PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Lucija Ana Ilijić: Mjesto za bijeg

Jedva čekam da upoznate Luciju Anu Ilijić, filmašicu koja trenutno studira montažu na školi dokumentarnog filma ZeLIG u Bolzanu, u Italiji. Prije nego što bacite oko na razgovor koji vodimo mjesecima (o domu, raspadu doma, vezama, odlasku iz zemlje, samoći i budućnosti), pogledajte njen predivan kratki, autobiografski dokumentarac Mjesto za bijeg. Izvanredan je i beskrajno inspirativan!

Mjesto za bijeg, redateljica: Lucija Ana Ilijić

Reci nam za početak što točno gledamo?

Ovo je film o zaranjanju u dubine onog što čini moje biće, pronalaženju pukotina i zacjeljivanju rana, o procesu koji na neki način nikada ne prestaje. Film se bavi jednom dugom fazom mojeg odrastanja tijekom koje sam, zbog nemogućnosti zdrave komunikacije, učila krive obrasce i internalizirala tuđa očekivanja kao vlastita, sve do trenutka kad sam uspjela biti dovoljno hrabra i reći dosta.

Kako si došla do teme ovog filma? Jesi li od nje krenula ili te putem zaskočila?

Tema filma polako se sama otvarala, sloj po sloj, iako isprva nisam planirala raditi toliko osoban film. Sve je počelo 2019. godine kad sam bila polaznica Restartove škole dokumentarnog filma na kojoj smo za završnu vježbu trebali napraviti kratki dokumentarni film. Prva je ideja bila da radim film koji bi se bavio temom ženskog tijela u klizanju, no kroz razgovor s producenticom Vanjom Jambrović i ostalim kolegama tijekom termina na kojem smo trebali prezentirati teme završne vježbe, došli smo do daleko osobnijih sfera. Nakon njihovih brojnih pitanja, slušanja, strpljenja, nezamislive količine podrške, razumijevanja i ohrabrenja, na kraju sam se odlučila uhvatiti u koštac sama sa sobom i bolnom temom iz vlastite „prošlosadašnjosti".


Što si dobila od procesa rada na ovom filmu? Od toga da si sabila sve svoje emocije jedne ere u format kratkog filma? Ima li to sve skupa na neki način terapijsko djelovanje? Osim toga, misliš li da si njime svoj smak svijeta izromantizirala? Ako da, je li to dobro ili loše? 

Proces rada na filmu bio je prvi korak ka zacjeljivanju, prilika da krenem prihvaćati tu fazu kao tek jednu epizodu svog mladog života koja me ne mora definirati zauvijek. Omogućio mi je da se otrgnem osjećaju krivnje, nemoći i nesigurnosti te dokažem, prvenstveno sebi, da taj teret mogu i smijem raspršiti u svemir, da za njega ima dovoljno mjesta van moje nutrine i da se nakon toga neću potpuno raspasti, a disat ću lakše i bez knedle u grlu. Na kraju mi je to i uspjelo. Mučne emocije i sjećanja prevela sam u neku zaokruženu cjelinu od koje sam se napokon mogla odmaknuti, sagledavši je s vremenskim odmakom i dozom novonastale zrelosti. Povremeno vraćanje tom filmu i ponovno gledanje odličan je podsjetnik na ono odakle sam krenula i gdje sam sada, na sve što me proces rada naučio, na nužnost konstantnog pretumbavanja emocija i otpetljavanja čvorova kojih uvijek ima i uvijek će ih biti. Čini mi se da je na kraju jedino pitanje što s njima (dakle s nama samima) odlučujemo učiniti. A što se tiče romantiziranja vlastitog smaka svijeta, upravo mi je to bila jedna od dilema tijekom rada na filmu. Kako pokušati neglorificirati traumu, kako kroz osobno propitivati i ono univerzalno, iz kojih je sve prizmi i kutova tu priču moguće sagledati, sva ta pitanja vrtila su mi se po glavi tijekom montaže. Ono što mi je sigurno pomoglo jest činjenica da su okolnosti vremena unutar filma i van njega bile znatno drugačije i omogućile mi minimum potrebnog odmaka. U nekom sam se trenutku uspjela odvojiti od te osobe na ekranu i počela sam se manje identificirati s njom, a više je promatrati kao svojevrsnu junakinju unutar njezine priče, što je bila ključna stvar i za spomenuti terapijski učinak. Upravo sam u tim trenutcima krenula shvaćati da u filmu zaista postoji slojevitost priče te da kroz njega, između ostalog, propitkujem uloge unutar jednog bitnog odnosa, nužnost zdravih granica i atmosfere otvorene i sigurne za komunikaciju, mogućnost za promišljanje i preuzimanje odgovornosti te prihvaćanje tuđih i vlastitih odluka i svih njihovih posljedica. 

Voljela bih otvoriti temu rastave - nevjerojatno mi je koliko se malo time bavimo, a koliko nas pritom određuje. Rastave naših roditelja sve su češće, što još uvijek ne podrazumijeva da se oni, pa posljedično i mi, s njima nosimo sve bolje. U svojim prijateljima kojima su se roditelji rastali vidim koliko im se gotovo nemoguće od toga odmaknuti, kako niti u tridesetima ne mogu preboljeti rastave iz djetinjstva i kako često stvar doživljavaju kao osobni poraz. Negdje sam pročitala stih pjesme Wislawe Szymborske koja za rastavu kaže da je "djeci prvi smak svijeta". Što to znači? Može li se taj smak svijeta spriječiti ili su smakovi neizbježni i dobro je znati njima navigirati? Koji element rastave zapravo ostavlja najviše posljedica?

Rastava roditelja jedan je od onih događaja koji te trajno obilježe na ovaj ili onaj način, prvenstveno jer te društvo dosta rano krene učiti da ono rastavu smatra neuspjehom pa je već ta polazna premisa dio daleko većeg problema. O neposrednim posljedicama rastave mogu govoriti tek kroz mentalni skok u vlastito djetinjstvo i pokušaj vraćanja u zaglušujuću zbrku koja mi se tad odvijala u glavi. Moji roditelji razveli su se dok još nisam bila posve svjesna sebe kao zasebne individue, tako da se tog ključnog trenutka ne sjećam. Mentalne slike iz djetinjstva prilično su mi fragmentirane, s povećim crnim rupama među cjelinama, vjerojatno zbog žestine kojom su se stvari događale i nemogućnosti pronalaženja osjećaja sigurnosti u bujici vanjskih okolnosti. Sjećam se da sam se osjećala jako bespomoćno kao dijete, a pogotovo tinejdžer, jer su odluke i postupci mojih roditelja direktno utjecali na mene, a ja tada nisam znala kako se othrvati iz te nezavidne pozicije nemoći gdje se na kraju dana tuđi izbori prelamaju na tvojim leđima, a ti preuzimaš riječi i iskustva iz neposredne blizine kao bazu za daljnje definiranje svijeta. Niz godina sam nastojala utvrditi uzročno-posljedične odnose bliske obiteljske povijesti, pronaći krivce, imenovati, dati značenje i naći objašnjenje, što je sve rezultiralo samo rastućom frustracijom. Iz toga je proizašlo nastojanje da, pretpostavljam nesvjesno, puno događaja potisnem što dublje kako bih mogla normalno funkcionirati, trudeći se uklopiti pogubljenu sebe u svijet izvan te privatne grmljavine. Tehnika koja, naravno, ima svoj rok trajanja. Naboj je u meni rastao sve do trenutka kada je teret postao toliko glomazan i težak da ga više nisam mogla vući okolo sa sobom. Pa sam ga, uz stručnu pomoć i podršku najbližih ljudi, polako učila puštati, komadić po komadić. I tu dolazimo do te neizbježnosti smakova. Mislim da smakove uglavnom ne možemo spriječiti, pogotovo one koji se događaju dok smo jako mladi i koji su van naše kontrole te koje često u trenutku u kojem ih proživljavamo nedovoljno razumijemo. Ono što možemo učiniti jest normalizirati odnos prema tim smakovima, mijenjati vlastitu percepciju neuspjeha, učiti najmlađe članove zajednice da se smakovi s vremena na vrijeme događaju, da su dapače dobrodošli jer su sastavan dio iskustva te im pružiti vještine koje će im olakšati nošenje s teretima ovog svijeta. Vjerujem da postoje smakovi koji su nužni i kojima trebamo dozvoliti da se dogode, koliko god bili nelagodni i emocionalno iscrpljujući jer su prilika da naučimo prihvaćati oscilacije i nestalnost okolnosti, da se u njima možemo pogubiti, ali i snaći, da tuđe odluke smijemo vratiti njihovim vlasnicima i da se s njima ne moramo poistovjećivati. Ti mi se koraci čine kao neki bez kojih je uplovljavanje u mirnije vode gotovo nemoguće. Također, što sam starija, sve mi više izgleda da sve dok ne naučimo kako prihvaćati vlastite ranjivosti i ožiljke, nećemo moći rušiti postojeće trule i graditi čvršće, snažnije temelje kako svojeg bića, tako i društva kojeg smo dio. 

From: Lucija, prosinac, 2020.


Djeluje kao da si odrasla u unaprijed dekonstruiranom svijetu koji si nastojala povezati. A možda je bilo potrebno izgraditi potpuno novi. A sada, za sve one koji su u dilemi studirati u inozemstvu ili ne, koji se pitaju što dobivamo, a što gubimo privremenim životom vani - u nekom sam te trenutku bila pitala kako je odlazak na studij u Italiju utjecao na tebe, tj. kako se ova trenutna Lucija razlikuje od one koja nikada nije otišla? I tada si mi pisala:

Da ti pravo kažem, još ne znam. Proces odlaženja i dalje traje, pretvara se i prelijeva iz krutog u tekuće stanje i vraća nazad svakom novom savladanom preprekom. Ono što sam naučila o sebi jest da mi treba daleko duže da se priviknem na promjene nego što sam možda ranije mislila. Prilagobu nastojim vidjeti kao drugu stranu svake promjene, tako da njenu neminovnost sve rjeđe preispitujem. Možda je tome tako i jer sam se dosad selila više puta tijekom djetinjstva. Doduše, iz jednog zagrebačkog kvarta u drugi. I tako još jedanput. Sjećam se da sam prvi put, kao desetogodišnja djevojčica, preklinjala mamu da ne idemo u drugi stan, lila suze zbog njene odluke i vlastite nemoći da je promijenim, mrzila i nju i novi kvart i svoj cijeli mali svijet koji je tad djelovao uništeno. A onda sam zavoljela novi kvart toliko da sam mami postala beskrajno zahvalna što nije popustila dječjim izljevima prkosa i bijesa. I onda se to dogodilo još jednom, tijekom fakulteta. Proces je bio na emocionalnoj razini jednako turbulentan, osim što se od mene očekivalo da budem daleko racionalnija i prihvatim stanje stvari kao jedinu opciju. Nedugo nakon toga sam odlučila napraviti sve što je u mojoj moći da se odselim ne samo od doma već i u drugu zemlju. Možda mi upravo zbog tih iskustava cijeli taj proces aklimatizacije ne djeluje zastrašujuće. Davno sam probila led, a svaki je put sve lakše. Vjerojatno ga baš zbog tih razloga danas vidim kao priliku da osvijestim one dijelove sebe koji su dosad drijemali dubokim snom ispod površine budući da nije bilo potrebe da isplutaju van. Izostanak dragocjenih vanjskih podražaja dugo me držao uljuljkanu u svojevrsnu sigurnost, lagodnost i bezbrižnost. Jednom kad su se okolnosti posložile tako da je moj odlazak (a s njim i nova vrsta samostalnosti) zaista bio moguć, jedan dio mene bio je zabrinut: kako ću to izvesti, hoću li se snaći, bit ću skroz sama na nepoznatom mjestu, u novoj kulturi, jezicima i okolnostima, među nekim posve novim ljudima. Na početku mi je sve bilo nepoznato i novo, ponekad u tolikoj mjeri da sam često preispitivala odluku da se upustim u tu avanturu. Falio mi je moj stari život, mama, prijatelji, dobro znana mjesta i uspomene nastale na njima, bilo me strah i često sam preispitivala svoju odluku da odem. Trebalo mi je više od pola godine, jedna pandemija, par potresa, povratak doma i ponovni odlazak da se to bacanje u nepoznato ispostavi kao najbolja odluka koju sam u tom trenutku mogla donijeti. I sada sam strašno ponosna na sebe i na sve bliske ljude kojima sam okružena, bez kojih bi mi bilo daleko teže izvesti taj manevar. Naučila sam plivati u tom donedavno nepoznatom oceanu (o kojem još uvijek učim i stalno mu se iznova veselim) dokazavši samoj sebi da mogu. Možda je to najveća stvar koja je drugačija: daleko više vjerujem u vlastite sposobnosti, svoj trud i rad čije plodove polako već osjećam.

Sada me zanima znači li i odlazak iz rodne zemlje na neki način smak svijeta? Je li to dobro ili loše?

Odlazak iz rodne zemlje sigurno je na neki način smak poznatog svijeta, onog na koji si toliko naviknut da ga uzimaš zdravo za gotovo. Osim što je mali smak svijeta, ja ga u zadnje vrijeme vidim i kao podvojenost realnosti, one koju znaš i iz koje odlaziš, i one neotkrivene u koju stižeš. Moj odlazak u drugu zemlju bio je motiviran potrebom da napustim sigurnost gnijezda, da se izmaknem iz predvidljivosti, da si ne olakšavam i da kroz taj postupak redefiniram vlastito poimanje tog krhkog pojma „dom". Iz udobnosti poznatog, ta je ideja djelovala daleko lakše nego što se kasnije pokazalo. Tek sam dolaskom u drugo, novo prostorvrijeme krenula preispitivati što je za mene dom, što ga čini te je li ga moguće stvoriti negdje gdje nismo odrastali. Je li ono tek imaginaran, arbitraran pojam koji svatko stvara na pojedinačnoj razini ili je pak nužno vezan uz naš neposredan doživljaj izvanjskog, uz ljude i iskustva dijeljena s njima, uz jezik? Tek kada sam otišla, osvijestila sam slojevitosti iz kojih pripadanje nekom mjestu, kulturi, jeziku i povijesti neminovno proizlaze. Još uvijek promatram kako se te promjene manifestiraju u mojoj svakodnevici i puštam ih da se mijenjaju svojim tempom. Iako se novi obrisi te mentalne kuće koju strpljivo gradim polako naziru, nedostajanje onog što ostavljaš je uvijek prisutno, prvenstveno dragih ljudi, poznatih ulica, mjesta, mirisa i zvukova, svih njihovih značenja i nijansi utkanih u moje „ja." Istovremeno, neki novi ljudi, mjesta, mirisi i zvukovi sve manje djeluju strano. Za mene je taj korak bio nužan, a ujedno su mi se životne okolnosti posložile tako da bude i ostvariv, na čemu sam neizmjerno zahvalna svemiru. Preostaje mi tek polako otkrivati sve ono što takva odluka donosi, a toga me sve manje strah.

Lucijini IG storyji u svibnju 2021.


U jednom od mejlova bila sam ti pisala da se teško nosim sa samotnjačkim životom, ali da istovremeno osjećam da mi je taj period jednako bolan koliko i nužan. Ti si odgovorila kao pet puta snažnija i zapravo dala odgovor na sva ova pitanja koja smo postavile pa ću s time i zaključiti ovaj dragi razgovor:

Često se osjećam najslobodnije (i tek potpuno slobodno) kad sam sama. Ne plaši me samoća, dapače, jako ju cijenim. Zahvalna sam što mi to dolazi nekako prirodno i, u određenoj dozi, zna mi djelovati kao kakav kisik, nužnost za normalno funkcioniranje. Ipak, poput svih trebam društvo, bliskost i toplinu drugih ljudskih bića, kao i uzajamno, međusobno dijeljenje misli, iskustava, prostora i vremena. Zapravo, ima ta jedna krasna misao od R.M. Rilkea, iako više u kontekstu romantičnog/bračnog odnosa, ali mislim da se lako može preslikati i na ostale odnose, a koja glasi:The point of marriage is not to create a quick commonality by tearing down all boundaries; on the contrary, a good marriage is one in which each partner appoints the other to be the guardian of his solitude, and thus they show each other the greatest possible trust. A merging of two people is an impossibility, and where it seems to exist, it is a hemming-in, a mutual consent that robs one party or both parties of their fullest freedom and development. But once the realization is accepted that even between the closest people infinite distances exist, a marvelous living side-by-side can grow up for them, if they succeed in loving the expanse between them, which gives them the possibility of always seeing each other as a whole and before an immense sky.




Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
moje tijelo, sramim se