Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je zašto, u trenutcima dijeljenja teškog iskustva, postajemo osjetljiviji jedni na druge, tolerantniji i nježniji nego što to uobičajeno jesmo. Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je i riskiranja naših života da bismo pomogli bližnjima, ali i strancima u trenutcima katastrofe.
Pandemija, potres, pandemija traje i traje, potres, pandemija. Nepoznato, razorno, ograničavajuće. Bespomoćnost, strah, gubitak, ljutnja, tuga, očaj. I poneki dobar dan. Živimo to već 10 mjeseci. Prilično intenzivno. I uz sve to događaju se i svi uobičajeni izazovi naših života, u školi, na poslu, u partnerskim i prijateljskim odnosima, u obitelji. Zahtjevna vremena.
Iskustvo života u doba pandemije povezuje nas ljude na globalnoj razini, kao i iskustvo potresa, ali i ostalih iskustava koje individualno doživljavamo u različitim trenutcima u našim životima. Patnja i bol dio su iskustva svakog čovjeka, ti su osjećaji univerzalni za ljudsku vrstu. Kao i radost, sreća. Postoji prilično jasno razumijevanje među ljudima u trenutcima intenzivnih osjećaja. I snažno povezivanje.
Kao da odjednom jasno prepoznajemo da smo u suštini svi jedno, vidimo druge kao ljudska bića, ne kao pojedince ili pripadnike pojedinih društvenih ili statusnih grupa.
Prepoznajemo se kao isti u osnovnim potrebama i želji da ublažimo patnju. Pojedinačna iskustva vidimo kao dio šireg iskustva ljudske vrste. Povezujemo se na razini univerzalne ljudskosti (common humanity).
Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je zašto, u trenutcima dijeljenja teškog iskustva, postajemo osjetljiviji jedni na druge, tolerantniji i nježniji nego što to uobičajeno jesmo. Naš osjećaj univerzalne ljudskosti razlog je i riskiranja naših života da bismo pomogli bližnjima, ali i strancima u trenutcima katastrofe. Događa se to u vrijeme ratova, elementarnih nepogoda, prometnih i drugih nesreća. Događa se sada na Banovini. Različiti ljudi riskiraju svoje živote. Ne samo da postoji prijetnja nesreća zbog mogućih daljnjih urušavanja, postoji i prijetnja zaraze virusom COVID-19, koja za neke može biti i smrtonosna. Događa se upravo u našim bolnicama. Medicinsko osoblje pruža skrb unatoč velikoj vjerojatnosti zaraze. Povezivanje s osjećajem univerzalne ljudskosti daje nam i kapacitet za pružanjem potrebne podrške i pomoći. Bez uspoređivanja ili prosuđivanja ičijeg iskustava ili osjećaja. Daje nam kapacitet da podržimo i pomognemo uz poštovanje i dostojanstvo.
Pojedinačno smo kap, zajedno smo ocean.
(Ryunosuke Satoro)
Zajedničko teško iskustvo, bilo da smo izravno pogođeni ili se povezujemo s iskustvom drugih ljudi, najčešće vodi zajedništvu. Međusobna povezanost naša je suštinska potreba te je kroz empatiju i zajedništvo ostvarujemo. U prirodi nam je da štitimo one s kojima smo povezani i to je omogućilo našoj vrsti da opstane i da napreduje.
Istraživanja pokazuju kako je povezanost s drugima, kao fundamentalna potreba svih ljudi, povezana i s fizičkim i psihičkim zdravljem, bržim oporavkom i, čak, dužim životnim vijekom.
Posebno je važna u trenutcima velikog stresa jer stres vodi osjećaju gubitka kontrole i bespomoćnosti. Dokazano je da suočavanje s vlastitom smrtnošću vodi većim razinama velikodušnosti i spremnosti pružanja podrške i pomoći. Dokazano je i potpuno suprotno kada osjećamo visoku razinu samoodređenja i kontrole. Drugim riječima, naša ranjivost ključan je element međusobne povezanosti. Razumijevanje zajedničke ranjivosti, jer život je u velikoj mjeri nepredvidiv, može biti zastrašujuće, no u isto vrijeme inspirira dobrodušnost, povezanost i želju da se zajedno nosimo s nedaćama. Inspirira ljubav. I to je ljekovito.
* * *
Prošlo je neko vrijeme od zadnjeg velikog potresa. Energija zajedništva još se osjeća, pogotovo na Banovini. Pandemija još traje i pretvara se, za mnoge, u kronični stres. Zagreb je, devet mjesec nakon potresa, i dalje prilično razrušen. I polako propada. To nosi protok vremena. Snažan osjećaj univerzalne ljudskosti popušta, pomalo se privikavamo na često podrhtavanje tla i ograničavanje kretanja, kontakata, pomalo smo i iscrpljeni. Sve više svjedočimo velikim raspravama oko toga tko je zakazao, tko je napravio krive poteze, tko nije mislio na opću dobrobit. Opet se podižu priče oko ratnog profiterstva prilikom obnova kuća na pogođenom području. Postavlja se pitanje neučinkovite reakcije odgovornih na sve što nam se događa zadnjih godinu dana. Postavlja se pitanje pojedinaca koji koriste kaos za osobnu dobrobit bilo kroz promociju, bilo kroz zaradu. Ili, često, oboje. Frustrirani smo. I ljutimo se.
Ne gubite vjeru u ljudsku vrstu. Promatrajmo ljudsku vrstu kao ocean; ako je nekoliko kapi u oceanu prljavo, nije prljav cijeli ocean. (Mahatma Gandhi)
Velika je razlika u tom osjećaju vjere u nas kao ljudsku vrstu od početka pandemije, preko zagrebačkog potresa do ovog zadnjeg banijskog. Izmjenjuje se taj snažan osjećaj povezanosti i zajedništava, s osjećajem gubitka vjere u ljude, u ljudskost. I da, sve smo to mi.
Ljudi. S velikim kapacitetom za solidarnost i s velikim kapacitetom za sebičnost. Biramo koje ćemo kapacitete razvijati i koje vrijednosti živjeti.
Želim vam čisti ocean.
