O ghostanju danas znamo puno - jedan je od najjednostavnijih načina na koji netko može završiti odnos, samo se prestati javljati, nestati kao duh. Ghostanje najčešće povezujemo s romantičnim odnosima, pogotovo u početcima novih veza. Događa se putem tehnologije kad jedna osoba prestane odgovarati na poruke ili pozive, a da nije o tome obavijestila drugu osobu ili joj objasnila što se događa. 

Manje pričamo, vjerojatno iz srama ili osjećaja manje važnosti, o ghostanju u prijateljstvu. Iako nam je stvaranje i održavanje prijateljstava iznimno važno kroz čitav život, u stvarnosti se više bavimo partnerskim odnosima i radom na njima. Prijateljstva lako izgube nekoliko mjesta na listi prioriteta te im često ne pristupamo s pažnjom koju zaslužuju. Jeste se kad susreli s ghostanjem i kako ste se nosili s tim?

Mene je prije nekoliko mjeseci ghostala jedna od najbližih prijateljica s kojom se družim više od 20 godina. Nije se radilo o postupnom povlačenju i prorjeđivanju javljanja, već o vrlo naglom, kirurškom rezu. Provela sam dva mjeseca u slanju poruka na svim mogućim kanalima – čak sam je i nazvala (a znamo da to više nitko ne radi!) – pokušavajući sve metode komunikacije, osim treniranja goluba da odnese telegram. Ni pisma, ni razglednice. Ni seen. 

U meni dobro poznatoj maniri pretjerane brige i anksioznosti budila sam se noćima uvjerena da joj se dogodilo nešto strašno, na taj način pokušavajući samoj sebi olakšati suočavanje s realitetom - moja prijateljica svjesno je izabrala ne otvoriti i ne odgovoriti na moje poruke. Anksioznost je izvela svoj dobri stari trik: uvjerila me da je baš ona moje sigurno mjesto, da samo ako se dovoljno jako brinem mogu spriječiti osjećanje puno neugodnijih emocija. A ovdje se držala zubima za zrak, sve samo da me ne usmjeri prema osjećanju povrijeđenosti, ljutnje, gubitka i tugovanja. 

U jednostranom završavanju odnosa posebno je bolna činjenica da nam nije pružen nikakav izbor.

‍Ghostanje je potpuno jednostrano - ne dobijemo nikakvu šansu za razgovor, raspravu, svađu, rastanak ili pozdravljanje. Jedna strana donese odluku umjesto nas, ništa nas ne pitajući, što je gotovo kao mala smrt s kojom nas je netko pljusnuo preko lica. Iako osoba nije zaista umrla (pogotovo jer vidite da vam još gleda storije na Instagramu), ona je vas očigledno pokopala. Osoba koja ghosta ima potpunu kontrolu u ovoj situaciji, ona odlučuje na koji će vas način ghostati i što se (neće) dogoditi. Posljedično, to nas ostavlja same s ogromnom količinom bespomoćnosti.  

Osoba koja je ghostana ostaje prepunog krila nezavršenih poslova i što ako pitanja. Što ako se naljutila? Što ako joj se nešto dogodilo? Što ako je i njoj sad teško? Što ako sam bila loša prijateljica? Što ako sam je povrijedila, a da nisam ni znala? Što ako sam nešto krivo napravila? Što ako se sretnemo negdje vani? Što ako se ipak javi? Što bi bilo kad bi bilo? Vrtila sam sve verzije ovih pitanja u glavi mjesecima, svaki put s jednako neuspješnim pronalaženjem odgovora.  

Voljela bih da mogu imati neki čaroban lijek za kraj ovog teksta i da mogu ponuditi precizno koncipirane upute o tome kako sam preboljela ghostanje. Istina je da nisam to preboljela i da ne postoji magično samo napravite stvar xy i sve će biti bolje. 

Meni pomaže preživljavanje srama i osjećaja krivnje da sam sigurno najgora osoba na svijetu ako me ghostala toliko bliska prijateljica i otvoreno dijeljenje s drugim ljudima o tome kako se osjećam. Pomaže mi psihoterapija na kojoj se bavim ovom temom i dajem si za pravo da mi je gubitak prijateljice slomio srce. Najviše mi pomaže ostavljanje prostora za sve emocije koje mi dolaze, koliko god one bile neugodne i strašne. Ostavljam prostor za to da sam ljuta i povrijeđena, dok mi istovremeno nedostaje moja prijateljica. Ostavljam prostor za to da neću dobiti objašnjenje i odgovore koje želim, ali da to ne znači da moram ostati zarobljena u pokušajima shvaćanja. Osjećanje osjećaja i pričanje o njima jedini su način da ovo zaokružim i završim sama.  

‍