Ako ste u zadnjih par tjedana otvorili bilo koji medij vrlo je izgledno da ste vidjeli neki od vrištećih naslova o tome koliko posto mladih definira NDH kao fašističku tvorevinu, koji broj mladih smatra da je homoseksualnost bolest, koliko ih zna tko je predsjednik vlade, vide li se u prijateljskom odnosu s osobama druge nacionalnosti ili kako (ne) vjeruju pojedinim institucijama. Teme su to koje je pokrilo istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola koje je provedeno u suradnji Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Filozofskog fakulteta u Rijeci, Sveučilišta u Grazu, Gonga i GOOD inicijative. Ovo istraživanje posebno je važno jer se radi već treći put. Naime, od 2010. godine istraživači prate situaciju vezanu za građansku kompetenciju mladih i pokušavaju odgonetnuti kakvi su naši mladi i koji je njihov demokratski potencijal. 

Zašto je to bitno?

Mladi (koji su u Hrvatskoj definirani kao društvena grupa od 15 do 30 godina) dio su društva. Ali ne bilo kojeg društva, već demokratskog društva i države. Samim time, oni kao članovi tog društva, imaju određena prava i obaveze. Način na koji mladi (ne) koriste ta prava i obaveze predmet su interesa istraživača uključenih u projekt. Nas zanima koliko mladi uopće znaju što se događa oko njih, koliko koriste instrumente koji su im na raspolaganju da bi si olakšali život, kakvo je njihovo razmišljanje o društvu u kojem žive. Sve ovo ispitujemo kako bismo mogli ponuditi odgovore na pitanja o položaju mladih u društvenoj i političkoj zajednici čiji su mladi dio i čiji sukreatori mogu biti.

Brojna su istraživanja vrlo jasno pokazala da što više građani sudjeluju u donošenju odluka i promišljanju zajednice u kojoj žive, te zajednice prosperiraju brže i više.

Upravo je zato bitno proučavati i one društvene skupine koje imaju manju količinu društvene i političke moći, kao npr. mlade. Međutim, da bi mladi mogli sudjelovati u životu zajednice, pretpostavka je da je moraju razumjeti, da moraju znati zakonitosti po kojima ona funkcionira, da moraju vjerovati da postoji mogućnost njihovog utjecaja i da su u većini slučaja njihove vrijednosti komplementarne vrijednostima te zajednice. Drugim riječima, mladi su dio svoje zajednice, no pitanje je je li, tj. u kojoj je mjeri zajednica dio njih.

Pa pogledajmo neke od rezultata do kojih smo došli:

• Učenici u najvećem postotku točno odgovaraju na pitanje o tome koja stranka ima najviše zastupnika u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora (91,2%), no tek nešto više od 40% zna kako se biraju ministri u Vladi Republike Hrvatske.
• Političkim strankama vjeruje svega 7,2%, Hrvatskom saboru 14,7%, a Vladi Republike Hrvatske 16,7% sudionika istraživanja.
• Preko 90% mladih može zamisliti da im osoba druge rase, vjere ili nacionalnosti postane prijatelj.
• Otprilike trećina uzorka smatra da je homoseksualnost poremećaj ili bolest te da homoseksualne osobe ne bi trebale javno istupati zbog opasnosti od lošeg utjecaja na mlade.
• Prevladava mišljenje da se odnosi muškaraca i žena u suvremenom društvu trebaju urediti ravnopravno.
• Većina učenika nikada nije sudjelovala ni u kojem obliku prosvjeda, nije bojkotirala proizvode niti sudjelovala u radu školskog volonterskog kluba.
• Preko 60% sudionika smatra da je pogrešno uvesti zabranu javnog objavljivanja informacija koje ne korespondiraju s državnim interesima.
• Samo 45% učenika smatra da u školi stječu adekvatna i dostatna znanja o Domovinskom ratu.
• 17,1% sudionika smatra da su se za hrvatske nacionalne interese tijekom Drugog svjetskog rata borili partizani, a 30,1% da su to činili ustaše.

Ovi rezultati nedvojbeno pokazuju da je situacija vezana za strukturu i razinu političke pismenosti učenika kompleksna. Mladi u Hrvatskoj uglavnom razumiju važnost demokratskog političkog poretka, no situacija je daleko od idealne.

Niske razine povjerenja u institucije, nepoznavanje temeljnih političkih procedura, homofobni stavovi, apstinencija u vidu političke participacije teme su koje svakako treba adresirati, bilo u okviru formalnog obrazovnog sustava ili neformalnog obrazovanja.

Iz tog je razloga nužno imati kvalitetan kurikulum koji će mlade osposobiti na kritičko promišljanje o fenomenima koji ih okružuju, koji će im ponuditi alate za procjenjivanje zajednice koju kreiraju i koji će ih osposobiti da budu aktivni građani. 

Osim ovih rezultata, dodatne analize otkrile su još neke od zabrinjavajućih trendova. Prvi je iznenađujuće visoka prevalencija odgovora „niti se slažem, niti se ne slažem“ ili „ne znam“. To govori o zbunjenosti mladih, ili čak strahu od zauzimanja nekih definitivnih opredjeljenja.

Jedan od razloga, kako tumače istraživači, leži u obrazovnom sustavu koji očito ne ispunjava svoju funkciju razvoja stavova i vještina, već, fokusirajući se na faktička znanja, ne nudi cjelokupni razvoj mladih kao osoba.

Drugi je zamijećeni trend ogromna razlika između učenika gimnazija i strukovnih škola. Gimnazijalci u svim ispitivanim domenama pokazuju znatno pozitivnije rezultate - i u političkim znanjima, i u  različitim socio-političkim stavovima, i u bihevioralnim komponentama života u zajednici. Ovo je posebno zabrinjavajuće znamo li da gotovo 2/3 svih srednjoškolaca pohađa upravo strukovne škole.

Nužno je, dakle, ne zanemariti i općeobrazovni sadržaj u strukovnim školama te poraditi na razvoju pozitivnog odnosa prema demokraciji budući da su to podrazvijeni elementi među učenicima strukovnih škola.

Treći je zanimljiv nalaz rodna perspektiva rezultata.

Naime, učenice pokazuju zamjetno veći demokratski potencijal nego učenici pa je stoga potrebno vidjeti na koji se način može prevladati i ovaj jaz.

Valja napomenuti da su dobiveni rezultati, u usporedbi s iteracijama istraživanja iz 2010. i 2015. nešto povoljniji po demokraciju, no isto tako evidentno je da je nužno uložiti dodatni trud u razvoj građanskih kompetencija mladih. Upravo ti mladi, koji i sada imaju mogućnost sukreiranja zajednice, tu mogućnost ne koriste u dovoljnoj mjeri jer nisu dovoljno emancipirani.

Osim toga, upravo ti današnji maturanti sutra će preuzeti najvažnije društvene uloge pa je utoliko još važnije osposobiti ih da jednom kad steknu i društvenu i političku moć, istu koriste za razvoj i dobrobit zajednice.

Ovo bi trebao biti društveni konsenzus i sve institucije i organizacije, državne ili nedržavne, trebale bi uložiti mnogo više napora u razvoj demokratskih potencijala mladih. Tako da 2026. godine, kad se ovo istraživanje ponovo provede, rezultati budu u skladu s očekivanjima koje imamo od jedne suvremene, progresivne, demokratske i razvijene zajednice.

‍

Napomena

Uporaba imenica istraživači, građani, srednjoškolci, gimnazijalci, učenici u tekstu podrazumijeva i osobe ženskog i osobe muškog spola, dakle: istraživače i istraživačice, građane i građanke, srednjoškolce i srednjoškolke, gimnazijalce i gimnazijalke, učenike i učenice.