U kolovozu 2020. godine, prije točno godinu dana, otkrila sam cistu u ustima između dva zuba. Riješila sam je se prije tek dva tjedna. Odlaženje na ispiranja svakih par tjedana, kirurški zahvati, šavovi, drenovi i bol obilježili su mi proteklu godinu, ionako već prožetu patnjama i tjeskobama koje dolaze gratis uz gap year paket. 

Moja kakti prazna godina primiče se svome kraju, a ispunilo ju je dugoočekivano pražnjenje ciste. Sve je trajalo toliko dugo jer su se moji doktori odlučili za opciju u kojoj se ja jako napatim, ali uspijem sačuvati svoj zub. Dovoljno si mlada, bude to tvoj organizam podnio.

Prije dva tjedna obavili su finalni zahvat u kojem su mi odstranili korijen zuba i zahvaćeno tkivo. Nakon toga bila sam u šavovima i bolovima te sam mogla jesti jedino jogurtiće, kašice, juhice i pudingiće. Sukladno svojoj prehrani, ponašala sam se poput male bebe i regresirala u djetinjstvo, puštajući da se drugi brinu o meni dok ja igram video igre. Kljukajući antibiotike i lijekove protiv bolova umjesto kikića, naravno. 

Cijelo iskustvo omogućilo mi je da nakratko ponovno okusim sve blagodati dječje neopterećenosti. Moj partner čistio je iza mene, obavljao kupovinu i kućanske poslove, mazio me i ušuškavao u dekicu govoreći kako će sve biti okej. Dok me on poput brižnog roditelja obasipao bezuvjetnom ljubavlju, pažnjom i sigurnošću, ja sam se samo trebala zabavljati i odmarati, kako bi period boli i nemogućnosti žvakanja prošao što brže. 

Međutim, nisam htjela da prođe uopće. Na besprekidnu neugodu i smiksane splačine još sam se nekako uspjela priviknuti, no ono što zaista nisam mogla prožvakati bio je neizbježan povratak u liminalni prostor između djeteta i odrasle osobe u kojem se nalazi bilo tko u svojim dvadesetima. Prostor u kojem se očekuje toliko puno, a moguće je dati toliko malo jer svega nam je stalno i odjednom previše. Baš poput moje ciste, iznenada su na površinu izbili svi upalni procesi koji su se u meni godinama nakupljali, a da nisam ništa konkretno primijetila ranije.

Poput mog prijatelja koji je na svoj 24. rođendan usred Maksimira uzvikivao kako ne želi više ikad imati bilo kakve odgovornosti, ja sam se također hvatala za slamku, sišući još jedan smoothie i čvrsto stišćući PlayStation kontroler. Još me tri mjeseca dijele od toga da navršim 24, no prijatelj i ja nalazimo se u dosta sličnoj situaciji. On se također prilično nedavno uselio sa svojom partnericom te međusobno uče dijeliti živote, održavati kućanstvo i ne pizditi oko financija dok se istovremeno trude ne pokleknuti na faksu uslijed vala novih odgovornosti i pritisaka. Trude se održavati prijateljstva, viđati se s obitelji, pokušavati i dalje impresionirati osobu s kojom su u vezi i izvesti je tu i tamo van na dejt. Osim balansiranja odgovornosti između kojih još trebaju pronaći vrijeme za društveni i ljubavni život, sigurno se dodatno muče i oko svih svojih osobnih ciljeva i pritisaka koji ih prate otkad su bili klinci zamišljajući osobu kakvom su htjeli postati do 25. godine. Nekad nam upravo to najteže pada, razočarati malu Karlu ili malog Frana. 

Lako mi je bilo kao djetetu fantazirati da ću do 25. proputovati svijet, završiti prekul faks i raditi neki opskurni dobro plaćeni posao na križanju forenzičarke i umjetnice. Nisam znala da je većina toga fikcija, da apsolutno svaka sitnica košta, i živaca i novca. Lako je bilo po cijele dane sanjariti i vjerovati u vizije sebe dok su nas roditelji štitili od briga i stresa stvarnog svijeta, a onda odjednom budeš izložen svemu tome, nespreman, zatečen i prestravljen. 

Možda zato toliko ljudi danas vjeruje u manifestiranje svoje budućnosti. Kao dijete jedino si trebao nešto jako željeti i ponavljati to svojim roditeljima do iznemoglosti. Ako si imao dovoljno sreće i živio u obitelji koja si je to mogla priuštiti, većinom bi te pod borom dočekala neka verzija onoga što si tražio. Da sam barem umjesto najnovijih Simsa jako jače najjače željela samo postojati s 20+, bilo kakva, bilo gdje i vjerovati da je to dovoljno, da sam ja dovoljna. 

Čak i kad nam se naše najluđe želje iz djetinjstva ostvare, kao što se dogodilo mome partneru, gotovo nikad ne očekujemo da ispunjena želja dolazi s cijenom. Oduvijek je htio raditi u svijetu video igara te danas zaista radi kao game developer, no nije očekivao da će od jutra do mraka neispavan buljiti u ekran i pritom rijetko imati vremena raditi upravo ono što ga je ponukalo u smjeru razvoja igara – igrati se. Cijeli dan programira za posao, a potom do kasno u noć radi na završnom radu za faks. Radi od doma pa mu isti ekran osvjetljava i poslovno i studentsko i gejmersko lice. Kad mu se mozak ipak nekako odupre djelovanju plavog svjetla, on neočekivano zaspi na kauču usred dana, bježeći od stresa i odgovornosti u oblačić bezbrižnosti dječjeg drijemeža, a meni bude žao buditi ga pa ga samo gledam, priželjkujući da znam programirati kako bih mu barem malo skratila posao dok on bježi u sebe.

Nisam znala da ću ja do dvadeset pete zapravo stalno bježati od sebe i razviti toliko strahova i tjeskoba da će mi igranje igrica sedam dana u komadu biti jedina utjeha, nešto što bi mala Karla smatrala previše djetinjastim za svoje sadašnje godine, isto kao što bi to mislila o svome tati kad bi joj uzeo kontroler jer je i on htio malo igrati plejku. Nekad mi se čini kao da nitko zapravo ne postaje odrasla osoba, što god to značilo, već svi samo postajemo puno teži i malo viši, tek onoliko da nam kondukter u tramvaju više ne povjeruje kako imamo manje od šest godina te stoga ne trebamo kartu. 

I sad bismo najradije vrištali i strovalili se na pod čim nam svega postane previše, i sad bismo proveli jutra gledajući crtiće sa zdjelom punom najdražih pahuljica, i sad bismo htjeli da se hrana samo stvori ispred nas kad god ogladnimo. Sada treba kupiti namirnice, uložiti vrijeme i energiju u pripremanje jela te još oprati suđe nakon. Zato i voze svi ti biciklići po gradu. Magična bića u plavim i žutim ruksacima donose utjehu i zadovoljenje naše potrebe da se netko drugi pobrine za nas.

Ako se i dalje ponekad želimo osjećati kao djeca, možemo biti sretni jer to znači da smo najvjerojatnije proživjeli relativno dobro djetinjstvo. Ili se možda prisjećamo isključivo ugodnih dijelova bivanja djetetom. Sigurno ne bismo htjeli da nam danas netko brani izlaske ili postavlja vrijeme spavanja. Mislim da je selektivna želja za povratkom u djetinjstvo široko rasprostranjena i da se svi bez puno opiranja lako prepuštamo tome da netko drugi preuzme naše odgovornosti i da se brine o nama čim se ukaže prilika, najčešće kad smo bolesni. Međutim, kad nismo vidno bolesni i kad nas ništa ne boli, opiremo se otići doktoru jer u tinejdžerskom duhu još uvijek mislimo da smo nedodirljivi i da nam se ništa ne može dogoditi. Odgađamo posjete zubaru, na primjer. 

Ono što mi zapravo najviše nedostaje nije manjak odgovornosti, prepuštanje na brigu drugima ili drijemanje usred dana, već to što bih uvijek povjerovala da će sve fakat biti okej. Fali mi gajiti nadu.

‍ Djeca nemaju doomer mentalitet, nisu cinična. I ne osjećaju se krivima kad se žale oko svojih trivijalnih problema, kao što se ja osjećam cijelo vrijeme pišući ovu kolumnu dok sam svjesna uistinu tragičnih i zabrinjavajućih sranja koja se događaju u svijetu. Meni je zapravo predobro u usporedbi sa svima.

Kaže se da su svakome njegovi problemi najveći. Nema objektivnosti dok patiš. Htjela bih nakratko i bez krivnje vjerovati u to, poput djeteta koje vrišti na blagajni jer mu mama nije kupila slatkiš, ne znajući da mama jedva ima za mlijeko po koje je došla. Htjela bih barem na dan živjeti u realnosti koju mogu prožvakati, i to mliječnim zubima. Bez straha da ću zauvijek izgubiti dio sebe, u nadi da će se stvari same od sebe regenerirati, i da će mi još k tome neka vila ispuniti želju preko noći. Kad u kasnijoj dobi izgubiš pravi zub, to je to – ostaje samo praznina. Ipak, ja sam svoj zub uspjela sačuvati. Mukotrpno, nevoljko i jedva, ali jesam. Možda je to recept za sve ostalo.