PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

(P)ostati djetetom

Kad smo prestali postavljati pitanja? Kad smo se počeli sramiti neznanja? Kako smo izgubili znatiželju? Kako smo se prestali veseliti sitnicama? Kako smo postali tako cinični?

Pomazim susjedovog psa koji ne prestaje lajati dok ne iskamči pozornost, popričam s macama na cesti ili zalutalim puževima nakon kiše… nije me pretjerano briga hoću li se učiniti pomalo neobičnom nekome u prolazu. Razgovaranje sa životinjama, čak i ono svakodnevno sa Slavkom, mojim mačkom, budi u meni osjećaj one luckaste neopterećenosti kakvu vežem uz djetinjstvo.

Neopterećenost je za mene magična riječ i neko magično mjesto koje mi se prečesto čini nedostižnim, skrivenim iza sedam gora i sedam mora. Slatko čuđenje koje osjetim u trenutcima u kojima ipak nekako uspijem stići na to magično mjesto, nesvjesna da sam uopće bila na putu, poručuje mi da sam u krivu oko mnogo toga. Ukazuje mi na to da teret svakodnevice i rane odraslosti ne mora biti toliko komplicirano ispustiti i dopustiti si trk. Ukazuje mi na to da bi se taj osjećaj neopterećenosti mogao javljati i češće, s jasnom namjerom, a ne samo onda kada me zahvati nespremnu u trenutcima nježnosti s drugim živim bićima. Ukazuje mi na to da si možda prečesto zabranjujem sitne užitke.

Tjera me da primijetim kako si sama namećem pretjerane obaveze i da očekujem previše od svoje dvadeset i tri godine. 

Odlučila sam malo bolje osluškivati svoj dječji glas te udovoljiti svakom malom naletu djetinje energije. Sjesti na pod, malo se valjati po njemu iako ću se poslije mučiti odstraniti neku mrlju s odjeće. Igrati se s hranom iako ću požaliti neokušani krumpir koji je pao na pod. Napraviti kolut naprijed na krevetu prije spavanja iako ću se lupiti o uzglavlje. Proizvoditi zvukove lišene značenja i smisla iako ću nekome možda ići na živce. 

Moj dečko oduvijek je više poštivao svoje hirove (čitaj: doslovno ga nije briga izigravati budalu u javnosti). Od njega sam naučila kako je ponekad nužno ponašati se djetinjasto i pritom ignorirati negativne konotacije. On si dopušta kupiti Kinder Surprise u svakoj nabavci. Dok se jaje kotrlja u hrpu kupljenih prehrambenih proizvoda, on se šali s blagajnicom kako definitivno, ni pod razno, ne smije zaboraviti ili izgubiti svoje Kinder jaje. Po povratku kući, odmah odmata pakiranje, zadovoljno žvače mliječnu čokoladu i slaže beskorisnu minijaturnu igračku. No njemu ona nije beskorisna. Nakon perioda igranja sa Slavkom, igračka završi u našem kupaonskom ormariću. I tako svakog jutra i svake večeri pored zubnog konca mene gledaju majmunčić i dinosaur. I ne smetaju mi. Naprotiv, simpatični su mi, zubi mi se sami već otkrivaju, ja samo trebam provući konac.

Nisu samo hirovi, ti nenadani naleti naizgled nelogičnih prohtjeva, jedino djetinje što treba ponekad njegovati u odrasloj dobi. Kad smo prestali postavljati pitanja? Kad smo se počeli sramiti neznanja? Kako smo izgubili znatiželju? Kako smo se prestali veseliti sitnicama? Kako smo postali tako cinični? Kad smo zakoračili u tinejdžerske dane, ostavili smo za sobom i neke poželjne djetinjastosti. Odjednom je postalo kul biti nezainteresiran i ciničan. 

Nije mi u cilju biti nostalgična nostalgije radi, no rado se sjećam dana ispunjenih dosadom. Dana prije društvenih mreža i streaming servisa. Znala sam po tri mjeseca provesti na selu kod bake, bez kompjutera, gdje je dosada bila gotovo neizdrživa, ali ta je dosada bila nužna. U njoj sam naučila sama sebi osmisliti aktivnosti, izmišljati šarenije svjetove. I najtrivijalniju sitnicu bila sam u stanju pretočiti u nešto originalno i maštovito. Sjećam se kako sam jedan dan na taraci morala ribati svoje kožne natikače i to je trajalo i trajalo. U tom bezumnom če(t)kanju napisala sam pjesmu o pranju natikača. Svakoga sam ljeta znala ispuniti barem jednu bilježnicu pjesmama i crtežima. Onda sam postala prekul za to. Postala sam prekul za igru. Postala sam prekul za branje nasumičnog bilja iz bakinog vrta i pravljenje magičnih napitaka od njih.

Postala sam prekul za optimizam, za nadu, za ljubav. Postala sam prekul za govorenje roditeljima koliko ih volim. 

Još dok su se ljubavi izjavljivale u praznim prostorima između dlanova, mama bi me ponekad kao djevojčicu pitala koliko ja nju volim. Nisam raširila ruke u stranu i rekla ovoliko, već sam ispružila ruke iza svojih leđa, koja sam joj okrenula, i spojenih dlanova uzviknula ovoliko! Mama bi samo tužno piljila u taj ništavni prostor omeđen mojim malim dlanovima i upitala zar samo toliko, a ja bih joj, zamahujući rukama oko sebe, odvratila: Pa neee, cijeli krug te volim. Danas se često sjetim tih 360 stupnjeva i žalim za maštom koja je s vremenom očito oslabila. 

Nisam susprezala emocije, nisam se ograničavala na realnost, nisam se sramila zatražiti pomoć, ali postoji jedna vrsta dječje neopterećenosti koju cijenim još više od dosad nabrojanih – neopterećenost sobom. Kao dijete nisam imala razvijeno razumijevanje identiteta, nisam se opterećivala time kako se ja činim drugima, kako moja djela formiraju tuđa viđenja mene. Više sam poštivala svoje porive i nisam se sramila ispasti jadnom pred vršnjacima. Na selu nije bilo puno toga za rad i jedna od glavnih noćnih aktivnosti za mlade bila je šetati do autobusne stanice potpuno neosvijetljenom ulicom. Ja sam se oduvijek bojala mraka i sama pomisao na hod kroz jednu takvu gustu i neprobojnu tamu budila je prevelik strah u meni da im se pridružim. Da sam bila nešto starija, zanemarila bih svoju istinu i svoje nagone u još većem strahu da ne ispadnem beba, da ne razočaram druge poštujući samu sebe. Međutim, tad me nije bilo pretjerano briga te bih uvijek ostala negdje na osvijetljenom ili bih se naprosto vratila kući, upalila lampu i crtkala u bilježnicu.

Mogla sam piskarati i crtkati satima bez ikakve zamisli ili cilja, bez javljanja intruzivnih misli o vrijednosti ili smislu zapisanoga. Nisam pokušavala svoje hobije prenamijeniti u nešto korisno.

Radila sam ono što sam u tom trenutku htjela i uživala sam u tome, bez cilja, namjere i opsjednutosti produktivnošću.

Nisam se zamarala time uklapa li se ova aktivnost u moje generalne životne ciljeve i hoće li mi pomoći u ostvarivanju istih. Samo sam se igrala, bez posljedica i bez svrhe. Svrha je, doduše, postojala, samo ne u onom smislu riječi na koji smo navikli. Igra igre radi, stvaranje stvaranja radi, sve to ima svoju svrhu, čak i u odrasloj dobi, a to je očuvanje i njegovanje ono malo neopterećene zaigranosti skrivene u nama.

Dopustit ću si zakamuflirati podsjetnike samoj sebi u čitateljima upućene prijedloge za konkretno prakticiranje djetinjeg:

Usprkos svim dječjim radostima, biti dijete stvarno može biti silno ograničavajuće i zato ne čudi što se djeca trude što prije odrasti, postati svoje osobe. Često im ne preostaje mnogo toga osim trčkarati po ograđenom dvorištu, poput psa iz moje ulice. Ne bih se vratila u djetinjstvo, ne bih nikad mijenjala svoj sadašnji život za to da ponovno imam 5 godina, no nekad mi nedostaje taj period bez sveprisutnih distrakcija, bez obaveza, bez očekivanja. Nije loše stvoriti si privid kao da smo opet tamo, barem na trenutak. 


nastavi čitati
video priče