Judita: U čemu još želiš biti bolji, najbolji?

Možda bih mogao biti bolji sin. Uvijek se može biti bolji. Moji bi roditelji najviše od svega htjeli da se uhvatim knjige i završim fakultet, da položim ta dva predmeta koja su mi ostala na ekonomiji i da onda mogu raditi što god me volja. A ja nikako da to sredim. Ali hoću! Pomalo.

Judita: Kad si bio mali, je li bilo izazovno nemati šaku?

Ja sam uvijek sebe smatrao sposobnim i puno sposobnijim od nekih ljudi koji imaju obje ruke. Uvijek sam vozio bicikl, znam i sjesti na motor… Kad sam bio dijete, najteže mi je bilo kada bi trebalo popravit’ biciklu - jer tada treba s dva ključa uhvatit’ vidu… pokušavao bih na sve načine, pa ovo pa ono, pa bi se iskrivio, nekad bih se i snašao! Ili, kako živim na Dračevcu, a ovdje ima dosta šume, kad smo bili mlađi, stalno smo gradili šatore, logore… a meni je najgore bilo zabiti brokvu. Onda bih je uzeo i probao jednom rukom zapeti pa brže-bolje uzeo čekić da ne bi pala dolje, to je znalo potrajat’… jao. Inače, sve mogu sam, kao da imam šaku.

Judita: Što je ono brokva?

Pa čavao.

Judita: Je li bilo zadirkivanja u školi?

Nije, nikad. Mene moja ekipa smatra normalnim. Mislim, ja i jesam normalan - samo imam taj nedostatak, mali, sitni… ali možda me baš to i čini boljim od ostalih, od ostale dice. Možda baš zato uvijek želim biti bolji od ostalih u nečemu, napredovati u nečemu. Možda se baš zato stalno imam potrebu dokazivati. To me gura, potiče u nekim stvarima - uvijek želim biti prvi, najbolji, najbolji. A tu je i taj dalmatinski dišpet kod nas - uvijek tražimo više i više, želimo se usavršiti u nečemu, biti najbolji u sportu... 

Da imam obje ruke, možda ne bih bio niti u jednom sportu. Možda bih se bavio nečim drugim u životu - možda ne bih studirao ekonomiju, nego neki drugi fakultet koji bi mi dopustila medicina rada - možda neki tehnički fakultet, pomorski, nešto drugo. Ali suvišno je pričati o tome.

Judita: Kako to misliš - da ti medicina dopusti?

Nisu mi dopustili da upišem Pomorski fakultet. Što ja znam zašto. Imaju valjda svoje razloge, bilo pa prošlo.

Judita: Odakle taekwondo?

Godine 2008. bile su Olimpijske igre i moja je mater to gledala i prvi put vidjela taekwondo meč. Svidjelo joj se i odlučila me upisati. Iste godine počeo sam trenirati u taekwondo klubu Galeb i trenirao idućih 10 godina. Negdje na pola puta, postao sam svjetski i europski prvak u taekwondou za osobe s invaliditetom. Onda su taekwondo proglasili paraolimpijskim sportom, ali su naknadno ukinuli moju klasifikaciju. Htjeli su samo okupiti što više ljudi da ispune uvjete za uvrštavanje na Igre u Tokiju 2021. Nakon toga im više nismo trebali. Birokracija… diskriminacija čista. Što sam napravio u tom sportu, napravio sam, više ne mogu ništa. Ali sam bar ostao aktualni svjetski prvak u svojoj klasifikacija haha. A dobro…

Judita: Jesi li žalio tada za tim uloženim trudom?

Bilo mi je žao. Taman sam krenuo, počeo osvajati medalje, bio sam najbolji i odjednom - sve se sruši, padne u vodu. Nastavio sam trenirati, želio sam pokušati nešto u standardnoj konkurenciji, ali u međuvremenu sam shvatio da to nije to za mene. Još uvijek volim otići tamo, odraditi sparing… Ali sada sam u atletici. Ide mi dobro, nekako je krenulo. Daleko bacam koplje i kuglu, mislim da za nekoliko godina mogu napraviti dobre rezultate u para kategoriji. Na treningu sam već bacio daljinu za europsku medalju. Ide mi dobro, hehe. 

Judita: A ako ne uspiješ?

Ne bojim se neuspjeha. Neuspjeh ti može dati samo dodatnu motivaciju. Iz tih grešaka možeš jako puno naučiti, vidjeti što treba usavršiti, što ne ponoviti idući put. Na greškama se uči.

‍

‍

‍

‍