Popisi za kupovinu u Ikei, njuškanje po oglasnicima, hodanje unaokolo po stanu mjereći sve što posjedujem, osmišljavanje rješenja kako ugurati postojeću sebe sa svim svojim knjigama i društvenim igrama u neki novi prostor, još neistražen, netaknut. Uzbuđenje, stres, nestrpljivost, neodlučnost, briga… sve me to prožimalo posljednjih mjesec dana u pripremama za ponovnu selidbu. 

Dok sam u Simsima pokušavala rekreirati taj novi prostor i vizualizirati se u njemu, počela sam se osjećati loše. Pritisak u glavi pretvorio se u pritisak na prsima, postupno sam se osjećala sve umornije, kao da sam zaista već prenijela pune kutije od jedne točke do druge. Ubrzo sam shvatila što se događa, zbrojila sam dva i dva i shvatila da ne mogu osjetiti miris cimeta koji si stavljam u kašu. Počela sam panično mirisati sve začine… Ništa. Otvorila sam novu bocu octa i tutnula ju pod nos. Ništa. Samo neko čudno peckanje, bez popratnog poznatog oštrog vonja. Pokušala sam se umiriti dubokim disanje, no udisanje mi je postajalo sve teže, a paničarenje ga je samo dodatno otežavalo. Par dana kasnije potvrdile su mi se sumnje – bila sam pozitivna. 

Odmah sam potonula. To je značilo da se selidba odgađa, a s njom i cijelo uzbuđenje. Produljuje se čekanje, stres, želja da samo sve bude gotovo i da se što prije stvorim u novom stanu, s onim čudnim nadrealnim osjećajem kako stvarno sada ovdje živim, kako je ovo stvarno sada mjesto kojemu se svakoga dana vraćam i liježem u krevet. 

Narednih sam desetak dana lijegala u krevet u potpunosti sama. Morala sam se izolirati od svog partnera jer on nije pokazivao nikakve simptome, a to smo stanje nastojali održati. On se svake noći pigao na neudobnom trosjedu našeg unajmljenog stana, dok sam ja buljila u zidni sat naše spavaće sobe čije su već mjesecima zakržljale kazaljke pokazivale 15 do devet. 

Odjednom je vrijeme stalo i osjećala sam se beskorisnom. Sva ona užurbanost oko selidbe nestala je. Nisam se mogla pakirati, nisam mogla obavljati stvari za selidbu, no nisam mogla ni kuhati, ni čistiti. Sve me umaralo, a sve je bilo stavljeno na čekanje. Dok sam planirala selidbu, priželjkivala sam da se cijeli proces odvija malo sporije, smirenije i bez silne žurbe. A onda me svemir poslušao. 

Isprva sam vrlo negativno primila svoje pozitivno stanje, misleći da će se stres sada samo odgoditi i samim time produžiti, no odlučila sam preokrenuti situaciju u svoju korist. Umjesto da sam se nastavila vucarati po spavaćoj sobi, jedinoj sobi u kojoj sam mogla biti bez maske, i vrtjeti u glavi sve moguće rasporede soba koje neću još tjednima moći uživo realizirati, odlučila sam se dobro nasmijati. 

Ovo je bio najdrastičniji mogući način da malo predahnem. Dogovorila sam se sama sa sobom da ću se liječiti, odmoriti i ostaviti sve, osim svog zdravlja, postrance.

Nisam se samo napajala tekućinama i protuupalnom hranom, već sam si dopustila raditi nešto što nikad ne radim. Apsolutno ništa. Spavala sam u popodnevnim satima, a prije sam drijemanje uredno preskakala i smatrala gubitkom vremena i nečim vrijednim krivice. Prepustila sam pripremu ručka svome partneru jer je tako bilo sigurnije, a ionako (srećom) nisam ništa mogla osjetiti. Nisam planirala, nisam pisala, nisam čitala, nisam čak ni filmove gledala, već sam u budnim trenutcima bingeala ekstremno imerzivnu narativnu video igru. Dopustila sam si izgubiti se u nekom drugom svijetu i prespavati postojeći. 

Mislila sam kako ću ovo lako preboljeti, ionako mi je glavna tegoba bila samo gubitak mirisa i okusa. I izdržala sam, fizički. Mentalno sam žalila za tim gubitkom. Mom je partneru bilo pomalo smiješno koliko me pogodio apsolutni nestanak užitka u hrani, no kad si većinu dana doma, za kompjuterom ili knjigom, ti mali trenuci u kojima se odšuljaš po griz nečega donose neopisivo, koliko god banalno, zadovoljstvo. Ne reklamiraju se čajevi bez razloga kao magični trenutci ili tvojih pet minuta.

Međutim, nije ga čudilo što smo oboje žudjeli za zagrljajem dok smo se gledali s maskama u prolazu. Nekad bi on izišao na balkon i gledao me s druge strane prozora u spavaću sobu samo kako bismo se smiješili jedno drugome bez maski. Bilo je nekako teže od razdoblja dok još nismo živjeli skupa.  

Desetak dana kasnije, dok sam si pripremala doručak, očekujući da ću ponovno žvakati drva i stiropor, cimet je odjednom ponovno zamirisao. Počela sam hiperaktivno mirisati sve začine. Tutnula sam si bocu octa pod nos i bila presretna što me zapljusnuo taj kiseli vonj. Najednom su mi krenule suze. Ne od smrada, već od realizacije da mi se vratilo, bar sam mislila, nešto što mi ne bi moglo toliko nedostajati. Mihael se prvo izurlao od smijeha, ali znao je koliko mi ovo znači. I nisam mogla prestati plakati. I lizala sam svoje suze. I bile su slane. I grlili smo se. 

Gledajući unatrag, vjerujem da mi je pomoglo što sam svakoga dana trenirala svoj njuh. Trudila sam se svakoga dana 20 sekundi njušiti različite mirise – cimet, đumbir, ocat, čajevac, svoj parfem. Bilo je zbunjujuće, nestvarno i izvantjelesno držati nešto čiji miris dobro poznaješ, tik ispod nosnica i ne osjetiti ništa. Osjećala sam se jako čudno, kao da sam osakaćena za nešto što život čini realnim. 

Nije pomagalo što sam jedino mogla osjetiti nekakav prigušeni smrad, pomalo kemijski, pomalo slatkast, ali odvratan, kao da nešto sagorijeva. Malo sam proguglala i naišla na parosmiju* kao jedan od manje istraženih simptoma Covida-19. Brojni su ljudi prijavljivali neopisiv i otprije nepoznat smrad. Osjećala sam se manje ludo, ali sam sve više počela razmišljati o konceptu umišljenog smrada. Je li ovo moj mozak kreirao? Jesam li doživljavala mirisne halucinacije? Kako osjećam nešto što ne postoji? Zapetljala sam se u odmičućim granicama realnosti te se nastojala otpetljati treniranjem njuha i vraćanjem kontrole nad vlastitim osjetilima. 

Nikad nisam mislila da će mi biti drago osjetiti nekakav normalan smrad, kao što je mačji pijesak nakon nužde. Nikad nisam mislila da bi mi mogao nedostajati netko tko se nalazi doslovce nekoliko koraka od mene. Nikad nisam mislila da bi dva sata mogla stati na istome vremenu. Ali stali su. Kad sam se oporavila, stao je i zidni sat u dnevnom boravku, i to opet točno na 15 do devet. Neopisivu jezu ove slučajnosti zamijenila sam divljenjem svemiru i njegovu humoru. Shvatila sam ovo kao simboličan kraj razdoblja koje me naučilo koliko je zapravo krhka naša sigurnost u sutra i koliko je lako izgubiti nešto što svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Zamislila sam i da mi svemir ovim putem šalje podsjetnik kako uvijek imam mogućnost zaustaviti vrijeme, samo trebam udahnuti. A mogla bih kupiti i baterije.

*pat. prolazno ili trajno izopačen osjet njuha; bolesnik osjeća krive mirise (Hrvatski jezični portal)