PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Bojim se, umirem od straha

Zabrinutost, odnosno anksioznost, naravno, nije baš ugodna. Zapravo, poprilično je naporna, ljepljiva, ponekad duboko hladna, često bolno vruća i jezovita. Upravo je zato, kada ju primijetimo, naš prirodan poriv bezglavo, sa svom silinom u nogama, pojuriti u suprotnom pravcu i nadati se da nas nikada neće sustići.

Vrlo vjerojatno ne postoji ljudsko biće koje u nekom trenutku svog života nije bilo zabrinuto. 

Dobra je vijest da smo zabrinuti jer nam je stalo. Naša zabrinutost reflektira ono s čime kao pojedinci imamo emocionalni odnos. Stalo nam je do toga da mi sami budemo sigurni i dobro, da nama bliski i važni ljudi budu dobro pa do toga da nam može biti stalo da i potpuni stranci budu sigurni, dobro i da ne pate. Danas nažalost s dobrim razlogom možemo biti iskreno zabrinuti i za budućnost našeg planeta, klime, prirode i ostalih živih bića.

O čemu brinemo, to nam je i važno.

Iako će možda zvučati neočekivano, ali naša zabrinutost je i dobar znak da kao pojedinci imamo kapacitet za suosjećanje, ljubav i povezivanje. 

Međutim, što ako jako puno brinemo? Kada je zabrinutost nešto s čime se budimo i nešto što nas pozdravlja prije spavanja s obećanjem da će nas dočekati i sljedećeg jutra? Što kada ju poput odjeće nosimo tijekom cijelog dana? U pozadini naše zabrinutosti nalazi se osjećaj straha da nešto neće biti u redu. Da nama, drugima ili nečemu trećem prijeti određena opasnost. Kako je život zaista poprilično nepredvidljiv i tijekom života, u većoj ili manjoj mjeri, svaka osoba doživi neugodna i bolna iskustva, prirodno je da smo ponekad zabrinuti i da takva iskustva nastojimo izbjeći. Zabrinutost tako ima važnu ulogu u našim životima jer razmišljajući o potencijalnim opasnostima mi stimuliramo naš mozak i nastojimo pronaći dobra rješenja kako bismo tu opasnost umanjili ili izbjegli.

Problem nastaje kad te naše misli o mogućim opasnostima postanu svakodnevne, ponavljajuće (ruminirajuće) i izvan su naše kontrole, odnosno kada nam postane jako teško ne misliti o njima.

Ukoliko se to dogodi, naša zabrinutost prestaje biti funkcionalna i može jako narušiti kvalitetu našeg života jer nam se teško opustiti i s povjerenjem prepustiti životu. Tada govorimo o anksioznosti. 

Mogli bismo reći da je anksioznost puno intenzivnija i složenija zabrinutost koja može u nekom trenutku zahtijevati pomoć stručnjaka, psihoterapeuta kako bi se ublažila. Kao i kod zabrinutosti, anksiozna osoba zamišlja i očekuje različite moguće opasnosti, no to je praćeno snažnim i konstantnim osjećajem neugode, nemira i napetosti.

Anksioznost se javlja kada na neki način precjenjujemo moguće opasnosti, a istovremeno podcjenjujemo našu sposobnost da ih uspješno prebrodimo.

Postoji nekoliko vrsta anksioznih poremećaja, a za sve njih je karakteristično da uključuju promjene i teškoće na razini naših emocija, tjelesnih reakcija, načina na koji razmišljamo, sadržaja naših misli kao i promjene na razini našeg ponašanja. 

Anksioznost je poprilično učestala. U jednom nedavnom istraživanju provedenom sa srednjoškolcima iz nekoliko Hrvatskih gradova, više od 32% mladih izjavilo je kako ima ozbiljne simptome anksioznosti. Ovi postotci nemaju kliničku značajnost, odnosno ne znače da bi se tom dijelu populacije mogao dijagnosticirati anksiozni poremećaj, ali svakako nam govore da su anksiozni simptomi poprilično česti u razdoblju adolescencije.

Također znamo da su anksiozni poremećaji među najčešćim psihološkim i zdravstvenim problemima kod odraslih s pojavnošću od 20 do 30%. 

Strah koji stoji u pozadini naše zabrinutosti i anksioznosti primarna je ljudska emocija, baš kao i osjećaji sreće, tuge, ljutnje, iznenađenosti i gađenja. S ovim se osjećajima rađamo i moguće ih je prepoznati već kod tek novorođene djece. Oni su također i univerzalni - iskazuju ih sva živa bića. Važno je razumjeti da se svi primarni osjećaji kod nas ljudi, pa tako i strah, javljaju automatski i brzo, s vrlo malo naše kontrole te vode u ponašanja koja doprinose tome da kao pojedinci (a time i cijela zajednica, društvo i civilizacija) preživimo, da se sačuvamo i sklonimo od opasnosti.

Tako osjećaji straha i zabrinutosti imaju vrlo značajnu ulogu u zaštiti ljudske vrste.

Strah čini da smo u novim i nepoznatim situacijama oprezniji i da brzo, u djeliću sekunde možemo reagirati na opasnost. Zamislite da su naši predci uporno trčali lavovima u susret s idejom kako će se s njima malo poigrati? Vrlo vjerojatno nas danas ne bi bilo ovdje da u njima nije bilo tog naučenog straha koji im je pomagao tisućama godina izbjegavati razne opasnosti. 


Strah je često vrlo mudra i hrabra reakcija na realne opasnosti koje nas okružuju i zaslužuje da i tu emociju slavimo barem podjednako koliko kao društvo slavimo hrabrost.

Tako na primjer može biti jako važno primijetiti ukoliko u nekom odnosu osjećamo strah i ugroženost od nekoga jer nisu svi odnosi za nas hranjivi niti dobri. Zdravi odnosi bazirani su na osjećaju sigurnosti i međusobnog poštovanja. Osjećaj straha pred članom obitelji, partnerom ili prijateljem možda signalizira kako nešto ipak nije u redu s tim odnosom i dobar je razlog da dovedemo takav odnos u pitanje. Isto tako, iskazivanjem svojeg straha mi pokazujemo kako smo kao pojedinci, između ostalog, krhki i ranjivi što je zapravo vrlo hrabro! Pokazati svoju ranjivost u svijetu koji visoko vrednuje ono najbolje, najuspješnije, najljepše i bez greške zaista je hrabro. 


Tek kada si damo dozvolu osjećati i slobodno pokazati sve svoje emocije, uključujući i strah, imamo priliku biti autentični i iskrenije se povezivati sa sobom i drugima.

I meni samoj to još uvijek nije lako. Često se ulovim kako umjesto svoje odjeće nosim odijelo omiljenog superjunaka i u njemu ponosno šećem po svijetu. Tada primijetim, poput ne baš proslavljene glumice, kako pokušavam sakriti svoje ranjivosti i sve one mekane dijelove sebe za koje sam povjerovala da su nedovoljno snažni i hrabri da bi ih bilo u redu i sigurno pokazati drugima. Sljedećeg se jutra potrudim svoje superjunačko odijelo ostaviti na vješalici. Utješno mi je znati da će biti tu ako mi zatreba. Znala sam se ljutiti na sebe što ga se ne usudim donirati nekom second hand shopu. Sada razumijem da je u redu imati kostim superjunaka u svom ormaru sve dok ga svjesno oblačim. Takvi su nas kostimi nekada sačuvali od okruženja koje realno nije bilo sigurno za nas. Ali o tome nekom drugom prilikom.      

Dobro je znati i da je anksioznost ponekad prirodna reakcija našeg organizma na pojačanu i dugotrajnu izloženost stresu. Zbog COVID-19 pandemije tijekom proteklih mjeseci naši su se životi i svakodnevne navike u popriličnoj mjeri promijenili. Fizički kontakti s drugima bili su ograničeni ili u potpunosti svedeni na online komunikaciju, određene aktivnosti koje su nas veselile i ispunjavale zbog sigurnosnih mjera više nisu bile dostupne te je postojao realan rizik da ćemo se mi ili netko nama blizak razboljeti.

Trajnija promjena životnih okolnosti, ograničenost izvora ugode, zabave i bliskosti, kao i kontinuirana prijetnja određene opasnosti po našu egzistenciju, naše zdravlje ili zdravlje ljudi oko nas kod većine ljudi izaziva osjećaj stresa.

To može voditi u pojačanu zabrinutost i anksioznost. Pritom su svi oni koji žive u Zagrebu bili izloženi i vrlo stresnom iskustvu potresa čija nepredvidljivost dodatno može pojačati razloge za zabrinutost. Drugim riječima, zbog stresnih okolnosti kojima smo bili izloženi proteklih mjeseci skroz je u redu i više nego inače osjećati zabrinutost.  

Zabrinutost, odnosno anksioznost, naravno, nije baš ugodna. Zapravo, poprilično je naporna, ljepljiva, ponekad duboko hladna, često bolno vruća i jezovita. Upravo je zato, kada ju primijetimo, naš prirodan poriv bezglavo, sa svom silinom u nogama, pojuriti u suprotnom pravcu i nadati se da nas nikada neće sustići. Međutim, ona se često, nakon nekog vremena, sva zadisana ponovno pojavi i nimalo uvrijeđena zbog našeg pokušaja bijega nastavi trčati uz nas i obavještavati nas o svemu novome o čemu bi bilo dobro početi brinuti.

Zabrinutost je jako uporna, važno joj je da bude viđena i da ju saslušamo.

Budući da je anksioznost neugodna, a naš poriv da nam bude dobro jako snažan, može se dogoditi da toliko brzo pobjegnemo od nje da niti ne čujemo što nam ima reći. Ne znamo opisati o čemu brinemo. Ona, tako neviđena, poželi čim prije pojaviti se ponovno u želji da ju ugledamo. Sljedeći puta kada se anksioznost pojavi, pokušaj koji trenutak ostati s njom, s tim neugodnim osjećajem u prsnom košu, ili trbuhu, ili cijelom tijelu. Vjerojatno će ti se to učiniti kao potpuno nelogičan pokret jer ćeš željeti, baš kao i ja, da te neugodne misli i osjećaji čim prije prođu, ali probaj im samo na trenutak dozvoliti da budu i da ti se pokažu. Neka anksioznost ispriča što je to sve strašno što bi se moglo dogoditi. Može pomoći ukoliko tada bez cenzure zapišeš sve brige i misli koje ti u tom trenutku padaju na pamet. Samo zapisivanje ili izgovaranje naših zabrinutih misli može dovesti do određene relaksacije i barem djelomičnog otpuštanja težine koju one donose. Zabrinutost i neugoda će se malo umanjiti ukoliko joj dozvolimo da se pokaže i izgovori. U jednom od budućih tekstova pričat ćemo i o nekim sljedećim koracima koji mogu pomoći u nošenju s anksioznošću. 

Trebam li se zabrinuti oko svoje zabrinutosti? Određena količina zabrinutosti funkcionalna je i pomaže nam izbjeći opasnost i neugodu, ona je često i potpuno zdrava reakcija našeg organizma na stres. Međutim, ukoliko smo jako često zabrinuti, do te mjere da nas naše misli svakodnevno toliko opterećuju da nam je postalo jako teško opustiti se i uživati u iskustvu života, tada naša zabrinutost zaslužuje da ju dublje istražimo i, ukoliko je potrebno, obratimo se stručnjacima za dodatne savjete i pomoć (kontakte možeš pronaći ovdje). Pritom je jako, ali baš jako važno da se ne ljutimo na sebe što smo anksiozni. Postoje brojni razlozi koji su mogli utjecati na to da smo u određenom trenutku jako anksiozni i dobar dio njih leži u prirodi našeg ljudskog uma koji je sklon brinuti i rješavati probleme kao i u našim ranim životnim iskustvima. Ništa od navedenog nije naša krivica. 

Literatura
Davila, J., La Greca, A. M., Starr, L. R., & Landoll, R. (2010). Anxiety Disorders in Adolescence. In: Beck, J. G. (Ed.), Interpersonal Processes in Anxiety Disorders. American Psychological Association, Washington, D.C.
Greeson, J. & Brantley, J. (2009). Mindfulness and Anxiety Disorders: Developing a Wise Relationship with the Inner Experience of Fear. In: Didonna, F. (Ed.), Clinical Handbook of Mindfulness. Springer, New York, NY. 
Vulić-Prtorić, A. (2006). Anksiozna osjetljivost: fenomenologija i teorije. Suvremena psihologija, 9(2), 171-193. 
nastavi čitati
škola, kontakt