PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Ja&Ti – vještine u odnosima

Svi naši odnos imaju ili mogu imati iznimno važan i dubok utjecaj na nas. Ne zaboravimo da i mi (ne) ulažući u odnose, imamo utjecaj na druge ljude u našim životima.

Mi smo bića odnosa!

Razlikujemo se po tome koliko interakcije i kontakta nam treba – nekome više, nekome manje, no da bismo imali osjećaj zadovoljstva životom, ne možemo biti ne-odnosni. Uslijed silne potrage zadnjih desetljeća za samodostatnosti, individualizmom i posebnosti (što ima niz dobrih strana), brojimo polomljene i ranjene iznutra. I, dakako, uspješno usamljene. 

Socijalna bića

Uronjeni smo u odnose. Proizlazimo iz svojih obitelji, a tu su i drugi važni ljudi koji su nas okruživali i snažno utjecali na nas tijekom odrastanja. Uronjeni smo u zajednicu – od susjedstva, vrtića, škole, aktivnosti kojima smo se bavili, poznanika pa do užeg kruga ljudi poput kolega, prijatelja i partnera...

To ne znači nužno da je sve (bilo) dobro i lijepo s tim ljudima, nego da smo oblikovani odnosima i da mi oblikujemo druge. Recimo, nisu samo roditelji utjecali na svoju djecu, oblikovala su i ona njih – učinila su ih roditeljima. 

Odnosi s roditeljima

Cjeloživotna je to tema i ako se kroz život budemo bavili svojom primarnom obitelji (onom iz koje potječemo), vjerojatno ćemo vidjeti slojevitost obiteljskih odnosa i njihov utjecaj na nas. Na primjer, u jednom periodu života osjećamo jaku ljutnju prema roditelju, no nakon promjene perspektive niz godina kasnije (uslijed saznavanja novih informacija, na primjer), možemo imati više ili manje razumijevanja za tog roditelja te se mijenja i naša emocija prema njemu. 

Period adolescencije i rane mladosti razvojno je uvjetovan potragom za sobom. U osnovi te potrage  jedan je od najvažnijih procesa koji će nadalje određivati kvalitetu života osobe  – proces separacije. Separacija se odnosi na psihičko, emocionalno, materijalno, fizičko i ukupno egzistencijalno odvajanje, prvenstveno od roditelja, odnosno ljudi s kojima smo odrasli. Važna je osobina tog procesa postupnost – može trajati i niz godina. Stjecanjem osobnih iskustava i susretom s vanjskim svijetom (s drugim ljudima, kroz putovanja, knjige, filmove, glazbu, upoznavanje drugih vrijednosti i načina kako se sve može živjeti...), kognitivno, emocionalno i socijalno sazrijevajući, počinjemo istraživati i pitati se tko smo mi, tko su naši roditelji, kakvi su naši odnosi te kakav život za nas ima smisla. (Ne želim raditi posao koji su mi roditelji namijenili.)

Separirati se ne znači (nužno) prekinuti odnos, nego dovoditi u pitanje zajedničko postojanje koje se do tada podrazumijevalo. Preispitujući se na taj način, mlada osoba može početi donositi odluke za sebe, preuzimati odgovornost i snositi posljedice – što nije uvijek lako. Važno je reći da su mnogi odrasli koje gledamo oko sebe još uvijek u tom procesu, neki mnoge aspekte separacije nisu niti započeli, a mnogi odrasli razne aspekte separacije nisu dovršili. (Na primjer, odrasla radno sposobna osoba koju u potpunosti financira roditelj). Također, taj proces uključuje i suočavanje s dosta rizika – jer nemamo vlastito iskustvo, sve je novo i ne idemo uhodanim putevima. Za naš život nitko nije i ne može utabati put – ma koliko neki roditelji glancali sve što mogu (primjerice, potezali veze i uštimavali da stvari na kraju ispadnu dobro). Usput rečeno, vrlo često time čine iznimnu štetu razvoju mlade osobe.

Odnosi s roditeljima u mladenačkoj dobi mogu biti vrlo složeni, teški i zahtjevni, ali nije uvijek i nužno tako u svakoj obitelji. S jedne strane, u mladosti ih silno trebamo i želimo kontakt – emocionalno, materijalno, kao podršku, kao važne ljude za razgovor... I mnogi će ih još dugo, u odrasloj dobi, na različite načine trebati. S druge strane, jaka je (i zdrava) potreba da vodimo svoje bitke i da posjedujemo svoj život – da činimo svoje izbore, donosimo svoje odluke i stojimo iza njih - i onda kada su one suprotne onome što žele naši roditelji i kada se razlikuju od njihovog sustava vrijednosti. Između  ove dvije potrebe odvija se odrastanje – događaju se situacije, proživljavamo mnogo emocija, razmišljamo, razgovaramo, sukobljavamo se, grlimo se, odlazimo i dolazimo. Proces separacije za mladu osobu može biti iznimno otežan kada obitelj načelno nije dobro – prvenstveno zbog neadekvatnih roditeljskih ponašanja i postupaka (poput zanemarivanja), nedostatnih kapaciteta roditelja, trauma i gubitaka. 

Odnosi s braćom i sestrama 

Moguće je da ti odnosi imaju vrlo različitu kvalitetu u različitim periodima naših odrastanja i života. Oni su svakako oblikovali naše poimanje suživota i zajednice: na primjer, ako ste drugorođeni u obitelj, a da niste uopće znali i htjeli, svojim ste dolaskom pošteno protresli dotadašnji život starijeg brata ili sestre. Jedna od značajnih odlika ovih odnosa je ta da su živuća braća i sestre ljudi koji supostoje s nama značajan dio naših života – odnosno najdulje će nas poznavati, dulje od mnogih naših prijatelja, partnera i djece. To neće nužno značiti da se dobro poznajemo ili da smo bliski. 

Za mnoge se ljude ovi odnosi prilično mijenjaju s vremenom i poprimaju drugačije kvalitete – i to u različitim smjerovima. Kao takvi, braća i sestre kroz život mogu biti jedni drugima izvor uzajamne podrške i osnaživanja, ali i izvor neizmjernih sukoba, konflikata i iznimne netrpeljivosti. 

Također je važna i pozicija jednog djeteta u obitelji te njegov doživljaj oko ne-imanja braće i sestara – nekima je to teško, drugima je to sasvim u redu i ne mogu zamisliti drugačije svoju primarnu obitelj. 

Odnosi s prijateljima

Ljudi su to koje sami biramo i uzajamno određujemo na koji ćemo način biti u prijateljskom odnosu. Za razliku od obiteljskih odnosa, ovi odnosi predstavljaju značajne stupnjeve slobode naših života. S prijateljima nemamo kontekst zajedničkog porijekla - ne dijelimo tradiciju i obrasce obitelji iz koje potječemo (kao što dijelimo s braćom i sestrama). Upravo zbog toga mnoga nas iskrena prijateljstva spase od vlastitih obitelji – jer s njima možemo podijeliti kako je biti u svojim obiteljima. Možemo se izventilirati, drugačije sagledati svoju situaciju te dijeliti sreću ili bespomoćnost postojećim obiteljskim stanjima. 

Prijateljstva su i mjesta koja ispunjavamo svojim dojmovima  o našim partnerskim odnosima. Kada postoji povjerenje, tada nam prijateljstvo predstavlja prostor sigurnosti i vježbalište za to kako razumjeti sebe i nama važne druge – roditelje, dečka, curu, brata, sestru... 

Partnerski odnosi

Oni zaslužuju poglavlje za sebe! Međutim, samo na tragu napisanog: naši partnerski odnosi imat će veze s iskustvima iz naše obitelji te će imati i neke odlike naših obiteljskih odnosa – u pozitivnom i u negativnom smislu. Uvijek je zanimljivo spoznati i prepoznati kako biramo partnere. Mlada osoba, u čijoj je obitelji bilo puno nasilja, u riziku je da ulazi u partnerske odnose koji mogu biti nasilni. To ne mora tako biti, no postoji rizik. U značajnoj mjeri taj izbor i ostanak s nasilnim partnerom ili partnericom ovisit će značajno, između mnogih drugih faktora, i o tome koliko osoba ima samosvijesti.  Rizik postoji i s druge strane – mlada osoba koja je odrastala u obitelji u kojoj nije bilo nasilja, no nije bilo granica niti roditeljskog vodstva, sve se popuštalo i prilagođavalo - može biti i ostajati u iznimno destruktivnom partnerskom odnosu u kojem partner ili partnerica također nema granice ili su one iznimno čvrste i nefleksibilne. 

Svaki od navedenih odnosa, kao i oni koji nisu spomenuti (na primjer, baka i djed, novi partner roditelja, za nas poseban učitelj ili profesorica, trener...) imaju ili mogu imati iznimno važan i dubok utjecaj na nas. Ne zaboravimo da i mi (ne) ulažući u odnose, imamo utjecaj na druge ljude u našim životima.  

Međutim, postoji jedan odnos koji može biti najdublji i definitivno jest najvažniji od svih navedenih odnosa. Znate li koji je to? 

Pridružite mi se u srijedu, 1.6., u 20 sati klikom na ovaj link.

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
ranjivost