Znate li da svaki dan donesemo oko 35 000 odluka? Odlučujemo stalno. Nekih odluka nismo ni svjesni, odlučujemo brzo i automatizirano. Posebno kada smo u poznatim situacijama i kad nam naše iskustvo govori što je dobro za nas, a što nije. Na primjer, odluka o tome hoćemo li ujutro popiti kavu ili čaj ili što ćemo obući kada idemo šetati psa. Druge nam odluke mogu unijeti nešto nemira u život. Obično su to one koje donosimo kada se suočimo s novom životnom situacijom. Na primjer, odluke o upisu na fakultet, o ulasku u novu partnersku vezu, možda o prihvaćanju neke ponude za posao. Tada nam treba vremena da odlučimo. Taj proces nije uvijek lak. A ima i onih trenutaka kad imamo potpunu jasnoću oko toga što želimo. Tada zapravo i ne donosimo odluku. Naprosto znamo.

Češće se događa da nemamo potpunu jasnoću. Ili nam je privlačno više mogućnosti. Tada je potrebno donijeti odluku. Pri tome se neki od nas oslanjaju na intuiciju. I tu ne mislim na neku vudu sposobnost, već na kombinaciju naših iskustava i životnih vrijednosti (što intuicija zapravo i je). Neki se od nas oslanjaju na rasuđivanje. Prikupljamo informacije, radimo za & protiv liste, pokušavamo predvidjeti sve moguće posljedice svojih odluka. I jedan i drugi način imaju nekih izazova. Vodeći se samo intuicijom, oslanjamo se zapravo na našu percepciju situacije koja je obojana našim prijašnjim životnim iskustvom. U to unosimo sve. Naše strahove, nesigurnosti, možda neki glas roditelja poput važno je imati kruh na stolu, glumom se možeš baviti u slobodno vrijeme. Unosimo i naš osjećaj samopouzdanja i samoučinkovitosti. Cijela ta paleta naših vjerovanja o sebi, vrijednosti i osjećaja može dovesti do toga da situaciju vidimo manje realnom. S druge strane, odlučivanje isključivo na temelju racionalnih argumenta može proces odlučivanja pretvoriti u beskonačne analize i  isključuje emocionalni aspekt donošenja odluka (znate onaj osjećaj kada svi racionalni argumenti i analize govore da je neka odluka dobra, a mi ju ne osjećamo pravom za nas). 

Sigurna sam da imate iskustvo donošenja odluka i na jedan i drugi način. Čak i ako ste tip osobe koji donosi odluke racionalno, na temelju argumenta, sigurna sam da ste ponekad poslušali i svoj unutarnji glas. Ako ste tip osobe koji se oslanja uglavnom na svoju intuiciju, sigurna sam da ste ponekad ipak sagledali i racionalne argumente. Najčešće plešemo između ta dva način, neki od nas dajući veći prostor intuiciji, neki od nas držeći se više racionalnih argumenata. I to je OK. 

Uz navedenu komplikaciju oko procesa donošenja odluka – u kojem ćemo omjeru slušati intuiciju, a u kojem ćemo se koristiti rasuđivanjem (i kakav bi taj omjer trebao biti u odnosu na tip odluke koju donosimo) - tu je još i strah da ćemo donijeti krivu odluku. Svi se mi bojimo što će se dogoditi ako ne izaberemo dobru stvar za nas. Pogotovo kod odluka koje znatnije utječu na naše živote. Strah, ili osjećaj nelagode, kod donošenja odluka nije rijedak. Svi imamo to iskustvo, svi smo bili u situaciji donošenja odluke, a da nismo 100% sigurni u nju. Postoji čak i medicinski izraz za strah od donošenja odluka. Decidophobia je definirana kao iracionalni strah od donošenja odluka. U svojem najekstremnijim obliku može se manifestirati kao panični napad čak i u trenutcima kada osoba razmišlja o donošenju odluka. Srećom, rijetka je. 

Prirodno je da nam se podigne energija u trenutcima kada donosimo značajnije odluke. To na neki način znači da preuzimamo odgovornost za svoje živote u situaciji velike neizvjesnosti. Važno je imati na umu da živimo u svijetu gdje je potrebno donositi puno odluka. I u svijetu gdje ima puno izbora. I u svijetu gdje, u jednom trenutku, postoji više dobrih odluka za nas.

Ne postoji samo jedna dobra profesija za nas, ne postoji samo jedan dobar partner za nas, ne postoji samo jedan dobar posao.

Isto tako, važno je imati na umu da je malo odluka koje nam stvarno određuju život zauvijek. 

Život je dinamičan, nepredvidiv. Dobre se odluke u nekom trenutku, možda godinama kasnije, mogu pokazati ne baš tako dobrima. Odlučujemo, pratimo što se događa, preispitujemo se i ponovo donosimo odluke. Taj se ciklus ponavlja. Ako je potrebno, mijenjamo odluke. To možemo i - smijemo. Suludo je očekivati od sebe da možemo predvidjeti posljedice naših odluka u potpunosti. I, da, možda imamo osjećaj da ćemo, ako ne donesemo najbolju odluku, izgubiti vrijeme na krivi izbor (i odmah ću reći da vrijeme nikada nije izgubljeno ukoliko smo naučili nešto novo – o sebi, o drugima, o tome kako ovaj život funkcionira!). Možda nas je strah da nećemo ispuniti očekivanja drugih. Znam taj osjećaj, on može biti preplavljujući. Ipak, mi nismo savršena bića, tražimo se, griješimo. Dopustimo si to. Radili su to i naši roditelji. I oni naši savršeno uspješni prijatelji.  

Podijelila sam s nekima od vas priču o svojoj promjeni fakulteta. Arhitektura, godina pauze u Australiji, pa socijalna pedagogija. U odluku o upisu arhitekture bila sam prilično sigurna, a odluka o upisu socijalne pedagogije bila je odluka iz kategorije naprosto znam. Nisam podijelila s vama veliku krizu studiranja socijalne pedagogije na trećoj godini. Jedan odlazak na praksu i preplavljivanje jakim osjećajima i mislima Ja ovo ne želim raditi!. Ne zbog djece, već zbog sustava. Sjećam se da sam tada pomislila Ne, opet!. Tada sam izdržala biti neko vrijeme u tom osjećaju i relativno se brzo dogodilo da sam pronašla nišu u profesiji koju sam osjetila kao svoju. Kao poziv. I ostala u njoj do dan danas, s istom znatiželjom za učenje i stvaranje. Dvije sam stvari naučila ovim iskustvom. Prva, čak i kada smo gotovo potpuno sigurni u svoje odluke, tek življenjem tih odluka zaista možemo vidjeti jesu li one bile prave za nas. Druga, čak i kada znamo i imamo potpuno jasnoću što želimo, možemo doći do mjesta preispitivanja, osjećaja nelagode i frustracije. Upravo je to novo mjesto odlučivanja - ići prema promjeni ili ostati uz povjerenje prema našem prvotnom izboru. Izdržati neko vrijeme nelagode kako bi se preispitali, pronašli alternative. I jedna i druga odluka zahtijeva hrabrost. Jedna hrabrost za promjenu, druga hrabrost za suočavanje s nelagodom i prebrzim odustajanjem. Život ponekad ima čudne puteve do mjesta gdje osjećamo da pripadamo.

Želim nam svima što više jasnoće. U svim drugim trenutcima plešemo između intuicije i rasuđivanja. Svi smo u tome. Plešimo hrabro.