PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Kako prihvatiti sebe i svoj sebum?

Kad god sam uzrujana ili potištena, on me ide zagrliti. Privuče me na svoja prsa koja se pružaju poput utočišta. Ali ja se na to krenem migoljiti, s odbojnošću pokušavam gurnuti glavu iznad njegova ramena, ne dotičući ga kožom lica. Ne, ne, nisam ljuta na njega, samo imam akne.

Kad god sam uzrujana ili potištena, on me ide zagrliti. Privuče me na svoja prsa koja se pružaju poput utočišta. Ali ja se na to krenem migoljiti, s odbojnošću pokušavam gurnuti glavu iznad njegova ramena, ne dotičući ga kožom lica. Ne, ne, nisam ljuta na njega, samo imam akne.

"Samo" akne. Možda bih to rekla neironično kad bi se tu radilo o prolaznoj pojavi jednog ili dva prištića ususret početku menstrualnog ciklusa, no to nažalost nije tako.

Moja problematična koža i ja hengamo skupa već skoro cijelo jedno desetljeće. I ne znam koja je od nas dvije osjetljivija.

U trenutcima u kojima bih najradije zarila svoje uplakano lice u jastuk i dala si dopuštenje izbaciti što god trebam iz sebe, moji mi refleksi to ne dozvoljavaju jer: jastučnicu sam promijenila prekjučer, što znači da je svaka strana već jedanput iskorištena i moram ju baciti u pranje, dakle moje lice ne smije pasti u njen zagrljaj. A kamoli tek onda u džemper pun mačjih dlaka i duhana koji mi prilazi iz daljine šireći rukave i govoreći: Dođi da te zagrlim.

Opsesija čistoćom i nediranjem kože lica počela je kao nešto zdravo. Kad sam prije nekoliko godina ozbiljnije krenula učiti o koži i usavršavati svoju skincare rutinu, naučila sam da nije dovoljno samo koristiti odgovarajuću kozmetiku, nego da je također nužno kožu lica što manje dirati, a jastučnice i ručnike često mijenjati. Danas to izgleda tako da ručnik za lice više ni ne koristim jer lice nakon pranja osušim na zraku ili lepezom, jastučnicu mijenjam svaka dva dana te nikome ne dam da mi pomiluje obraze. Pozdrav YouTube! Dobro došli u moju ultrahigijensku depresivnu skincare rutinu.

Vjerujem da je svim ljudima koji imaju akne, a uistinu se dobro brinu o svojoj koži, poznata ona frustracija koja ih preplavi kada im netko sa zahvalnom kožom kaže da Si sAmO MaLo BoLjE oPeRu LiCe. Mislila sam da mi nitko nikada neće uspjeti reći nešto iritantnije od toga. Prevarila sam se.

Prije nekoliko sam godina ušla u jedan popularni dućan "prirodne" kozmetike u kojem mi se prodavačica obratila doslovno već s ulaza: Joj, vi imate puno prištića, dođite tu da vam pokažem nešto. I onda mi je uručila proizvod pun agresivnih tenzida, isušujućih alkohola i iritirajućih eteričnih ulja. Htjela sam objasniti prodavačici kako bi takav proizvod samo još više narušio već oštećenu barijeru osjetljive kože sklone aknama, no jedino za što sam u tom trenutku bila sposobna bilo je osjećati se totalno bezvrijedno.

Sav trud koji ulažem u njegu kože neusporediv je s količinom truda koji svakodnevno pred ogledalom ulažem u uvjeravanje same sebe kako moje akne i ožiljci od istih nisu prva stvar koju ljudi primjećuju na meni. I onda netko u sekundi sruši i to malo samopouzdanja koje sam nekako uspjela izgraditi.

Nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti nisu bili jedini psihološki teret. Na takve sam komentare postala i ljuta. Čak i bijesna. Bijesna što svi misle da imaju pravo usrati mi se u život i to ravno nasred čela. Eto, baš toliko bijesna.

Negdje sam čula kako nikada ne bismo trebali na drugoj osobi istaknuti nešto kao negativno ako ona to ne može promijeniti u idućih 10 sekundi.

Komad hrane između zubi, nezakopčana košulja, razmazana maskara - vrišti! Akne, deformacije, težina - bolje začepi. Ili barem pokušaj reći nešto ohrabrujuće ili umirujuće što će toj osobi pomoći prihvatiti sebe sa svim svojim nesavršenostima.

Tako je meni prijateljica jednom rekla da su joj moje iskrivljene prednje jedinice preslatke i šarmantne. Pa baš me briga što jedva mogu pravilno zagristi sendvič, ja ih volim! I ne bih bila svoja kad bih imala savršen holivudski osmijeh. Blago su nakošeni zubići defekt koji se očito može uljepšavanjem upakirati u nešto puno šarma što će osoba moći prihvatiti kao dio sebe, no što je s aknama?

Akne su prije svega kožna bolest i kao takve zahtijevaju posebnu njegu i dermatološku pomoć, no kako emocionalno i mentalno pomoći nekome da prihvati i voli svoju kožu usprkos svim njezinim nepravilnostima ili možda čak i da zavoli same nepravilnosti? I kako osobi pokazati da ih drugi ljudi možda ni ne primjećuju u mjeri u kojoj ona misli da su upadljive?

Da je subjektivna percepcija nepravilnosti na vlastitoj koži veća i puno gora od one objektivne, potvrdili su mi svi dosadašnji partneri. Neki su od nas okusili i sreću imanja akni po tijelu, većinom po leđima i prsima. Svako stupanje u intimnije odnose bilo mi je strašnije nego što se već samo po sebi činilo upravo zbog srama koji sam osjećala bez majice. Nasreću, pokazalo se da je manjak glatkoće moje kože ipak smetao samo meni.

U srednjoj sam školi imala puno mitesera po obrazima i nikad neću zaboraviti kad mi je jedna poznanica rekla da mi baš slatko stoje pjegice. Gledala sam je u čudu i potom objasnila kako to nisu pjegice, nego prištići, na što je ona rekla da nije ni bitno što su kad ih ja nosim kao slatke pjegice. Sjećam se da mi je to diglo samopouzdanje i da sam sve rjeđe nastojala prekriti prištiće korektorom. Drago mi je što jesam jer se ionako nisam znala šminkati, zbog čega se tekstura prištića pod šminkom još jače isticala.

Dok sam patila "samo" od tinejdžerskih mitesera uzrokovanih prejakim mašćenjem kože i začepljenim porama, bilo je lakše nositi se s tim. Drukčije je imati akne s 13 i s 23. Tada smo svi prolazili kroz iste promjene i bilo je lakše prihvatiti problematičnu kožu, ponajviše zbog toga što smo svi bili svjesni da je to nešto prolazno, što dolazi s pubertetom i što će se s vremenom i odgovarajućom njegom povući.

Ako upravo sada patite od tinejdžerskih akni, ne brinite. Istina je da će proći, uz dovoljno truda, strpljenja i pravilne njege (fokus na hidrataciju i nježno čišćenje pora, a ne na agresivno trljanje i matiranje!). Ako ste ipak stariji, a koža vam se i dalje nije stabilizirala, to znači da ste iskusili horor zvan akne u odrasloj dobi. Za vrijeme studija upoznala sam upaljene i bolne ciste uzrokovane stresom, hormonima, prehranom... Tvrdoglava kakva jesam, bila sam uvjerena da ću sve to ponovno uspjeti riješiti sama bez profesionalne pomoći. Pokazalo se da sam svojim znanjem više-manje uspjela sanirati štetu, no proces je trajao dulje nego što je trebao jer nisam potražila pomoć, a koža mi i dalje "bukne" kad god sam pod duljim periodima stresa.

Iako sam se akni u tako velikoj mjeri većinom riješila (kuc-kuc o drvo), iza njih ostaju hiperpigmentacije i postupalne mrljice. Međutim, ožiljci nisu ti koje je najteže zacijeliti nakon preboljenih akni.

Posljedično, postala sam rigidna, puna pravila, ne mogu se opustiti i jednostavno nasloniti lice na tu prokletu jastučnicu.

Prije nego što izlazim iz stana, a vani je još dan, obavezno stavljam kremu sa zaštitnim faktorom, izbjegavam puse u obraz, pa čak i one od svog mačka, pazim da konzumiram što manje prerađene hrane i kofeina, od šminke koristim samo onu za oči i usne, ne kupujem kozmetiku dok ne skeniram sve sastojke. Sve se ovo možda naizgled čini pozitivnim, no opsesije to nikada nisu.

Neke dane u cijelosti potratim dešifriranjem listi sastojaka raznih proizvoda, čitanjem recenzija ljudi koji su isprobali te proizvode i, naravno, sve to skupa provjerim na r/SkincareAddiction. Mislim da ime sve govori. Da, čak i njega kože, kao i sve ostalo što se konzumira, može postati izvor opsesije i potaknuti stvaranje ovisnosti. Osobno ne bih rekla da sam ovisna o kozmetičkim proizvodima (to kaže svaki ovisnik, zar ne?) jer uvijek nastojim imati minimalnu rutinu koja se sastoji od tri ključna koraka, a to su čišćenje, hidratacija i zaštita.

Kada mi ipak treba dodatni korak, nekakav serum za ciljane probleme, upustim se u potragu za novim holy grail proizvodom. Činjenica je da takvog nema. Najviše mi uvijek pomogne smanjenje stresa, a i samim time manje mozganja o koži.

Naša je koža pametnija nego što mislimo da je, sama se može i zna regenerirati, samo joj treba dati priliku za to i prostor da prodiše, a tako i nama samima.

Njega kože nije nešto površno i ne bi se trebala trivijalizirati, no često proizvođači, mediji i influenseri skincare reklamiraju kao površni self-love. Često nasjedamo na hiperpromovirane rutine od 10 koraka koje obećavaju preporođen i sjajan izgled kože. Uslijed rigoroznog poštivanja rutine osjećamo prezir prema sebi ako naša koža i dalje izgleda loše. Zašto je i dalje takva ako ju tretiram najboljim proizvodima na tržištu? Zašto sam tako ružna? Zašto sa mnom ništa ne valja?

Treba njegovati kožu, naravno, no treba njegovati i naše misli. Nema smisla ganjati viziju savršene kože bez ijedne proširene pore kad takva koža ne postoji, bez obzira na to što ju viđamo u retuširanim fotografijama posvuda oko nas. Svog smo izgleda svjesniji više nego ikada prije upravo zbog takvih nerealnih ideala ljepote, a samim time postajemo i sve nesigurniji u sebe.

Kako okinuti selfie s crvenim kvrgama po licu? Rekla bih: na jakoj svjetlosti i s ponosom!

Kakav god problem s kožom rješavamo, najviše će nam pomoći kultiviranje pozitivnijeg odnosa prema svojim nepravilnostima. Na kraju krajeva, koža je ipak naš najveći organ, ona reagira na unutarnje i vanjske podražaje i kao takva se konstantno mijenja. Naučiti kako prihvatiti i zavoljeti svoju kožu najbolji je tretman za njezin i naš oporavak. I da, treba zavoljeti čak i ožiljke. Ipak te pukotine pričaju našu priču.

nastavi čitati

Kraj ljeta

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna