našega integriteta. Bitno je u toj fazi otkrivati što hoćemo i ne zapeti u neću osjećaju. Obično se cijeli opisani proces odvija u neko adolescentno doba kada smo već dovoljno odrasli da možemo jasnije vidjeti što se to nudi u svijetu.

Jeste se ikada zapitali zbog čega učimo? Razmišljao sam često o odgovoru na to pitanje jer su mi ga i učenici redovito postavljali. Odgovor traži da se vratimo na sam početak.  Kada se tek rodimo, ne znamo ništa ili gotovo ništa. Kako bismo preživjeli, potrebno je što efikasnije usvajati informacije i vještine koje će nam povećati vjerojatnost preživljavanja. Dakle, učimo od samog rođenja (nešto učimo i dok smo u majčinom trbuhu) pa do smrti. To nije stvar izbora, nego je jednostavno tako. Ne možemo ne učiti. Učenje i pamćenje temelj je ljudske ličnosti. Naš se mozak uslijed učenja mijenja, mi se cijeli život mijenjamo, a da nismo toga ni svjesni jer ipak zadržavamo određeni osjećaj stalnosti sebe kroz vrijeme. Svijest o tome rezultat je učenja. Kako to da je onda učenje tako omraženo? 

Rodimo se s određenim potencijalom koji se može manifestirati tijekom života, a i ne mora. Ključnu ulogu u tome hoće li se naš potencijal ostvariti igra naša okolina. Važno je da okolina bude hranjiva i podržavajuća kako bismo se mogli maksimalno razviti. Optimalni uvjeti za naš nesmetan razvoj uključuju hranu, vodu, sigurnost, ljubav, dovoljno prostora za istraživanje, eksperimentiranje i kreativnost – dovoljno prostora za naše razlike. Kako bi se navedeno osiguralo, potrebno je da roditelji imaju dovoljno kapaciteta kako bi nas bezuvjetno prihvatili što je preduvjet za razvoj naše samosvijesti.

Razvijena samosvijest daje osjećaj vrijednosti samim time što postojimo. Ne trebamo opravdavati ni zaslužiti naše postojanje.

Jesper Juul samosvijest definira kao znanje koje imamo o sebi i doživljaj toga tko smo. Ono je poput unutarnjeg stupa i predstavlja temelj za dobro samopouzdanje. Koliko nas ima ili je imalo privilegiju odrastanja u okruženju u kojem se osjećamo potpuno i bezuvjetno prihvaćeno? Veliki broj roditelja, u najboljoj namjeri, vrlo rano krene hvaliti naša postignuća i uratke, a pomalo zaboravi izgovarati da vrijedimo samim time što postojimo. Poprilično rano zaključimo da je važno nešto činiti i raditi, postizati uspjehe jer ćemo na taj način zaslužiti prihvaćanje. Međutim, problem je što neki od nas odmalena čine i rade ono što veseli autoritete kako bi dobili njihovu pažnju i odobravanje, a malo ili nikako istražujemo što je zaista naš interes. U nekom trenutku postanemo svjesni da nam se zapravo ne da učiti, da nemamo energije, da nas ništa ne zanima.

Kad krene ukrivo

Kako to da od prirodno znatiželjnih istraživača postanemo pasivni, nezainteresirani i ne vidimo ni u čemu smisao? Pa mi smo skrojeni za učenje i glavna je karakteristika ljudi znatiželja! Odrastajući, naše potrebe često budu prekrajane po potrebama drugih. Želeći nam najbolje, odrasli često vjeruju da znaju najbolje što je za nas dobro, a mi u nekom trenutku odjednom više nemamo energije za suradnju. I baš nećemo slušati i raditi što nam drugi kažu.

To neću zdrav je dio nas koji štiti ostatke našega integriteta.

Bitno je u toj fazi otkrivati što hoćemo i ne zapeti u neću osjećaju. Obično se cijeli opisani proces odvija u neko adolescentno doba kada smo već dovoljno odrasli da možemo jasnije vidjeti što se to nudi u svijetu. Svakako, veći je izazov vidjeti sebe jasnije i pokušati doći u kontakt s različitim dijelovima sebe, dati im dovoljno prostora i ne ponoviti zanemarivanje vlastitih potreba. Dobro je upustiti se u prihvaćanje određenih dijelova sebe čak i ako se ne uklapaju u neku određenu sliku o sebi. Nekada je taj dio nas koji glasno viče Neću, baš neću! toliko potrebit da nam otežava čuti i vidjeti druge dijelove sebe. To ne znači da oni ne postoje. Pojavit će se kada se uvjere da je sigurno istupiti i da neće biti posramljeni kada izgovore što hoće. Ponekad faza ne znam što hoću traje, to je proces, ne treba ga požurivati. Kada se napokon pojavi neka misao koja započinje s Ja hoću…, obično je znak da smo spremni zauzeti neki prostor u ovome svijetu, sebe shvatiti ozbiljno i krenuti. Kamo krenuti? Prema nekom cilju. Upravo riječi hoću i želim usmjeravaju našu energiju prema akciji. Posebno je zanimljiv trenutak koji prethodi nekom kretanju i akciji. Mjesto gdje se stvara ideja, gdje se ucrtava smjer i akumulira energija koja će podržati naše kretanje prema cilju. Upravo se na tom mjestu znamo zadržati, odnosno zapeti. Vjerujem da nam je svima poznat osjećaj moranja. Koliko vas puta dnevno uhvate misli koje počinju s Moram…?

Paradoks je da moranje stvara otpor jer, zapravo, ništa ne moramo (osim umrijeti).

Rješenje leži u tome da riječ moram trebamo zamijeniti riječju želim ili hoću i vidjeti je li to nešto iza čega zaista stojimo. Kako doći iz atmosfere Ja moram učiti do atmosfere Ja hoću učiti? Mnogi bi me mladi po ovakvom pitanju pogledali i rekli - ali ja neću učiti. Nakon što bi dobili prostor za izgovaranje Neću učiti i uživali u novostečenoj slobodi koju neću omogućava, počeli bi istraživati što doista hoće. U pravilu bi se, nakon nekog vremena, pokazalo i da hoće učiti. Važno je da nas netko doživi ozbiljno i omogući nam dovoljno prostora za istraživanje onoga što hoćemo i onoga što nećemo, a da se na kraju ne vrednuju naši izbori. Učenje je tada zajamčeno.

Strah od pogreške

Mi imamo ogroman strah od pogreške. Imamo osjećaj da ćemo biti odbačeni ako naša izvedba nije na razini. To nas zaustavlja i ne usuđujemo se donositi nikakve odluke. Život se sastoji od stalnog donošenja odluka i izuzetno je važno vježbati samostalno donositi odluke čak i kada drugi požele odlučiti umjesto nas. Neke naše odluke i izbori mogu se pokazati jako dobrima, a neke potpunim promašajima. Mnoge rezultiraju nečim između ove dvije krajnosti.

Naše mentalno zdravlje bilo bi zahvalno kada bi nam bilo omogućeno više vježbanja samostalnog donošenja odluka i nošenja s frustracijom, pri čemu bismo iskusili i ugodne i neugodne posljedice, ali važno je da smo pritom viđeni, prihvaćeni i podržani.

Takve bi nam lekcije omogućile da ne odustajemo na prvoj prepreci, da ne mislimo da smo glupi i nesposobni ili da se cijeli svijet okomio protiv nas kada nešto ne uspijemo iz prve. Osjećaj da nas netko gleda, prati i vjeruje u nas hrani našu samosvijest, a samosvijest je temelj za donošenje odluka, punoću življenja i izostanka bojazni da ćemo pogriješiti. 


P. S. Potencijal škole

Monika Herceg, naša nagrađivana pjesnikinja, lijepo je i precizno navela u jednom svome intervjuu: „Ako obitelj uskrati šansu, škola je može pružiti i ona je često pruži. Mene je moje školovanje spasilo jer su me profesorice i profesori uvažavali i voljeli, vjerovali u mene.“ Školu vidim kao mjesto koje bi nejednake pozicije iz kojih krećemo u život moglo donekle uravnotežiti. Znamo da odnos motivira, a uloga je nastavnika prepoznati i vjerovati u svoje učenike. Možda upravo vjera nastavnika bude ono što će pojedinim učenicima pomoći da se pokrenu i povjeruju da mogu.

Kako bi dijete izraslo u uravnoteženu osobu, po Jesperu Juulu, dovoljna je jedna odrasla osoba u njegovu okruženju koja ga vidi i uvažava.

Često su učitelji te osobe koje učine razliku u životima pojedinaca. Važno je da težimo školama koje će biti podjednake kvalitete i načina rada kako bi na taj način svi učenici imali jednake prilike. Želio bih da škole budu određeni korektiv nejednakim životnim prilikama nad kojima nemamo kontrolu. Prostora za napredak ima puno. Razvoj i promjene kojima smo izloženi sve više pokazuju kako učenici sadržaje mogu usvojiti putem različitih novih medija, ali online kanalom ne može se u potpunosti dobiti - živi odnos. Učenicima su učitelji važni i kao osobe od povjerenja, životni modeli i inspiracija. Određene vještine mogu se usvojiti samo kroz susret uživo. Učitelj koji je povezan sa sobom zna potaknuti učenika na putu povezivanja sa samim sobom. Nikada to nije bilo važnije nego danas. Najvažnije je uvijek pokazivati interes za mlade kao osobe i biti im podrška bez poriva, kontrole i pritiska da se zna nabolje što je za njih dobro, da ne kažem - najbolje.


nastavi čitati