PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

♡ HVALA ♡ Prakticiranje zahvalnosti

Lagan nas je pristup tuđim životima učinio nešto svjesnijima svega onoga što drugi imaju, a mi nemamo, samim nas time čineći nezadovoljnijima nego ikada prije. Prije nije bilo ovako lako zaviriti u tuđe dnevne sobe, ogledala i novčanike. Potreban je samo klik za savršen život, jedino što nije naš.

Iz dana u dan maštam o svemu onome što priželjkujem, a još uvijek nije u mome životu. Maštam o vlastitome stanu i kako ću ga jednoga dana sama urediti, bezazleno se upuštajući u pregledavanje i spremanje Instagram interijera u foldere za inspiraciju. Govorim si kako će mi sve to pomoći kad ću zapravo imati svoj stan, biti u mogućnosti preurediti ga i stvoriti prostor po svojoj mjeri. I tako izgubim pola sata slineći za tuđim životima, ne obraćajući pažnju na svoj, tj. fokusirajući se isključivo na negativno u svome životu. 

Postajem hipersvjesna svega što u mome unajmljenome stanu ne valja, zanemarujući sve ono što mi je ovaj prvi stan omogućio i donio – samostalnost, slobodu, neki prostor koji napokon mogu zvati svojim, a da nije obavijen samo krevetom i radnim stolom. Po prvi se puta u životu pronalazim u svakoj prostoriji svog doma. Koračam posvuda bez susprezanja u svako doba dana i noći i nikome ne smetam. Ovo je moj prvi izabrani dom, a dok sve dublje padam u rupu zavisti prema tuđim stanovima, iskazujem nepoštovanje prema vlastitome.

Tako je lako zaboraviti sve ono što već imamo, sve ono što nas već usrećuje, samo zato što više nije novost. 

Sve se češće upozorava kako nam se smanjio kapacitet pažnje, no što je s našim…uhmm…što sam ono govorila? Aha! Što je s našim kapacitetom zahvalnosti? Jesmo li oduvijek s tolikom brzinom i lakoćom postajali imuni na ono što nas je jednom ispunjavalo uzbuđenjem i radošću? Čovjeku je prirodno da uvijek želi više, da ide naprijed, da si zacrtava ciljeve i ganja vizije neke bolje budućnosti, čak i ako je trenutno zadovoljan svojim životom. Lagan nas je pristup tuđim životima učinio nešto svjesnijima svega onoga što drugi imaju, a mi nemamo, samim nas time čineći nezadovoljnijima nego ikada prije. Prije nije bilo ovako lako zaviriti u tuđe dnevne sobe, ogledala i novčanike. Potreban je samo klik za savršen život, jedino što nije naš. Možemo biti sigurni da nije ni njihov jer ljudi većinom ne dijele negativne trenutke. Zanimljivo je kako pozitivu odašiljemo samo na van, osmijesima zakačenima na feedu, dok se unutar sebe kačimo samo za negativne misli.

Nezadovoljstvo koje osjećamo nije čak ni ono motivirajuće nezadovoljstvo koje nas gura da unaprijedimo i poboljšamo neke aspekte svog života, već nas samo čini paralizirajuće nesretnima. Da bi nezadovoljstvo potaknulo na promjenu prema boljemu, ono mora potjecati iz nas samih. Nisam zadovoljna današnjim trčanjem. Sutra ću se potruditi dulje izdržati. Ovako se trudimo biti bolji jedino od nas samih, jučerašnjih nas. Ali kada se svakodnevno uspoređujemo s drugima, postajemo svjesni svojih neadekvatnosti tamo gdje ih prije možda nikada nismo ni zamijetili. Počinjemo manje cijeniti sve ono oko čega smo se donedavno osjećali dobro.

Prestajemo biti zahvalni.

Zahvalnost je tema na koju sve češće nailazim na društvenim mrežama. Točnije, svako malo naiđem na promoviranje takozvanih dnevnika zahvalnosti. Ideja je da osoba svaki dan, tjedan ili kako kome već odgovara, u dnevnik zapiše nekoliko stvari na kojima je zahvalna. To može biti doslovce bilo što, jedino je važno da je u naš dan unijelo tračak pozitive, užitka ili zadovoljstva. Ništa nije previše sitno, trivijalno ili nevažno. Redovito osvještavanje onoga na čemu smo zahvalni trebalo bi nam pomoći fokusirati se na ono pozitivno u našim životima i umanjiti osjećaje nezadovoljstva. Zamisao je krajnje jednostavna – ako se potrudimo namjerno prizivati pozitivne misli, s vremenom možemo uspjeti nadglasati i utišati one negativne. 

S obzirom na to da sam sklona zaplitanju u mrežu vlastitih negativnih misli, poželjela sam isprobati ovu tehniku. Sjećam se da sam prije nekoliko godina vodila sličan dnevnik. Kad god bih se sjetila, zapisala bih nekoliko natuknica o stvarima koje su mi pomogle osjećati se bolje, no nisam bila redovita u vođenju tih bilješki, a s vremenom sam ih i napustila. Ovoga sam puta skinula jednu od brojnih aplikacija koje su napravljene isključivo za vođenje dnevnika zahvalnosti. 

Bila sam stvarno iznenađena količinom self-help aplikacija i u moru njih uspjela sam izabrati neku najjednostavniju s minimalističkim izgledom kako bi me što manje sadržaja na ekranu omelo u izgradnji nove navike. Bilo mi je važno maksimalno si olakšati usvajanje ove navike pa sam si namjestila da me aplikacija svake večeri obavijesti kako je vrijeme za zabilježbu svojih zahvalnosti za taj dan. I uspjela sam održati naviku nekih 45 dana, nakon čega sam neobjašnjivo prestala. Nekoliko tjedana kasnije vratila sam se vođenju mobilnog dnevnika i pokušala odgonetnuti gdje je zapelo.

Jedan od problema bio je taj što sam pred spavanje često bila iznervirana notifikacijom i preumorna prisjetiti se svega dobroga u danu pa bih onda na brzinu zapisala nešto tek toliko da ne ostavim prazno polje. Drugi problem bio je u tome što sam nakon nekog vremena počela zamjećivati uzorke svojih užitaka i nisam baš bila prezadovoljna njima. Imala sam osjećaj kao da svaki dan zapisujem iste stvari. Napravila sam fini ručak. Gledala sam ovo, igrala ovo, čitala ovo… Dok nisam počela voditi ovakav tip dnevnika, nisam primijetila koliko mi je život zapravo postao, ili oduvijek bio, monoton.

Tada nisam bila svjesna je da je upravo to nekako i poanta cijele vježbe prakticiranja zahvalnosti – pronaći ljepotu u monotoniji, u svakodnevici, sagledati svoj život upravo onakvim kakav jest i promijeniti svoju percepciju prema njemu.

Umjesto da se žalim kako mi je život jednoličan, kako moji osjećaji ugode uvijek izviru iz istih aktivnosti i kako mi nedostaje uzbuđenja u životu, mogla bih biti zahvalna na tome što svakoga dana imam te neke male rutine koje me očito usrećuju, inače ih ne bih nikad ni zapisala. 

Po novom se trudim zapisivati svoje zahvalnosti nakon buđenja umjesto pred spavanje. Također sam isključila bilo kakve obavijesti, ionako se bolje osjećam kad se sama sjetim brinuti o sebi. Jutarnja retrospektiva daje mi priliku da bolje razmislim i evaluiram što mi je uistinu unijelo pozitivu u prijašnji dan. Dugoročni je cilj prakticiranja zahvalnosti da osoba akumulacijom osjećaja zahvalnosti na svakodnevnim sitnicama prepozna kako je zapravo njen cijeli život nešto na čemu može biti zahvalna. Smiješak neznanca na ulici postaje zahvalnost na kolektivu i povezanosti s drugima. Fini ručak postaje zahvalnost na činjenici da si svakoga dana mogu osigurati obrok. Izvrstan film postaje zahvalnost na imanju prilike i privilegije uživati u umjetnosti. 

U početku mi je bilo teško obrnuti shvaćanje dnevnika. Inače sam u najobičnijem dnevniku prečesto pisala o onome što je negativno u mome životu, fokusirala sam se na svoje probleme i pokušavala ih proraditi pisanjem. Bilo mi je teško ispoštovati taj obrat da ne krenem odmah analizirati sve što trenutno ne valja i što trenutno nemam, a čemu se nadam. Tako sam u dnevniku zahvalnosti jednom zapisala: I, evo, opet pišem ono čemu se nadam, a ne ono na čemu sam zahvalna. Ovakav oblik vođenja dnevnika uistinu iziskuje više mentalnog truda, ali vjerujem da bi upravo zato mogao biti djelotvoran za mnoge. Osim okretanja fokusa na ono pozitivno, dnevnik zahvalnosti također me usidrio u sadašnjost. Primorao me obratiti pažnju na sve ono što trenutno ima moć unijeti pozitivu u moj dan, na sve što trenutno doživljavam i živim.

Ako ste željni isprobati dnevnik zahvalnosti, potrebna vam je samo olovka i papir. Ja sam si zacrtala da svaki dan zapišem barem tri natuknice, no nekad je čak dovoljna samo jedna. Može se čak i samo jednom tjedno voditi dnevnik pa onda zapisati veći broj pojava, stvari i događaja na kojima smo bili zahvalni tijekom tjedna. Ne mora se čak ni voditi dnevnik kao takav, npr. moj dečko dobio je ideju da si međusobno na kraju dana samo kažemo što je u nama potaknulo osjećaj zahvalnosti. Tehnika je u potpunosti fleksibilna i možete ju u potpunosti prilagoditi svojemu ritmu i svojim preferencijama. Ja ću se zasad još zadržati na aplikaciji jer sam otkrila kako se vrlo lako mogu nasamariti usred bezumnog skrolanja po mobitelu. Kad se počnem osjećati loše, mogu otvoriti aplikaciju i izabrati nasumičan dan iz arhive svojih zahvalnosti kako bih se prisjetila nekih lijepih trenutaka koji me često trenutno umire i motiviraju. Sitnice život znače. Neki su dani teški i jedina pozitivna stvar može biti da smo vajbali uz dobru pjesmu, i to je sasvim okej!

Dokle god treniramo usmjeravati pažnju na ono pozitivno, to znači da se trudimo učiti živjeti bolje.

Za kraj, podijelit ću nekoliko natuknica iz svoje arhive pozitivnih sjećanja. Ove posute mrvice zahvalnosti mogu poslužiti kao samo jedan primjer, a možda čak i inspiracija za pomnije življenje. 

nastavi čitati

Čeznem za drugima

Karla Perica
Studentica na odmoru i RADikalna KULumnistica
kolumna