PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Klimatske promjene: buđenje iz noćne more čovječanstva

Ne samo da je trenutačno stanje već sada u nekim dijelovima svijeta nepodnošljivo do mjere da primorava ljude na izbjeglištvo, nego smo toliko zaglibili u problem da budući trendovi, u narednih 30 godina, pokazuju znatno pogoršanje situacije. Kako smo se doveli do toga?

butupa, CC BY 2.0 <https://creativecommons.org/licenses/by/2.0>, via Wikimedia Commons

Brutalna realnost klimatskih promjena očituje se u punom sjaju – odjednom klimatski ekstremi nisu nešto što pogađa zemlje trećeg svijeta, ne radi se o uraganu koji hara istočnom obalom drugog kontinenta. Posljedice klimatskih promjena ovo su ljeto odnosile ljudske žrtve diljem Europe, u našem susjedstvu, dovele su u pitanje opskrbu vodom, proizvodnju, a time i  cijene domaće hrane.  Lajtmotiv su svake vremenske prognoze koju gledamo navečer nakon Dnevnika… Sad su klimatske promjene tu – brinu li nas konačno?

Zadnje izvješće Međunarodnog panela o promjeni klime, takozvanog IPCC-a, koje je izašlo krajem prošle godine za vrijeme pandemije, po šesti put pokazuje drastično pogoršanje trendova globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena. 

Destruktivnost ljudskog djelovanja

Da podsjetimo, klimatske promjene posljedica su procesa antropogenog globalnog zagrijavanja do kojeg dolazi radi povećanja koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi. Prije petnaestak godina te su se promjene više očitovale u klimatskim modelima i neposrednim mjerenjima u usporedbi s prethodnim klimatskim razdobljima, međutim danas, samo 10 - 15 godina poslije, svatko ih može osjetiti na vlastitoj koži. 

Ne samo da je trenutačno stanje već sada u nekim dijelovima svijeta nepodnošljivo do mjere da primorava ljude na izbjeglištvo, nego smo toliko zaglibili u problem da budući trendovi, u narednih 30 godina, pokazuju znatno pogoršanje situacije. Pogoršanje znači daljnje zagrijavanje površine kopna i mora, topljenje ledenjaka, porast razine mora, poremećaje klimatskih obrazaca koji će uključivati intenzifikaciju i porast učestalosti vremenskih ekstrema: poplava, suša, oluja...

Sve ono što se prije događalo jednom u stoljeću ili desetljeću, sada će se događati gotovo svake sezone. Navedene promjene imaju direktno utjecaj na mogućnost društva da osigura dovoljne količine vode i hrane, da organizira ekonomske aktivnosti kao dosad, što će stvoriti još veće društvene nejednakosti i jače tenzije. 

Međutim, klimatske promjene nisu jedina globalna posljedica društvenog djelovanja destruktivnog po okoliš, već su u kompleksnim kauzalnim vezama s drugim okolišnim krizama. Godine 2020. Svjetski fond za zaštitu divljine (WWF) objavio je izvješće u kojem se navodi kako je u posljednjih 40-ak godina populacija divljih životinja smanjena za 68 %! Ovome možemo pridodati izvješće Weizman Instituta izišlo krajem 2020., u kojem je izračunato kako je antropogena masa, dakle masa stvari koje su stvorili ljudi, a koja uključuje beton, čelik, otpad i plastiku, jednaka masi svekolike biomase planeta.  Nastavimo li  ovim tempom, premašit će za dvostruko biomasu planeta u sljedećih 40 godina. Iako je danas tehnologija mnogo efikasnija nego prije recimo 50 godina, ništa ne mijenja činjenicu da neograničena potrošnja resursa nije moguća jer resursi su - ograničeni.

Kako smo se doveli do toga? 

Zar nas klimatski ekstremi kojima svjedočimo zaista iznenađuju? Ekstremna suša kojoj smo svjedočili u Europi, u Hrvatskoj, nije posljedica ovogodišnja tri toplotna vala – ona je kumulativna posljedica porasta temperature i smanjenja količina padalina u zadnjih deset i više godina. Kratko surfanje po stranici DHMZ-a otkriva da su temperature godinu za godinom bile iznadprosječno visoke, a količine padalina često i ekstremno niske. Sve to dovelo je do toga da je šuma pored koje sam odrasla ove godine po prvi puta u mom životu (koji je sad već dovoljno dugačak da se računa kao klimatsko razdoblje) u srpnju izgledala kao da je listopad. 

Sociologinja sam i bavim se društvenim aspektima klimatskih promjena – moj rad nastavlja se (više indirektno, a manje direktno) na rad nebrojenih znanstvenika koji se društvenim ili fizikalnim aspektima antropogenih klimatskih promjena bave već gotovo pola stoljeća. Klimatski ekstremi kojima svjedočimo stoga nisu iznenađenje i nisu neočekivani. Znanstvena zajednica gotovo jednako dugo upozorava javnost i donositelje odluka da će se dogoditi upravo ovo što se sada događa. Ovo nije djetinjasta interpolacija rekli smo vam diskursa - nemamo taj luksuz kad je u pitanju opstanak civilizacije kakvu poznajemo, nego početak odgovora na pitanje - kako smo se doveli do toga?

Porast antropogenih emisija stakleničkih plinova pa onda i koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi bilježi se od početka industrijske revolucije (kraj osamnaestog stoljeća). S tim porastom poklapa se i porast prosječne globalne temperature. Prirodna znanost ne dvoji u udio antropogenih emisija u koncentracijama stakleničkih plinova u atmosferi i uzročne posljedice tih emisija na globalno zagrijavanje i klimatske promjene. Društvena znanost pokušava odgovoriti na pitanja - koji su procesi (društvene zakonitosti) do toga doveli i kako te procese možemo dokinuti ili preokrenuti? Procesi o kojima ovdje govorim mnogobrojni su i složeni te obuhvaćaju sve od organizacije života u razvijenim zapadnim zemljama, ekonomskog sustava, svjetonazora, stavova, medijske (re)prezentacije, pojave klimatskog skepticizma, kulturne uvjetovanosti i životnih navika. Jednako su, pa i više, brojni i kompleksni fizikalni procesi klimatskih promjena  - stoga o klimatskim promjenama nije jednostavno govoriti općenito. 

Društveni aspekt problema

Tema klimatskih promjena u domaćoj se sociologiji prati zadnjih dvadesetak godina, a u sklopu toga prati se i put te teme u domaćoj javnosti.

Jasno je vidljivo da je informiranost o klimatskim promjenama porasla, da je porasla i zabrinutost za klimatske promjene, a smanjio se klimatski skepticizam.

Istraživanja nam također pokazuju povezanost između biocentričnog svjetonazora, zabrinutosti za probleme u okolišu i proekološkog ponašanja, ali i ograničenost te povezanosti i zastupljenost određenog tipa proekološkog ponašanja (često je zastupljenije ponašanje koje zahtijeva manji angažman aktera, ali ima i manji pozitivni utjecaj na okoliš). 

Jaz između svjetonazora (kao skupa vjerovanja o svijetu i čovjekovoj ulozi u njemu) i ponašanja, dugo je poznat u društvenim znanostima – kolege psiholozi ovaj će fenomen promatrati primjerice u kontekstu kognitivne disonance, dok će sociolozi tražiti koji su strukturni uvjeti -  poput infrastrukture, upravljanja, kulturnih odrednica – doveli do tog jaza. Na primjer, iako će većina građana dijeliti svjetonazor u kojem i druge vrste uz čovjeka posjeduju intrinzičnu vrijednost, teško možemo očekivati da će ista ta većina (nakon buđenja ujutro u sedam) otići na 10 kilometara udaljeno radno mjesto gdje će cijeli dan raditi za ispodprosječnu plaću koja ove zime neće pokriti ni trošak za struju i grijanje, a kamoli školske potrepštine za dijete, sjesti na bicikl umjesto u auto (usprkos lošoj biciklističkoj infrastrukturi) ili pak donijeti životnu odluku o prelasku na vegetarijansku prehranu.

Donositelji odluka, oni koje biramo i plaćamo da nam organiziraju kvalitetan život, trebaju stvoriti strukturne pretpostavke da živimo i razvijamo se nedestruktivno po okoliš, na način koji neće isti taj život i razvoj dovesti u pitanje kroz 5, 10, 15 godina, stvarajući pritom klimatsku anksioznost kod mladih i apatiju kod starijih, društvene nejednakosti i nejednak pristup resursima. 

Kad smo kod društvenih nejednakosti i nejednakog pristupa resursima, postaje jasnije da o problemu nerješavanja problema (klimatskih promjena) ne možemo govoriti samo u terminima svjetonazora i stilova života – društveni uzroci klimatskih promjena rezultat su društvene organizacije života. Rast emisija nije rezultat individualnog ponašanja i izbora; radi se o povijesno ukorijenjenim načinima -  sustavima u kojima su uspostavljeni i održavani određeni oblici društvenih praksi u interakciji s ugljikovim metabolizmom prirode. Ta interakcija omogućila je iznimno moćne navike i obrasce života koji tvore modernu kulturu i tehnologiju te određuju poželjno ponašanje suvremenog čovjeka. Čovjekovo ovladavanje prirodom učinkovito je postignuto putem sustava pokretljivosti nad, ispod i kroz prirodu. Sociolog John Urry to ilustrira primjerom SAD-a u kojem se sredinom 20. stoljeća razvija potpuno nov klaster interaktivnih sustava visokih emisija, od kojih svaki posjeduje moćan konzervativni moment, odnosno putanju ovisnosti  velikih socio-tehničkih sustava. Ovo obuhvaća kompletnu organizaciju života, odnosno centraliziranu proizvodnju električne energije, transport osobnim automobilima na benzin i naftu, kulturne obrasce potrošnje (na Zapadu, a sve raširenije i drugdje, ovo se svodi na ekcesivni konzumerizam), razvoj prigradskih naselja i proizvodnju hrane – a svi ovise o potrošnji velikih količina fosilnih goriva dok istovremeno proizvode visoke emisije stakleničkih plinova. Ako želite riješiti problem, ne možemo napraviti promjenu samo u jednom od ovih segmenata, a da ne napravimo promjenu u svim ostalima.

Ono što pritom možda najviše zabrinjava jest to da promjenu u klimatskom sustavu Zemlje koju smo pokrenuli ne možemo zaustaviti preko noći, čak i da od sutra obustavimo sve emisije stakleničkih plinova, daljnje posljedice aktivnosti koje smo poduzimali do jučer nastavit će se još neko vrijeme. Budući da se svih ovih godina propustilo djelovati, prostor za djelovanje koji imamo svake nam je godine sve manji, a količina potrebne akcije sve veća sa svakom tonom ispuštenog CO2eq u atmosferu. 

Prije 50 godina klimatske promjene mogli smo zaustaviti – 1988. na znanstvenom skupu u Torontu, znanstvenici po prvi puta upućuju apel donositeljima odluka da smanje tadašnje emisije stakleničkih plinova za 20%. Emisije stakleničkih plinova unatoč tome, i unatoč opetovanim upozorenjima i apelima znanstvene zajednice i udruga za zaštitu okoliša, nastavile su rasti obarajući rekorde porasta svake godine. Danas su klimatske promjene naša stvarnost i ireverzibilne su. 

Čak i ako uspijemo zadržati porast temperature na 1,5 stupanj celzijusa (ili ispod 2), posljedice po ljude i ostali živi svijet bit će dalekosežne: prema izvješću IPCC-a ovaj porast temperature znači znatan porast razine mora, gubitak od 20 do 30 posto biljnih i životinjskih vrsta, topljenje leda na polovima te (značajno) mijenjanje regionalnih klimatskih obrazaca.

Prevedeno na društvene posljedice, navedeno znači kolaps poljoprivredne proizvodnje (posebice u nekim dijelovima svijeta), poremećaje u cijenama i dostupnosti hrane, smanjenje ili potpunu nedostupnost vode za dio svjetskog stanovništva i posljedično preko 50 milijuna klimatskih izbjeglica.  

Stoga ne začuđuje da se sve više ljudi svjesnih ovih činjenica osjeća pesimistično ili čak paralizirano (međunarodno istraživanje objavljeno u časopisu Nature upozorava kako je više od polovice mladih izrazito zabrinuto i anksiozno radi posljedica klimatskih promjena). Ovo ne isključuje znanstvenike, odnosno profesionalce koji se bave klimatskim promjenama. Često, ovo za nas nije odrađivanje posla da bismo na kraju mjeseca mogli platiti račune – ovo je nešto što nam je izuzetno važno, radimo to iz ljubavi prema prirodi, prema drugima s kojima dijelimo ovaj svijet, a gledajući svake godine u podatke koji ponovno i ponovno upozoravaju da je stanje i gore nego smo predviđali, duboko nas pogađa. 

Nemoć i podrška

Neću pisati o klimatskoj anksioznosti (bio bi to članak za sebe – kao i mnogi drugi segmenti problema koje ovdje spominjem), neću pisati o tome koliko je obeshrabrujuće voditi dijaloge i sudjelovati u pisanju izvješća za donositelje odluka za koje znam da će završiti u ladici, da ih se neće pročitati, o bespomoćnosti i beznadnosti koju ponekad osjećam nakon što sam uložila toliko napora da na privatnom i profesionalnom planu učinim sve kako bih smanjila (vlastiti) doprinos emisijama, dok istovremeno  gledam kako EU proglašava fosilni plin i nuklearnu energiju održivima - 2022. godine (!), o etičkim implikacijama i emotivnom teretu koji osjećam kada u dokumentarcu slušam zadnji pjev zadnje ptice pripadnice vrste koju smo svojim djelovanjem doveli do izumiranja (i znajući da je takvih vrsta još stotine), ili kada gledam klimatske izbjeglice koje bježe iz zemalja koje smo učinili nenastanjivima, ali ih ne želimo pustiti unutar svojih granica… I kako učiniti išta ako ništa osim svega nije dovoljno? Kako djelovati dok stojimo pred tim apstraktnim mastodontskim sustavima, zaključanim i međuovisnim. Za početak treba imati na umu da su sustave koje trebamo mijenjati stvorili ljudi, ne radi se o zakonima fizike, nije to gravitacija pa da nemamo izbora kao kad nešto ispustimo, to padne – sustave možemo mijenjati.

Mijenjanje sustava ne bi trebalo rezultirati samo smanjenjem emisija stakleničkih plinova, već izgradnjom novih sustava ekonomije, politike i kulture u kojima će se težiti smanjenju društvenih nejednakosti, smanjenju potrošnje, a povećanju kvalitete života.

Pri tom ne govorim o hopeiumu, o lakim rješenjima koja su nam baš na dohvat ruke i ne moramo se ni truditi puno. Električni automobili i nova tehnologija neće nam riješiti problem, a misliti da hoće bilo bi jednako opasno kao i nastaviti s visokim emisijama stakleničkih plinova.

Ne možemo nastaviti bussiness as usual, ali s novom zelenom tehnologijom. Mi moramo mijenjati i biznis i tehnologiju, znanstvena istraživanja upozoravaju da odvajanje gospodarskog rasta od porasta ekstrakcije (ograničenih) resursa nije moguće na globalnom nivou. 

Sljedeća je dobra vijest da samo imali dovoljno vremena osmisliti društvo i gospodarstvo koje će se razvijati na drukčijim temeljima od neograničenog gospodarskog rasta (rasta emisija, rasta ekstrakcije resursa, rasta temperature, rasta broja izbjeglica, rasta siromaštva, rasta broja izumrlih vrsta). U okviru društvenih pokreta zadnjih 20-ak godina javlja se čitav niz rješenja ovih isprepletenih višestrukih kriza koja obuhvaćaju sve od mikropraksi održivosti, preko obuhvatnijih promjena poput tranzicijskog pokreta ili permakulture, do pokreta i znanstveno-istraživanih koncepata koji nose potencijal političkog, gospodarskog i razvojnog projekta poput odrasta (eng. degrowth). Inovativnih i pametnih tehnologija ima napretek, ali, važnije od toga, postoje inovativni razvojni modeli koji nas uče kako implementirati te tehnologije na širokoj skali, dok istovremeno vodimo računa da svi podjednako imamo koristi od njih. Odrast, kao alternativni razvojni model, strateški planira društveni razvoj kojem je cilj bolja kvaliteta života (što svakako uključuje čist okoliš i smanjenje emisija stakleničkih plinova) i smanjenje nejednakosti u društvu, a nije isključivi cilj porast BDP-a (potonje često znači i porast nejednakosti između onih koji imaju najviše i onih koji imaju najmanje). U tom kontekstu odrast ne znači, kako protivnici često optužuju, neki povratak na staro ili neko kolektivno siromaštvo. Dapače, takav razvojni model, primjerice, pretpostavlja rast udjela obnovljivih izvora energije i rast životnog standarda siromašnih iz zemalja trećeg svijeta, ali i ukupni pad proizvodnje i potrošnje, posebice u razvijenim zemljama, kako bi se ublažile klimatske promjene i zaustavio gubitak biodiverziteta i kako bismo se odmaknuli od trenutne razvojne paradigme koja se fokusira na porast ekonomskog outputa, bez obzira na posljedice po ljude i prirodu. 

Neću lagati, stvar je ozbiljna i posla je puno za sve nas. Ako onima koji upravljaju i donose odluke na političkoj razini, interesne skupine i donatori zamagljuju pogled na put kojim treba ići, onda im mi to moramo pokazati – sa sigurnošću mogu reći da kolege znanstvenici koji se ovim problemom bave to rade svesrdno već desetljećima – pridružite nam se! 

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
ranjivost