Generacija Z često se smatra generacijom digitalnih urođenika, odnosno onom koja je oduvijek online. Iako to nije baš točno – većina nas provela je dobar dio djetinjstva bez tableta i mobitela – istina je da smo se do puberteta ipak masovno digitalizirali. Svoje formativne godine, posvećene izgradnji vlastitog identiteta i svijesti o sebi, proživjeli smo (i u određenoj mjeri i dalje proživljavamo) istovremeno u stvarnosti i virtualno. Označavaju li te dvije dimenzije i dva različita identiteta? Ako uistinu pričamo o dva identiteta, onda moramo ostati svjesni da oni dijele mnogo konvergentnih točaka, u krajnjem slučaju zato što se ujedinjuju u nama kao osobi. S druge strane, možemo li biti real online onoliko koliko smo to u stvarnosti?

Što uopće znači real? Tko smo pravi mi? Spoznaj samoga sebe, zabilježiše Grci na ulazu proročišta u Delfima. Očito, samospoznaja nas orijentira u životu, ali oduvijek nas muči kako doći do i ponašati se u skladu sa svojim istinskim Ja. U kojoj nas mjeri otkrivaju naši postupci, a u kojoj bismo ih trebali uskladiti s idejom o sebi koju želimo ostvariti? Sva nam se ta pitanja u jednom trenutku stropoštaju na glavu i potrebno nam je vremena dok nabadajući i bezbroj puta pokušavajući ne pronađemo one stvari koje s nama rezoniraju i čine neku koherentnu sliku u kojoj se prepoznajemo. Naravno, to ne znači da je naše autentično Ja otporno na promjene. Konkretne osobine i interesi mogu se mijenjati, ali osjećaj da ta promjena ima smisla ono je po čemu prepoznajemo da ostajemo autentični i povezani sa svojom biti. Često nam u tome pomažu drugi ljudi - osim što nas poznaju, od nas očekuju određene stvari, a suočeni s time otvaramo si prostor da se pošteno preispitamo. Uspostavljanje vlastitog identiteta dug je i osjetljiv proces. Često ga ne možemo proći potpuno samostalno, a ništa ga više ne možemo ni proći u intimi u kojoj se ne bismo osjećali toliko izloženo.

Autentičnost je komplicirana - ona je ujedno i nešto do čega dolazimo i nešto što je već u nama. Ono što je istinski naše - najprirodnije nam leži, ali kao ljudi prilagodljiva smo i društvena bića koja upijaju iz svoje okoline, što ponekad znači da ono naše nije najočitije. Postoji li šansa da je lakše biti autentičan online? Na društvenim mrežama imamo potpunu kontrolu nad načinom na koji se prezentiramo, potpunu kreativnu slobodu da se izrazimo. Drugi su ljudi delegirani na status promatrača, a sav je virtualni prostor mjesto za otkrivanje i eksperimentiranje. S druge strane, u samoj ideji identiteta koji je virtualan (dakle, ne-stvaran, prividan) sadržan je odmak od autentičnosti, onog stvarnog Ja. Znači li to da građenje virtualnog identiteta uvijek podrazumijeva neautentičnost? Ne baš.

Ono što mi jesmo virtualno nije dijametralno suprotno onome što smo u stvarnosti. To smo još uvijek mi, samo manje blesavi, manje nespretni i manje spontani. 

Self-marketing

Unatoč tome, osjećamo frustraciju na društvenim mrežama, frustraciju koja je djelomično izazvana FOMO-om kad smo publika drugim ljudima, a djelomično kad sami ulažemo napor u strateški self-presenting pred drugima. Izazov bivanja autentičnim postaje ultimativno teži - kako da znamo prave sebe kad je sve već viđeno? Možemo li uopće pričati o autentičnosti kada smo toliko izloženi drugim ljudima da se ne stignemo pogledati iznutra?

Emocionalno, voda nam je došla do grla: sada je već znanstveno dokazano da je mentalno zdravlje u bliskoj vezi s našom online aktivnosti, a mi se pronalazimo konstantno preplavljeni, zagušeni i iscrpljeni.

Previše smo svjesni same procedure uređivanja i uljepšavanja koju bivanje online podrazumijeva, a opet smo preduboko uvučeni da se jednostavno odspojimo. Čini se da je u samom konceptu performansa za virtualnu stvarnost već sakriveno sjeme onog što će uslijediti nakon – nagonska potreba da se vratimo autentičnosti prave stvarnosti, odnosno pokušaj da prevedemo tu autentičnost online. Znamo li kako to uopće izvesti? I jesmo li stvarno na to spremni?

Neki od pokušaja da se izbjegne ta tendencija samopoliranja uključuju smanjivanje pritiska koji dolazi s postanjem online. Jedna je varijanta smanjiti broj ljudi koji ima pristup sadržaju - tako su se pojavili privatni profili i close friends storyji. Oboje je koncipirano kao način da se ogradi ono što je za širu, daljnju publiku i ono što je za bliske prijatelje. Takva je podjela vrlo realistična: bilo bi suludo očekivati da ćemo samo odustati od ove pročišćene verzije sebe koje smo izgradili i potpuno se ogoliti online. Pred prijateljima, koji nas već ovako i onako znaju, viši stupanj intime ne izaziva nam stres, već, dapače, donekle vraća ovaj društveni aspekt u društvene mreže. Povezivanje dolazi prije performansa. Ipak, trudimo li se ponekad biti veći wreck za stvaranje sadržaja koji bi zabavio naše prijatelje nego što jesmo, održavajući ideju performansa? Ne perpetuira li to naš strah da će nas naši prijatelji zaboraviti ako nismo dovoljno zanimljivi baš onakvi kakvi jesmo? Ili, gore, preskočiti story – specifičan strah koji se javlja upravo zbog same ideje društvenih mreža gdje drugi promatraju, a mi stvaramo sadržaj na koji oni reagiraju. Zato što nije riječ o ravnopravnoj komunikaciji, marketinški pristupamo samima sebi čak i za manju publiku. 

Osim toga, pojavila se i ideja o povratku casual Instagramu, krovnom terminu koji bi obuhvaćao sve: od naizgled spontanih, low-res slika, pa do spamanja, photo dumpova i postanja memeova zajedno s vlastitim slikama. Casual Instagram oslobodio bi nas okova Instagrama kakav koristimo sada (algoritmičan, orijentiran na promoviranje influencera i biznisa) i omogućio da se izrazimo prirodno, opušteno, iskreno i bez pritiska. Riječ bi bila o povratku starom Instagramu jer smo pod dojmom da je nekoć postajao Instagram koji nije bilo zaluđen perfekcionizmom, koji je bio pomalo neuredan i zbrčkan i na kojemu nitko nije pazio na to je li mu feed koordiniran ili ne. Kad smo u potrazi za autentičnošću, često osjećamo nostalgiju, uvjereni smo da je ono što je bilo prije manje fejk, manje performativno jer se još nije stiglo odvesti do svoje radikalne, toksične krajnosti. Iako je apsolutno istina da Instagram od prije deset godina i Instagram danas funkcioniraju dosta drugačije, nategnut bi bio ikakav zaključak o neperformativnom Instagramu jer je on jednostavno oksimoron. Čak na svom početku, kad ga se reklamiralo kao digitalni foto-dnevnik, publika je uvijek bila sastavni dio Instagrama, a i društvenih mreža kao takvih. Bez obzira dopuštamo li veći uvid u našu intimu, ili neku verziju nje, performans je i dalje performans. 

It’s time to BeReal.

I onda se pojavio BeReal. Cijela je ideja iza aplikacije suzbijanje mogućnosti izvođenja planiranog nastupa, s pomno probranim slikama i idealnim okolnostima. BeReal je zapravo jako jednostavan za korištenje: svaki dan, u random trenutku koji je isti za sve korisnike, stigne obavijest (It’s time to BeReal.) nakon koje počinje odbrojavanje: svaki korisnik ima dvije minute da simultano slika sliku prednjom i stražnjom kamerom i uhvati svoj realni trenutak. Osim što aplikacija apelira na našu potrebu za autentičnosti, ovaj aspekt bivanja nalik igrici potiče kontinuirano korištenje i ponovni povratak aplikaciji sljedeći put kad stigne obavijest. Sličnu stvar proživjeli smo sa Snapchatom i skupljanjem vatrica. 

Ovaj nešto invazivniji upad u naš život, s duplom kamerom koja uvijek nužno otkriva ne samo okolinu već uvijek i osobu koja stoji iza slike, trebao bi nas učiniti iskrenijima i transparentnijima. Na svojim profilima na drugim društvenim mrežama BeReal  genijalno se izreklamirao: na TikToku za opis profila imaju No filters, no followers, no ads, no bullshit dok na Instagramu ne prate nikoga i nemaju niti jednu sliku. Upravo ovaj naglašeni kontrast u odnosu na Instagram krucijalan je za njihov marketing – osim što ga aktivno hejtaju, svojim korisnicima daju do znanja da ovdje nitko ne može manipulirati istinom ili se proslaviti. Slike koje objavljuju nestat će kad dođe nova obavijest, a svaki će korisnik moći vidjeti samo svoje slike u arhivi. Korisnici koji se međusobno prate na aplikaciji vode se kao prijatelji, umjesto pratitelji (a la Instagram). 

Unatoč svemu tome, ne mora se uvijek igrati po pravilima - BeReal dopušta da se nekoliko puta ponovi fotka prije objave, koja također slobodno može kasniti (mora samo biti prije nove obavijesti) – i dalje ostaje prostora za pažljivo planiranje.  Većina kritike upućene BeRealu tiče se upravo nepredvidivosti i pretjeranog inzistiranja na otvorenosti, ali činjenica je da nas nitko ne tjera da slikamo svoj BeReal točno kada stigne obavijest ili da ga slikamo uopće. Možda bismo se više trebali fokusirati na novu vrstu FOMO-a koja s time dolazi. Aplikacija od nas zahtijeva da budemo all in ili all out: dok ne postaš sliku, ne možeš vidjeti što su postali tvoji prijatelji, što znači da ili moraš sudjelovati bez obzira želiš li taj dan stati pred kameru ili propuštaš zabavu. 

Ultimativno, prije ili kasnije, i BeReal će izgubiti iluziju autentičnosti, poput svih drugih društvenih mreža prije. Njegova će se iskrenost raspasti kad pohvatamo sve trikove i odustanemo od spontanosti na koju zasad još uvijek donekle pristajemo.

Jesmo li generacijski zarobljeni u taj obrazac težnje za autentičnom online egzistencijom čiju svaku novu iteraciju razorimo u pokušaju da usavršimo svoju izvedbu?

‍Možda bismo jednostavno trebali prihvatiti da je online autentičnost samo fatamorgana na digitalnom obzoru, koja nam uvijek ostaje izvan ruke. Možda prava autentičnost može biti postignuta samo u stvarnosti, u svoj njezinoj dubini i spontanosti. Dok ću se s tim apsolutno uvijek složiti, mislim da bi bila šteta ne pohvaliti svaki pokušaj da se približimo tom cilju online. I najmanji napori uloženi u njegovo ostvarenje zaslužuju da mu damo šansu. Za istinsku stvarnost morat ćemo otići offline, ali ako u međuvremenu humaniziramo svoja virtualna prostranstva, koliko nam je to zapravo na odmet?

‍