PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Moramo samo umrijeti

Uvijek si ubacujem previše loptica u dlanove dok nastojim žonglirati sve sfere života odjednom. Želim imati sve, želim u svemu sudjelovati podjednako dobro, no... Ne moram ja zapravo ništa.

Bruna Kazinoti

Možda je naslov pomalo morbidan, ali točan je. Mislim da ne postoji veća istina ili bolji podsjetnik na to da ponekad od nekih stvari jednostavno treba odustati. Ili ih barem malo odgoditi i usporiti s njima, naročito kad osjećamo snažan nametnuti pritisak, bez obzira na to dolazi li on izvana ili iznutra.

U posljednje sam se vrijeme osjećala poput smjese za palačinke. Širila sam se posvuda, i to u pretankom sloju. Jako sam se trudila na faksu, pokušavala sam se svaki tjedan družiti s prijateljima, ići u kazalište, ići u kino, ići u šetnje, čitati za faks, čitati za sebe, čistiti, kuhati... Međutim, pretjeran trud na novom studiju zasjenio je sve ostale aktivnosti u nepoštenom omjeru. Na tavi se stvorila kvrga zbog grudice u smjesi. Sve će zagorjeti. 

Opet si to radim. Opet sam si umislila da moram sve obaviti savršeno, da moram sve stići na vrijeme, da moram sve sad i odmah znati.

Opet radim sve ono što je uzrokovalo sagorijevanje na prošlom studiju. Samo što je sada sve to još izraženije jer mi je ovoga puta puno više stalo do predmeta studiranja. 

Ne pomaže ni osjećaj da bih ja navodno već puno stvari na ovome studiju trebala znati otprije, s obzirom na to da sam već studirala usko povezano područje. I to bi bilo čak okej da si samo ja sama nabijam taj pritisak, ali nerijetko se dogodi da se profesori obrate meni osobno jer kolegice, vi ste to već sigurno čitali, radili, prevodili... E pa nisam. Govorim da ne znam. Crvenim se. Da se utješim i smirim, u glavi zazivam onaj mim: Normalize knowing absolutely nothing about your degree. 

To je upravo ono što mi prijatelji govore kad im se žalim i ponavljam kako ja nešto moram znati, kako se to od mene očekuje, kako će profesori misliti da sam ja zalutala na ovo predavanje i slično. Počeli su mi govoriti kako ni oni doslovno ne znaju hrpetinu stvari koje bi morali znati, ili za koje bi se očekivalo da znaju jednoga dana kada dobiju diplomu u svoje ruke. Vrlo ćemo malo toga mi uistinu znati. Općenito je nezamislivo poznavati neko područje toliko dobro da znaš bilo što o njemu, čak i ako imaš diplomu. Što više znaš, imaš osjećaj da manje znaš. Otvara se toliko novih pitanja i tema da do kraja studija imaš osjećaj kao da si tek načeo bezbroj pitanja na koja se nadaš jednoga dana doznati odgovor. 

Već sam više tjedana za redom otkazivala neka druženja i dogovore jer sam morala raditi za faks. Moj bi dečko otišao na ta druženja i kasnije se vratio doma, prepričavajući mi što sam propustila. I uvijek bih se osjećala...nekako prevarenom. Kao da sam samu sebe zavarala time što sam odbila druženje s namjerom da za to vrijeme doma obavim nekakav posao. Najčešće bi se dogodilo da nisam napravila baš toliko koliko sam htjela jer sam dobar dio vremena samo sjedila u tišini, pitajući se što to točno propuštam i što to točno dobivam, a da je važnije.

Onda sam uzela slobodan dan. Provela sam cijeli dan nadoknađujući sve što sam propustila na YouTubeu. Inače procjenjujem koliko slobodnog vremena imam, ili bolje rečeno nemam, prema broju tjedana koji su prošli otkad sam zadnji put pogledala novi video svojih najdražih YouTube kanala. Kad god mi prođe neki zahtjevni period, volim se opustiti uz sav taj propušteni sadržaj, što mi automatski signalizira da je sad vrijeme za relaksaciju. Dok sam u nekoj stisci, samo otvaram hrpu tabova i ostavljam ih sa strane za kasnije, kad to zaslužim pogledati. 

Cijeli koncept da razbibrigu prvo trebam zaslužiti također je pomalo problematičan. Okej, to je jedan način kojim se nagrađujem kako bih obavila neke zamorne zadatke. Okej, možda me to motivira da brže obavim te zadatke, no problem se javlja kad doslovce tjednima samo otvaram tabove,  a da si ni jedan video ne dopuštam pogledati. Kad god bih otvorila preglednik da nešto zguglam, zapljusnuli bi me svi ti tabovi kao podsjetnik da još uvijek nisam zaslužila odmor. Da još uvijek moram raditi. Došlo je do te mjere da sad na kompjuteru koristim tri različita internetska preglednika, a svaki ima drugačiju svrhu i namjenu. 

Nakon što sam cijeli dan provela utažujući glad za contentom, otišla sam s prijateljima na večeru.  Tamo je bilo i nekoliko ljudi koje sam tek tu večer upoznala te mi je već zbog toga bilo dovoljno neugodno. Osim toga, nisam mogla prestati vrtjeti u glavi sve ono što sam mogla obaviti tu večer da nisam izašla u društvo. Svakim novim pokretom čeljusti pri žvakanju prekuhanih njoka odgurivala sam se u mislima za svoj radni stol, za knjigu, za prazan Word dokument. Ljudi ispred mene poprimali su oblike točkica na mojoj to-do listi. Tu i tamo bi me netko resetirao, uvukao natrag u razgovor pitajući Karla, jesi dobro? Bilo mi je jako teško zanemariti sve ono što me sutra čeka i dijeliti prostor s njima, ne nekad i negdje drugdje, već tamo i u tom trenutku.

Dok sam tako sjedila u kutu, okružena s troje ljudi sa svake strane, koji bi se svi morali ustati ako bih se ja htjela dići sa stola, počela sam osjećati nevjerojatnu paniku. Popijeno pivo počelo je odrađivati svoje, nadimajući mi trbuh u preuskoj suknji visokog struka, a glava mi se nadimala pod pritiskom neobavljenih obaveza te sam se ustala i rekla da idem doma. Sa mnom su izašli moj dečko i najbolja prijateljica, da me otprate. Oni su rekli da će još malo ostati i ispitivali su me jesam li sigurno, sto posto, fakat okej. Ja sam ih uvjerila da me samo boli glava i da sam umorna, ali da mi je bilo lijepo. Sve je naizgled teklo glatko. Sve dok nisam briznula u plač, i to toliko naglo i ni od kud da sam se osjećala zaista glupo. Odmah sam znala da sam zeznula jer mi se dečko instantno predomislio i rekao da ide doma sa mnom. A znala sam da mu je bilo super i da je htio ostati dulje.

Došla sam doma i sat vremena ležala u krevetu prije nego što sam se ustala oprati zube i spremiti za spavanje. Osjećala sam se kao teret. Teret stresa koji sam ponijela sa sobom i pod kojim sam pukla pred njima, prenijela ga na druge i potencijalno im uništila večer, barem u završnici. Tako sam razmišljala. Čak i dok su me idući dan uvjeravali da ništa nisam pokvarila i da im je jedino bitno da sam sada okej.

Ovaj mali, naizgled nevažni, incident podsjetio me da se ne moram truditi biti ekstremno uspješna u svemu što naumim. Uvijek si ubacujem previše loptica u dlanove dok nastojim žonglirati sve sfere života odjednom. Želim imati sve, želim u svemu sudjelovati podjednako dobro, no uvijek me najviše povuče studij, i onda padam u svemu ostalome, a najviše duhom.

Ne moram ja zapravo ništa. Niti znati, niti raditi. To ne znači da sad trebam odustati od života i bingeati YouTube, već da si ne moram stvarati toliki pritisak za svaku sitnicu koju treba obaviti

Sjećam se da sam kao dijete oko sebe slušala odrasle kako govore da se jedino mora umrijeti, kako je to jedina ljudska dužnost. Sve ostalo je prolazno, nedefinirano, neobavezno. I koliko god to bio podsjetnik na nešto čega nas je svih strah, daje mi utjehu i podsjeća me kako sve to što nas trenutno muči nikad neće biti toliko veliko, ozbiljno i stvarno. Ne znamo što to zapravo znači, ne znamo hoće li sve ovo što radimo za života biti vrijedno na kraju, ali ono što sigurno znam je da život ne mora moriti i biti samo moranje. 

 


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
moje tijelo, sramim se