925STUDIO
Zahtjevna vremena. Pandemija, potres, poplave i razorne oluje. Nepoznato, razorno, ograničavajuće. Bespomoćnost, strah, gubitak, ljutnja, tuga, očaj. I poneki dobar dan. Živimo već neko vrijeme prilično intenzivno.
Pandemija, potres, poplave i razorne oluje. Nepoznato, razorno, ograničavajuće. Bespomoćnost, strah, gubitak, ljutnja, tuga, očaj. I poneki dobar dan. Živimo to već neko vrijeme. Prilično intenzivno. I uz sve to događaju se i svi uobičajeni izazovi naših života, u školi, na poslu, na godišnjem, u partnerskim i prijateljskim odnosima, u obitelji. Zahtjevna vremena.
Iskustvo života u doba pandemije povezalo je nas ljude na globalnoj razini, kao i iskustvo prirodnih nepogoda - potresa i olujnog nevremena, ali i ostalih iskustava koja individualno doživljavamo u različitim trenutcima u našim životima. Patnja i bol dio su iskustva svakog čovjeka, ti su osjećaji univerzalni za ljudsku vrstu. Kao i radost, sreća.
Postoji prilično jasno razumijevanje i snažno povezivanje među ljudima u trenutcima intenzivnih osjećaja. Odjednom jasno prepoznajemo da smo u suštini svi jedno, vidimo druge kao ljudska bića, ne kao pojedince ili pripadnike pojedinih društvenih ili statusnih grupa.
Prepoznajemo se kao isti u osnovnim potrebama i želji da ublažimo patnju. Pojedinačna iskustva vidimo kao dio šireg iskustva ljudske vrste. Povezujemo se na razini univerzalne ljudskosti (common humanity).
Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je zašto u trenutcima dijeljenja teškog iskustva postajemo osjetljiviji jedni na druge, tolerantniji i nježniji nego što to uobičajeno jesmo. Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je i riskiranja naših života da bismo pomogli bližnjima, ali i strancima u trenutcima katastrofe. Događa se to u vrijeme ratova, elementarnih nepogoda, prometnih i drugih nesreća. Različiti ljudi riskiraju svoje živote. Povezivanje s osjećajem univerzalne ljudskosti daje nam i kapacitet za pružanjem potrebne podrške i pomoći bez uspoređivanja ili prosuđivanja ičijeg iskustava ili osjećaja. Daje nam kapacitet da podržimo i pomognemo uz poštovanje i dostojanstvo.
Zajedničko teško iskustvo, bilo da smo izravno pogođeni ili se povezujemo s iskustvom drugih ljudi, najčešće vodi zajedništvu. Međusobna povezanost naša je suštinska potreba te je kroz empatiju i zajedništvo ostvarujemo. U prirodi nam je da štitimo one s kojima smo povezani i to je omogućilo našoj vrsti da opstane i da napreduje.
Istraživanja pokazuju kako je povezanost s drugima, kao fundamentalna potreba svih ljudi, povezana i s fizičkim i psihičkim zdravljem, bržim oporavkom i, čak, dužim životnim vijekom.
Posebno je važna u trenutcima velikog stresa jer stres vodi osjećaju gubitka kontrole i bespomoćnosti. Dokazano je da suočavanje s vlastitom smrtnošću vodi većim razinama velikodušnosti i spremnosti pružanja podrške i pomoći. Dokazano je i potpuno suprotno kada osjećamo visoku razinu samoodređenja i kontrole. Drugim riječima, naša ranjivost ključan je element međusobne povezanosti. Razumijevanje zajedničke ranjivosti, jer život je u velikoj mjeri nepredvidiv, može biti zastrašujuće, no u isto vrijeme inspirira dobrodušnost, povezanost i želju da se zajedno nosimo s nedaćama. Inspirira ljubav. I to je ljekovito.
Prošlo je vrijeme od zadnjeg velikog potresa. Pandemija je završila, za mnoge se bila pretvorila u kronični stres. Zagreb je nakon potresa i dalje prilično zapušten, Banija tužno čeka. Nakon iščekivanja novog podrhtavanja tla, u iščekivanju smo novih poplava, oluja i raznoraznih klimatskih ugroza. Snažan osjećaj univerzalne ljudskosti popušta protokom vremena, pomalo se privikavamo na sve moguće izazove, pomalo smo i iscrpljeni. Sve više svjedočimo velikim raspravama oko toga tko je zakazao, tko je napravio krive poteze, tko nije mislio na opću dobrobit. Postavlja se pitanje neučinkovite reakcije odgovornih na sve što nam se događa zadnjih godina. Postavlja se pitanje pojedinaca koji koriste kaos za osobnu dobrobit bilo kroz promociju, bilo kroz zaradu. Ili, često, oboje. Frustrirani smo. I ljutimo se.
Velika je razlika u tom osjećaju vjere u nas kao ljudsku vrstu od početka pandemije, preko zagrebačkog i banijskog potresa, netom prošle razorne oluje. Izmjenjuje se taj snažan osjećaj povezanosti i zajedništava s osjećajem gubitka vjere u ljude, u ljudskost. I da, sve smo to mi.
Ljudi imaju velik kapacitet za solidarnost i velik kapacitet za sebičnost. Birajmo koje ćemo kapacitete razvijati i koje vrijednosti živjeti.
Želim vam čisti ocean.
.jpg)