PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Moji se razvode…

Ranije se smatralo da sam čin razvoda negativno utječe na djecu i mlade, ali danas znamo da nije tako. Razvod je novost, promjena jednoga važnog aspekta života.

video: Lucija Ana Ilijić

Više od 40 godina rada s djecom, mladima i obiteljima naučilo me da stvari često nisu onakve kakvima se čine. Iza savršenog obiteljskog portreta često se skriva puno tuge, ljutnje i straha, a ponekad su potrebne godine dok se glavni glumci sa slike ne razdvoje. Svaki treći brak završava razvodom u Hrvatskoj, a u većini tih brakova rođena su djeca. Iako ne znamo koliko točno djece i mladih prolazi kroz razvod svojih roditelja, znamo da se radi o velikom broju djece i znamo da razvod na njih neminovno ostavlja neke posljedice. 

Ranije se smatralo da sam čin razvoda negativno utječe na djecu i mlade, ali danas znamo da nije tako. Razvod je novost, promjena jednoga važnog aspekta života. Obitelj kakvu je dijete poznavalo, koliko god nesavršena ona bila, njegova je i dijete je privrženo njenoj slici. Gotovo sva djeca razvedenih roditelja imaju želju da se roditelji pomire, da budu zajedno i sretni. Takva želja posve je normalna i prirodna. Iako možda dijete ili mlada osoba primjećuje da su nakon razvoda neke stvari bolje za sve članove obitelji i iako se ta želja neće ostvariti samo zato što postoji, djeca na nju imaju pravo.

Razvod za djecu predstavlja gubitak, a svaki gubitak nosi žalovanje i proces prilagodbe.

Neka djeca i mladi bit će ljuti na roditelje, posebno na jednog od njih ako ga drže krivim za razvod. Neki će biti tužni. Neki će dijelom sebe osjećati olakšanje jer su primjerice svjedočili sukobima roditelja. Neki će se držati potpuno hladno i nezainteresirano, kao da se ne mogu povezati sa svojim emocijama. Neki će osjećati sram, kao da s njima nešto nije u redu. Neki će osjećati krivnju za razvod, potrebu da na neki način poprave sebe ili odnose u obitelji kako do razvoda ne bi došlo. Neposredno nakon razvoda mnogi mladi imaju promjene u ponašanju, doživljavanju, navikama hranjenja, spavanja… Na razne načine  organizam nam i inače šalje poruke da proživljavamo promjenu i da joj se prilagođavamo, pa tako i u razvodu roditelja. 

Važno je podsjetiti se da je sve to normalno, uobičajeno, da nas ne čini slabima. Važno je podsjetiti se da će to proći, kao što prođu razni gubitci i promjene u životu. Za većinu razvoda roditelja nema nikakvog razloga da se djeca ne uspiju prilagoditi, jednako kao što se prilagode na promjenu škole ili selidbu.

Djeca i mladi snažniji su i otporniji nego što najčešće misle, a otpornost će se upravo graditi proživljavanjem nekih teških iskustava uz odgovarajuću podršku i brigu o sebi.

Razvodi koji djeci i mladima predstavljaju veći problem jesu visoko-konfliktni razvodi, u kojima roditeljski sukobi ne jenjavaju, nego se čak i pojačavaju za vrijeme i nakon razvoda. Tada mnogi roditelji nažalost traže svoju djecu da biraju strane, govore djeci jedno protiv drugoga i pokazuju djetetu da je pogrešno voljeti mamu ili tatu. To ne mora čak biti direktno (riječima), može biti izrazom lica, gestom, prepričavanjem nekih negativnih situacija drugima ispred djeteta. Koliko god osoba imala godina, nije imuna na takvo ponašanje roditelja.

Zadatak je oba roditelja u razvodu djeci i mladima predstaviti razvod kao njihovu odluku koja nema veze s djecom (jer zaista nikada nema) te učiniti sve u svojoj moći da osiguraju približno jednaku uključenost oba roditelja u daljnji život i odgoj djece i mladih.

Na taj način djeca i mladi ne gube dom, nego dobivaju dva doma i potencijalno dvije obitelji, što je zapravo veliko bogatstvo. Naravno da postoje iznimke, ako je jedan roditelj opasan po život ili zdravlje djeteta, ali i u tim je situacijama zadatak drugog roditelja pružiti adekvatnu podršku djetetu, kada je još potrebnija. Ako se roditelji propuste ponašati na ovaj način, to ne znači da s djetetom nešto nije u redu. To znači da nešto nije u redu s njihovim ponašanjem. Gotovo sve reakcije i osjećaje koje tada djeca imaju možemo smatrati normalnim reakcijama na nenormalne okolnosti.

U razvodu se može dogoditi da jedan roditelj riječima i/ili djelima traži od djeteta ili mlade osobe da u potpunosti odbaci drugog roditelja, da ga izbriše iz svog života i na taj način pokaže svoju ljubav i lojalnost. To nije u redu. Svi smo mi genetski pola mama, pola tata. Simbolički možemo zamisliti da na isti način pola srca djeteta voli majku, jednako koliko pola srca djeteta voli oca.

Tražiti dijete da mrzi jednog roditelja, jednako je kao tražiti dijete da mrzi pola sebe. Tražiti dijete da odbaci jednog roditelja, jednako je kao tražiti dijete da odbaci pola sebe.

Djeca koja u ovim situacijama ne dobiju pomoć i podršku cijelog sustava zaštite djece, u riziku su od razvoja ozbiljnih psihičkih posljedica, iako u datom trenutku mogu izgledati sasvim dobro i zadovoljno. To su djeca i mladi koji počnu potpuno idealizirati jednog roditelja (npr. sve oko njega doživljavaju dobrim i pozitivnim), a drugog roditelja počnu potpuno demonizirati (npr. negiraju da ima ijednu pozitivnu osobinu, da su ga ikad voljela). To nije prirodno. Posebno u adolescenciji, normalno je da primjerice mama i tata idu na živce mladima kad potiču na pisanje zadaće vikendom, kad traže da se ranije dođe doma iz izlaska i slično. Istovremeno ih djeca vole, sviđaju im se neke njihove osobine i nose s njima puno lijepih uspomena.

Upravo to je razvojni zadatak adolescencije, spoznati i osjetiti dobro i loše u roditeljima, samima sebi i svijetu oko sebe. Djetetovo je pravo da ima tu priliku, bez obzira na to jesu li se roditelji razveli.

Također se može dogoditi da roditelji ili nažalost čak neki stručnjaci pitaju koga dijete ili adolescent više voli, mamu ili tatu, ili s kim želi živjeti, s mamom ili tatom. Iako se nekim mladima čini da je u redu dobiti takvo pitanje, čini im se da ih se smatra zrelima i odraslima, to pitanje nikako nije primjereno pitanje za djecu, koliko god djeca imala godina. To pitanje bilo bi preteško i odraslim osobama. Ako dijete želi reći svoje mišljenje, ima pravo to učiniti, i to svojim riječima. Ali nema obvezu iznositi svoje mišljenje, niti odgovarati na ovakva pitanja. Mišljenje koje iznese uzima se u obzir, ali nikako ne predstavlja konačnu odluku. Konačne su odluke na odraslima, prije svega roditeljima, a ako se oni ne mogu dogovoriti, donosi ih sud. Razvojno primjerene brige za adolescentnu dob su vršnjački odnosi, škola, izlasci, slobodne aktivnosti, prve ljubavi… Nitko nema pravo na leđa djece staviti terete toliko teške da ih ni odrasli nisu uspjeli razriješiti. 

Za kraj, važno mi je podcrtati da odnos roditelja kao partnera nema nikakve veze s djetetovim odnosom s njima kao roditeljima, čak i ako se nastoji prikazati drugačije. Roditelji mogu ili ne moraju biti muž i žena, prijatelji ili ne, ali njihova je obveza surađivati i dogovarati se oko djece. Roditelji ne ostaju u braku niti se razvode zbog djece, uvijek se radi o nekim njihovim razlozima na koje djeca i mladi nemaju ni ne mogu imati utjecaja. Kako god njihov odnos bio uređen, dijete ima pravo na oba roditelja, koji će mu vjerojatno, posebno u adolescenciji, često ići na živce i koje će istovremeno beskrajno voljeti jer su njegovi mama i tata. 

Razvod roditelja uvijek zahtijeva prilagodbu i kako god se sada osjećaš, to je normalno i to će proći. Na tom putu dobro je potražiti stručnu podršku, nekoga od nas koji radimo s obiteljima, djecom i mladima svaki dan i koji znamo kako ti je pružiti.  

https://hrabritelefon.hr/


nastavi čitati

Moć ranjivosti

Martina
Psihoterapeutkinja u nastajanju, zaljubljenica u izazove rasta
rastem, osjećam