Bruna Kazinoti
Ne smijem pokazati slabost jer će mi odmah netko dobaciti da sam pičkica, curica, peder… Je li moguće da sam upao u zamku, makar sam psiholog i psihoterapeut, da ne želim pokazati da mogu biti bespomoćan, nesiguran, da ponekad nemam ambiciju i ne želim ništa?
Kada pišemo o mentalnom zdravlju, nehotično nam dođe da se više obraćamo djevojkama. A što je s dečkima? Znači li to da su dečki ok s mentalnim zdravljem? Nažalost, istina je daleko od toga. Već dulje planiram napisati tekst o mentalnom zdravlju muškaraca. Zaista sam mislio kako mi to neće biti neki problem, no vrijeme je prolazilo, a ja nisam napisao ni riječ. Otkud dolazi taj otpor? Zaključio sam da mi je pisanje o mentalnom zdravlju muškaraca i generalno muškoj perspektivi vrlo intimno i kompleksno, obojano strahom da ne pogriješim. Strah od pogreške! Ili je možda riječ o strahu od pokazivanja slabosti i ranjivosti? Eto me već u srži problema. Strah od pokazivanja ranjivosti! Ne smijem pokazati slabost jer će mi odmah netko dobaciti da sam pičkica, curica, peder… Je li moguće da sam upao u zamku, makar sam psiholog i psihoterapeut, da ne želim pokazati da mogu biti bespomoćan, nesiguran, da ponekad nemam ambiciju i ne želim ništa?
Jesam li ipak po tome više muškarac nego sam to ikada želio biti?!
Oduvijek sam želio pokazati kako sam drukčiji od ostalih muškaraca jer ne robujem stereotipima i pritiscima okoline oko izgleda, načina života ili ponašanja.
Čini mi se da sam ipak upao u mušku zamku koja me tjera da mislim kako sve moram sam, koja me sprečava da se oslonim na druge kad mi treba pomoć, pokažem nemoć i slabost ili kažem da mi je nešto previše i teško.
Vjerujem da ste primijetili kako dečki u društvu vršnjaka paze na to kako govore i kako se ponašaju. Dečki vrlo rano počinju koristiti dublji glas i imitiraju maskuline geste odraslih muškaraca. Navedeno se odvija na nesvjesnoj razini i igra važnu ulogu u socijalizaciji mladića jer je potreba za pripadanjem u adolescenciji vrlo snažna i uvelike utječe na ponašanje.
Strah od odbacivanja i izolacije velik je, motivira nas da se uklopimo. Skloniji smo uzeti neku ulogu (frajera, alternativca, sportaša, geeka…) nego težiti autentičnosti. Čini se kako dečki više od djevojaka sužavaju prostor za prihvaćanje razlika i individualnosti, što nažalost ima svoju cijenu.
Ciljeve socijalizacije muškaraca možemo svesti na tri specifična društvena očekivanja:
1. traženje moći,
2. suzbijanje emocija i
3. prilagođavanje društvenim normama.
Mlađi adolescenti drže do muških normi povezanih s fizičkom snagom i čvrstoćom tako da pokazuju veću toleranciju na bol, sudjeluju u sportskim natjecanjima ili u tučnjavama. Jako im je važna autonomija (financijska neovisnost, zaštita i opskrbljivanje obitelji), emocionalni stoicizam (nepokazivanje ranjivosti, netraženje pomoći i podrške – samodostatnost) i seksualno ponašanje (seksualni odnosi sa što više djevojaka, kontroliranje i dominacija u vezama).
Adolescenti podržavaju nejednake rodne norme u većoj mjeri nego adolescentice.
Privilegiranost, imućnost i moć kod muškaraca percipira se kao norma pa će joj dečki rano početi težiti.
Početkom puberteta dječaci imaju veću relativnu slobodu i moć u usporedbi s djevojčicama pa mogu biti manje motivirani osporavati privilegije koje im daje društvo.
Kada se dječaci zauzmu za ravnopravnije stavove, pokazuju ženske osobine (feminizirani izgled ili ponašanje) ili se uključuju u aktivnosti povezane s djevojčicama (npr. pomoć u kućanskim poslovima), suočavaju se s više socijalnih prepreka, poput ismijavanja i podcjenjivanja vršnjaka, pod većom su stigmatizacijom društva u usporedbi s djevojkama.
Što je s mladićima koji se ne nalaze u predviđenim muškim normama? Sramežljivi su, osjećajni, pametni, umjetnički nadareni, nisu sportski tipovi - smatraju li se manje muškarcima?! Mogu postati socijalno izolirani zbog toga što nisu dovoljno muško. Odbačenost i nemogućnost pripadanja mogu dovesti do neugodnih i teških emocija te stvaranja unutarnjeg konflikta.
Dečki se više druže i okupljanju oko nekog sadržaja ili aktivnosti dok djevojke više razgovaraju i dijele jedna s drugom? Znači li to kako dečki nemaju potrebu za dijeljenjem svojih emocija i razmišljanja s drugima? Ne! Dečki i cure ne razlikuju se po tome. Potreba postoji i kod jednih i drugih, samo je način na koji zadovoljavaju navedenu potrebu drukčiji.
Postoje različita tumačenja rodnih razlika, od genetskih, neuroanatomskih do kulturalnih utjecaja. Zabrinjava činjenica kako su muškarci danas, kada je u pitanju zdravlje, pa i mentalno zdravlje, značajno ugroženi. Čak je i kod bolesti COVID-19 smrtnost muškaraca veća nego kod žena.
Muškarci ostaju nepravedno definirani tradicionalnom društvenom normom i rodnom socijalizacijom.
Rigidnost i neprilagodljivost čine tradicionalnu maskulinost toksičnom za ponašanje, odnose i zdravlje muškaraca.
Pravi muškarac treba biti snažan čovjek, s čvrstom neprobojnom vanjskom ljuskom!
Muškarci trpe nesrazmjernu količinu zdravstvenih problema u usporedbi sa ženama, a muškost ih ograničava u traženju pomoći jer se boje da ih se vidi kao slabe i ranjive.
Svaki osmi muškarac ima poteškoće poput depresije, anksioznosti, paničnog poremećaja ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Brojevi su vjerojatno puno veći jer muškarci nisu skloni tažiti pomoć, poglavito kad imaju poteškoće iz područja mentalnog zdravlja.
Postoje i drugi podatci koje nam daju jasniju sliku mentalnog zdravlja muškaraca:
Antropolog i liječnik Melvin Koner ide u krajnost kada kaže da o muškosti možemo razmišljati kao o sindromu, kromosomskom deficitu kojega dijeli 49% populacije planeta Zemlje i radi veliku štetu. Nije sposoban kreirati novi život, povećava vjerojatnost od bolesti u rasponu od srčanog udara do autizma te uzrokuje veću stopu nasilja.
Čini se, prema svemu navedenom, kako smo mi muškarci manje adaptirani na trenutni način života od žena. Kako je do toga došlo? Je li moguća bolja prilagodba i zadovoljstvo životom?
Ne možemo utjecati na genetiku, no možemo mijenjati okolinu koja utječu na naš razvoj.
Dio odgovora leži u načinu socijalizacije i odgoju dječaka. Kao da obrasci koji su nekada nastali s razlogom, jer su bili adaptivni, sada ne funkcioniraju. Odnosno, vrlo su opasni.
Potreba za povezivanjem i bliskim odnosima važna je muškarcima jednako kao i ženama. Svi smo mi u vječnoj potrazi za ljubavlju i pripadanjem, samo što smo kao muškarci nešto lošije opremljeni za postizanje toga cilja nego žene.
Učenjem dječaka rodnoj ravnopravnosti od najranije dobi povećava se vjerojatnost bolje regulacije emocionalne ranjivosti što može rezultirati primjerenijom interakcijom s drugima i, posljedično, smanjiti nasilje prema drugima.
Krajnje je vrijeme da neadaptivne obrasce ponašanja počnemo mijenjati. Za početak, pada mi na pamet nekoliko smjernica:
Slobodno nastavite niz. Svi smo različiti i svatko ima svoj način bivanja muškarcem. Ne vjerujte gotovim receptima, težite autentičnosti!
.jpg)