PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

KOMUNIKACIJA: kažemo li što nam smeta?

Omalovažavanje, ismijavanje i slični oblici povređivanja u svojim slabijim ili jačim varijantama dio su našeg svakodnevnog načina komuniciranja. Zbog toga ih često podrazumijevamo, ne primjećujemo ili ih uopće ne shvaćamo ozbiljno.

Povređujuća komunikacija

Ako izoštrimo svoje senzore, vidjet ćemo da je dio međuljudske komunikacije, namjerno ili nenamjerno, svjesno ili nesvjesno, u svojoj osnovi značajno povređujuć. Ne povređuju vrlo očito samo zlostavljači. Puno je destruktivne komunikacije u bliskim odnosima, između nas i ljudi koji nam puno znače i kojima mi puno značimo. Grubo zvuči, no omalovažavanje, ismijavanje i slični oblici povređivanja u svojim slabijim ili jačim varijantama dio su našeg svakodnevnog načina komuniciranja. Zbog toga ih često podrazumijevamo, ne primjećujemo ili ih uopće ne shvaćamo ozbiljno.

Ponekad samo usputno slušanje kako neki roditelji razgovaraju sa svojom djecom stvara nelagodu. Odrastajući u povređujućem okruženju, mnoga djeca i mladi u pravilu imaju narušen i nerazvijen osjećaj vlastite vrijednosti te posljedično destruktivne obrasce kojima grade odnose s drugima. Takva komunikacija može biti naglašena i u partnerskim ili prijateljskim odnosima u kojima postoji dominacija jedne strane, a može biti i uzajamna. 

U djetinjstvu smo možda bili izloženi cinizmu i ironiji roditelja ili drugih odraslih s kojima smo odrastali. To je možda bio njihov način komunikacije, ali i jedan od načina povređivanja. Ne govorimo nužno o lošim roditeljima, to su u pravilu roditelji koji beskrajno vole svoju djecu i nastoje na najbolji način brinuti o njima, no, kao i mnogi drugi, ne prepoznaju i ne vide štetu koju čine. Povređivanje u bliskim odnosima prenosi se s koljena na koljeno i ne dovodi se u pitanje. Jednostavno smo obuzeti i obgrljeni njime. Vide se samo posljedice takvog načina komuniciranja – nesigurna djeca i mladi izrazito niske samosvijesti. (Naravno, to nisu jedini uzroci nesigurnosti i niske samosvijesti.) 

Djeca ne shvaćaju značenje i smisao takve komunikacije, no jasno shvaćaju da nešto nije u redu. Tada uvijek zaključuju da nešto nije u redu s njima, ne dovodeći svoje roditelje u pitanje.  Vidimo da bezuvjetna ljubav roditelja nije izravno povezana sa znanjem o tome kako graditi osjećaj vlastite vrijednosti kod djeteta i mlade osobe. Vidimo i da odnosi ispunjeni ljubavlju, bez svijesti o tome kako se odnosimo jedni prema drugima i što činimo jedni drugima, ne znače ujedno i  psihičku dobrobit. Isto to vrijedi i za partnerske odnose.  

Vrlo su često povređujuće poruke zagrnute naoko pristojnim stilom ophođenja i upravo je u tome njihova nedokučivost i poteškoća prepoznavanja. Takve poruke mogu biti poslane uz smiješak i prođu vrlo glatko. Pošiljatelj je samozadovoljan. Primatelj koji je komunikacijski ili interpretacijski nevješt ne može detektirati što se dogodilo, osim što se u tom odnosu osjeća loše. 

Od rane smo dobi okruženi povređujućom komunikacijom pa ju nekritično primamo, šaljemo  i nemamo ugrađene detektore za nju. Slično će se dogoditi i kada svjedočimo situaciji kada nismo mi, nego je netko drugi povrijeđen u komunikaciji. Tada ili to ne prepoznajemo ili prepoznajemo i reagiramo. Ili ne reagiramo. Često zbog toga jer se to isto stotinu puta dogodilo i nama samima i ne vidimo u tome ništa posebno oko čega bi se trebalo uzbuđivati i reagirati. Obavijamo još jedan omotač daljnjeg prijenosa destrukcije. Ovime svjesno toleriramo nekorektna ponašanja prema drugima u našoj okolini, mada ih možda sami ne činimo. Kao da smo odumrli.  

To uspijeva i kroz pasivno-agresivan ili izravno agresivan način komunikacije koji je integriran na svim razinama društva. Riječ je o pojačanoj prijemčivosti i toleranciji neprimjerenog jezika i stila u različitim društvenim kontekstima. Na primjer, govor nekih političara koji mnoge zabavlja, no ne vide njegovu štetnost: takav govor s pozicija moći daje zeleno svjetlo, šalje poruku da je to poželjan i koristan način komuniciranja koji će mnogi nekritički slijediti. Tragično je koliko naši političari i političarke ne razumiju ukupnost odgovornosti koja proizlaze iz njihove pozicije. U ovom slučaju odgovornost za destrukciju koju kreiraju načinom kako komuniciraju.     

Nije mi smiješno 

Vidimo da je kultura i tradicija ophođenja u obitelji i društvu nerijetko prilično psihološki nezdrava. I ne primjećujemo da je takva. Ako mislite da nije tako, pogledajmo jednostavan primjer: korištenje humora. 

Često je društveno i kulturološki uobičajeno da povređujuće poruke budu prodane i poslane kroz humor

Izgovoriš nešto što je tebi smiješno, no to drugu osobu, iz bilo kojeg razloga, zasmeta. Kada ta osoba reagira, vrlo je česta već dobro utrenirana reakcija (u svojstvu obrane) - pa šalio sam se.  Ovdje možemo razlikovati radi li se o namjeri (pasivno-agresivan način komuniciranja) ili nepostojanju namjere – nekome se stvarno to učinilo kao dobra šala, bez ikakve ideje ili namjere da će nekoga povrijediti.

Što god da je bila motivacija -  drugoj osobi to nije smiješno. Veliko je pitanje ima li ona kapacitet da zaustavi tijek komunikacije i osvrne se na to što se upravo dogodilo te da do znanja da ne dijeli šaljivdžijin entuzijazam niti smisao za humor. Na žalost, puno češće progutamo knedlu nego što reagiramo na  komunikaciju koja nam smeta i nije nam ok. 

Ako reagiramo, moguće je da to pošiljatelja dovodi u potencijalno nelagodnu situaciju. 

Često ne reagiramo jer ne želimo dovesti druge u neugodnu situaciju - unatoč tome što su oni nas upravo doveli u nelagodnu situaciju. Ne reagiramo i zato jer bismo se  trebali zauzeti za sebe, što je mnogima teško, između ostalog i zato što tada postaju izloženi pred drugima. 

Tada se to nešto što ne štima mora negdje preliti. Pogodite gdje? 

Ako ipak reagiramo, nerijetko će šaljivdžija (koji ne može preuzeti odgovornost za svoje riječi i ponašanje), da bi ispao moralno ispravan, pokušati dokazati da s drugom stranom nešto nije ok.  

Inzistiranje na ma šaaaalio sam se obrambeno je uvjeravanje i sebe i svijeta da je njegova poruka samo šala.   Uistinu i jest moguće da je to samo šala. Za tu osobu. 

Moguće je i da je postojala namjera poslati paket koji, heh, nije glatko prošao dostavu, tj. primatelj je odbio primiti pošiljku. Opetovano i glasno ma samo sam se šaaaalio pokušaj je opravdanja ispravnosti čina – jer cijeli se svijet treba ravnati upravo po toj mjeri humoristične ispravnosti. Nerijetko potom slijedi i etiketiranje druge strane kao pretjerano osjetljive ili bez smisla za humor. Stupanj osjetljivosti i smisla za humor, dakako, određuje šaljivdžija. Inzistiranje na samo šali vrsta je pritiska kako bi osoba odustala od sebe i svog iskustva povrijeđenosti, od zauzimanja za sebe kako bi se povinula i prihvatila nametnutu mjeru stvari i sam događaj smiješnim.  

Ovo je moguć kontekst u kojem smo odrasli, u odnosima s našim roditeljima, članovima uže i šire obitelji.  To je moguć kontekst i u našim ljubavnim i prijateljskim vezama. 

Psihološka šteta nastaje ako se šaljivdžija nikad ne izlaže nelagodi dovođenja sebe i svoje komunikacije u pitanje. Sebe štiti bavljenjem drugom osobom i preispitivanjem njenih osobina. 

Gotovo je nemoguće sebe dovesti u pitanje ako imamo vrlo krhak i slabašan osjećaj sebstva koji podnosi samo vlastitu ispravnost. Nerijetko smo i sami oblikovani pasivno-agresivnom i povređujućom komunikacijom u okolini u kojoj smo odrastali pa ne primjećujemo što radimo drugima ili mislimo da je to normalno. Ne vidimo da je, pogotovo kada nam druga strana da povratnu informaciju o našoj neprimjerenosti, potrebno svoju komunikaciju dovesti u pitanje. Posljedica toga je da ne vidimo štetu koju činimo sebi i drugima. 

Ok... nije ti smiješno

Što bi značilo dovesti sebe u pitanje? Imati kapaciteta pitati se: Jesam li pretjerala?  Jesam li  pogriješila? 

Biti otvorena za reakciju druge osobe na moju šalu. Priznati i prihvatiti da sam možda izrekla nešto što je bilo neprimjereno i povređujuće. 

Ok, meni je smiješno, no vidim da tebi stvarno nije. Bolje je da prestanem.

Nisam shvatio da je šala neprimjerena, ispričavam se. 

Nije mi bila namjera povrijediti te, žao mi je.

Jeste li ikada čuli ili vodili ovakav razgovor? Koliko se često ovako obraćamo osobi koju povrijedimo svojim humorom? 

Onaj tko uspije smoći samokritičnosti, volje, empatije, ali i unutarnje snage da nam se iskreno ovako obrati kapacitiran je graditi odnos i vrijedan je naše pažnje. 

Nije da nikada nećemo proklizati u humoru ili bilo kojoj drugoj komunikaciji. To je nemoguće. 

Važno je da preuzmemo odgovornost za svoja proklizavanja  i vratimo se s tim natrag u odnos.

Na kraju, ne znači da je humor sam po sebi povređujuć. Sasvim je ok častiti se raznim oblicima i razinama humora, od primitivnog do onog crnog – sve dok je to svima uključenima ok. 

Pridruži se radionici 12. listopada u 20 sati klikom na link.

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost