Kao i mnogi drugi, pronalazim inspiraciju u tuđim životnim pričama. Sa zanimanjem čitam ili osluškujem kako se osoba našla u disciplini kojom se bavi i potajno se nadam kako će reći da cijeli život nije imala pojma što bi sa sobom, da je samo isprobavala raznorazne stvari dok se nešto nije samo od sebe pokrenulo. Umjesto inspirativne utjehe redovno me smlave sram i ljubomora. 

Zašto? Zato što osoba kaže da je otkad zna za sebe pisala i znala da želi postati pisac. Oduvijek sam zavidjela ljudima koji su proveli gotovo cijeli život kultivirajući jedan jedini interes, znajući da toliko uloženog vremena u jedan zanat mora izroditi majstorstvom. Ja sam, za razliku od takvih odlučnih i predanih ljudi, otkad znam za sebe hopsala s jedne žice na drugu, treću, četvrtu... 

Pisanje, crtanje, fotkanje, snimanje, repanje, sviranje, programiranje… okušala sam se u mnogo toga, ali nikad zapela za nešto specifično dovoljno dugo da postane više od pukog hobija. Taj se trend iz djetinjstva nastavlja na moj odrasli život te se s 23 godine još uvijek ne mogu uhvatiti za nešto i reći da, ja se ovime bavim, ovo je moje područje djelovanja.

Kao što je slučaj sa skrolanjem po Netflixu, u nadi da ćemo nabasati na nešto zanimljivo i vrijedno gledanja, tako sam i u vlastitim nastojanjima da od sebe nešto napravim ostala paralizirana izborom. Od toliko opcija ne uspijevam odlučiti se samo za jednu. I na kraju ništa ne odabirem. Ostajem na nuli.

Ono što mi najviše smeta u svemu ovome nije nužno stagnacija i manjak razvoja, već priroda samotaže* kojoj se tako lako i bespogovorno vraćam. Osim što je ovo shameless promo, tako nazivam i sabotiranje same sebe i sažalijevanje nad sobom u samoći.

Ostajanje na istom mjestu, zbog straha, manjka motivacije i discipline, odvratan je osjećaj, nametnut ponajviše iznutra.

Svjesna sam da neprekidno i neproduktivno rujem po istoj poznatoj rupi, a očekujem iskopati nešto novo. 

Još je gore od toga da neke stvari uopće ni ne pokušam iz neodlučnosti ili straha onda kada se zaista potrudim, i kada mi ide dobro, i kada naiđem na neku priliku, ali ju potom izbjegnem ili, bolje rečeno, od nje pobjegnem. Strah od neuspjeha isprepliće se sa strahom od uspjeha u čijoj se sjeni slatko smješka nisko samopouzdanje i potpuno nepovjerenje u vlastite sposobnosti. Nepovjerenje i nisko samopouzdanje naravno proizlaze iz toga što sam u svemu dobra, ali ne dovoljno dobra, ili barem ne onoliko dobra koliko mislim da bih trebala biti. 

Usprkos ovim osjećajima manje vrijednosti, često mi se dogodi da se umislim, da zabrijem da bih mogla toliko bolje nešto napraviti od nekoga tko je za svoj rad dobio pohvalu ili priznanje. Piljim u njihov tekst, film ili što već te si govorim kako to uopće nije ništa posebno, kako bih ja mogla puno bolje. Takav je osjećaj superiornosti u potpunosti neopravdan i ustvari samo zavist zapakirana u poluprozirni omot. 

To je ona ljubomora kad vidimo da netko radi nešto što bismo mi htjeli raditi i mislimo da bismo u tome bili bolji. Ključna je riječ - bismo. Jer nismo. Nismo ljudi koji djeluju, nego smo ljudi koji maštaju o projektima, dok ih drugi realiziraju. Sve iz opravdanja što jednostavno ne postoji dovoljno vremena kako bismo se bavili svime što nas zanima. To donekle čak i stoji, možda zaista nemamo dovoljno vremena za sve, ali ako samo čekamo inspiraciju i motivaciju kako bismo se pokrenuli, možemo se slobodno zavaliti u fotelju i nastaviti čekati, i to dugo. Inspiracija i motivacija poželjne su, ali također i vrlo prolazne pojave u kreativnom radu pa ne treba isključivo računati na njih. Ono na čemu bismo trebali poraditi jesu disciplina i predanost.

Disciplina je za mene oduvijek imala negativan prizvuk, nešto što povezujem s odgojem i djetinjstvom, nekakav kalup u koji nas se trebalo ugurati kako bismo postali uzorna dječica. Možda sam si zato u adolescentskoj i odrasloj dobi dopustila malo više ležernosti, da se bavim kreativnim radom onda kad mi to dođe, kad osjetim da me nešto u meni gura. Takvu intrinzičnu motivaciju treba cijeniti i poslušati te biti jako sretan i zahvalan kada se pojavi, no ona je poput četverolisne djeteline, a takve ne čine travnjak, već sve one male naizgled nesretne s tri lista. To su one disciplinirane, odgovorne i predane koje su se nastavljale pojavljivati i krasiti okolinu svojim rastom. Baš tako ćemo moći realizirati svoje interese, ako se iznova odlučujemo pojaviti za njih, izabrati ih i posvetiti im se. 

Već se neko vrijeme trudim izvući iz te duboke rupe opravdavanja vlastitog nerada vježbanjem nekih novih navika, koje mi je nevjerojatno teško steći i zadržati. Napravila sam si mentalni popis od četiri glavna projekta kojima bih htjela posvetiti najviše svoga vremena. Ako se svakoga dana pozabavim barem jednim, mogu biti zadovoljna. Za sad mi pomaže jer imam nekakav svakodnevni osjećaj postignuća, bez obzira koliko malen bio stvarni napredak.

Doduše, ovakav sistem ima problema, a jedan je da se najčešće dogodi da svaki dan radim nešto drugo. Ne završavam ono što sam započela dan ranije, već odabirem nešto sasvim novo. Jučer sam nešto piskarala pa ću danas snimiti pjesmu, a sutra nešto pripremiti za stream i tako unedogled. Ne završavam ono što započinjem jer brzo izgubim početnu motivaciju te napustim ono što mi je u nekom trenutku puno značilo. Možda zvuči uzbudljivo svakoga dana baviti se nečim drugim, no teško je zapamtiti što sam uopće radila ako se sjetim time baviti tek svakih nekoliko dana. To nije održivo, a nije baš ni ispunjavajuće.

Želim ući u zonu i osjetiti kako sam totalno zapela za nešto. To je još uvijek proces, nastojim vježbati disciplinu, no predanost mi je zapravo puno teža. Ponekad se čini zastrašujućim odlučiti se samo za jednu stvar i uložiti svu svoju mentalnu, fizičku i kreativnu energiju u nešto što nema garanciju postati naš put. Pogotovo zato što imamo tendenciju graditi svoj identitet prema onome čime se bavimo i općenito pridavati preveliku važnost interesima kao ključnim stavkama naših identiteta. Ako sam jedan dan bila na čitanju poezije, a drugi dan vrištala POG u chat, to ne znači da se ti identiteti međusobno isključuju. Oni supostoje u meni i svemu što me čini.

Mi smo toliko više od onoga što radimo. Mi smo sve što osjećamo, doživljavamo, mislimo, govorimo, sanjamo, postojimo…

Na tom ću tragu nastojati gledati na svoje pogubljenje u vlastitim interesima i težnjama kao na nešto korisno. Svestranost se ipak generalno smatra vrlinom, a ljudi često i zaborave na drugi dio poznate izreke: A jack of all trades is a master of none, but oftentimes better than a master of one.

*glupa-chan × samotaža https://www.youtube.com/watch?v=EYRedpWZI98