PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Držite škole otvorenima

Nova školska godina značila je i ponovni susret s prijateljima, druženje, smijeh… Pripadao sam. Posljednje dvije godine svi smo (puno) izgubili. Naši su učenici i studenti, nažalost, među najpogođenijima.

925STUDIO

Spadam u one ljude koji život broje u školskim godinama. Nova godina počinje mi 1. rujna. Zanimljivo, nikada dosad nije mi palo na pamet da proslavim i svečano obilježim taj datum. Priznao sam vam davno koliko volim školu. Ta ljubav traje od samih početaka moga školovanja. Priprema i kupovanje školskog pribora i novi udžbenici oduvijek su mi bili pučko veselje. Najvažnije, nova školska godina značila je i ponovni susret s prijateljima, druženje, smijeh…

Pripadao sam.

Sada znam da nisu bile najvrjednije ni nove bilježnice, ni udžbenici, ni odjeća nego sam taj osjećaj pripadanja. Ne mogu reći da sam se tijekom školovanja uklapao u razrednu ekipu, bio sam drukčiji. Ipak, na neki bizaran način, kroz jasan osjećaj drugosti - pripadao sam. Pripadao sam svakim kolutanjem očiju na glupe fore frenda iz klupe, kroz neodobravanje glazbe koju su neki slušali, ulaganjem silnog truda da pokažem da mi nije stalo što misle o meni jer sam iznad toga. Ne bih ni mogao biti taj drukčiji da nije bilo te moje ekipe, tih mojih kolega, prijatelja, suputnika, supatnika, rekli bi psiholozi - moje kohorte. Sada mi je kristalno jasno kako bez njih ne bih bio ovo što jesam. Kroz sve te interakcije, nastale između redova školskih klupa, nastajao sam i formirao svoje prve jasne stavove, vrijednosti, isprobavao živjeti svoju razliku. Zaista je bilo prostora za sve moje i tuđe razlike i na tome sam neizmjerno zahvalan generaciji koja je vjerojatno već i prestala brojati život u školskim godinama. 

Posljednje dvije godine svi smo (puno) izgubili. Naši su učenici i studenti, nažalost, među najpogođenijima jer nam virtualni prostor i distanca ne omogućavaju dovoljno prostora za vježbanje života. Sadržaj se prenosio. Koliko je tu uopće bilo prostora za sve ostalo što škole i fakulteti jesu?

Tko u virtualnom prostoru zaprima učeničke i studentske anksioznosti i strepnje, zaljubljenosti i netrpeljivosti? Kako virtualno dijeliti veselje?

Nije da se kontakti nisu održavali, ali kao da je sve nekako bilo kroz celofan, bez okusa i mirisa. Možda dobro izgleda, ali nije hranjivo. Mi trebamo susrete s drugima da bi rasli i razvijali se. 

Recentno veliko istraživanje Zrinke Ristić Dedić i Borisa Jokića s Instituta za društvena istraživanja o utjecaju pandemije i potresa na obrazovni sustav još je jednom potvrdilo narušenost mentalnog zdravlja učenika uslijed svega. 

Ako je ikada bilo sumnje, sada je gotovo svima jasno koliko su nam škole važne. One su nam glavna vježbališta raznih životnih vještina. Škola je puno više od pukog prenošenja informacija.

Gdje ćemo pronaći bolje okruženje od škole za učenje kako se nositi s frustracijom, neuspjehom, odbacivanjem, povređivanjem… kako pripadati, dijeliti, ustrajati?

Pridružujem se svim kolegama i novinarima koji pozivaju da damo maksimum kako bi škole ostale otvorene

Dragi učenici i studenti, nema vam druge nego prigrliti neizvjesnost trenutka u kojem živimo i krenuti u susret jedni drugima i vašim učiteljima. Težinu i neizvjesnost lakše je nositi kada se podijele s drugima. 

Sretna vam nova školska godina!


nastavi čitati