PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Bliskost online

Igrice, aplikacije, video snimke, društvene mreže (nove objave, praćenje, lajkanje, pisanje i dobivanje komentara) pobuđuju naš mozak. Ta pobuđenost, međutim, prikriva našu ranjivost - zaboravljamo i neko se vrijeme ne osjećamo usamljeno, ljuto, tjeskobno, povrijeđeno, tužno.

Online odnosi značajno se razlikuju od stvarnih odnosa.  Sigurno je da postoji puno toga dobroga u online načinima komunikacije – u krajnjoj liniji bezbroj je situacija u kojima nam korištenje mobitela doslovno spašava živote! U ovom tekstu bavimo se pukotinama koje se događaju u odnosima utemeljenima uglavnom na online komunikaciji.

Osjećaj odgovornosti i što sve ne znamo jedni o drugima

Osjećaj odgovornosti za odnos s osobom s kojom provodimo vrijeme uživo puno je veći nego kada smo većinu vremena online. Odgovorniji smo i za odnos i za ono što se u njemu događa. U isključivo online odnosima, iza tipkovnice i bez stvarnog kontakta, možemo zadržati svoje slabosti i prikriti neugodne emocije. Kada se dopisujemo i šaljemo fotografije, tada dijelimo samo ono što želimo podijeliti – a to su uglavnom naše poželjne osobine, odnosno osobine koje svjesno želimo pokazati drugoj osobi. Dobra strana toga je što možemo kontrolirati količinu i vrstu informacija koje dijelimo o sebi i zbog toga se osjećati sigurnije i zaštićenije. Međutim, zbog selekcije informacija, mi šaljemo, ali i primamo i oblikujemo nepotpunu, a često i nerealnu sliku jedni o drugima.

Kroz online komunikaciju možemo se brzo emocionalno vezati – to se događa jer nam se sviđa kako se osjećamo u dopisivanju s nekom osobom. Ako se ne družimo uživo, nedostajat će nam puno informacija i dojmova o tome tko je i kakva je ta osoba. To je posebno važno ako se naši osjećaji  produbljuju i ako donosimo odluke o tome u kojem će smjeru taj odnos ići – na primjer, hoćemo li se prepustiti i zaljubljivati kroz dopisivanje ili ćemo ići za tim da razvijamo odnos kroz stvarni kontakt i na taj se način upoznajemo.

U online životu puno je lakše izbjeći suočavanje, raspravu i preuzimanje odgovornosti.  Zbog toga se dogodi da se i stvarni odnosi prekidaju online, pri čemu neki to čine na neprimjerene načine – onako kako to možda nikada ne bi napravili uživo. S druge strane, to ne znači da bi online rasprava uvijek bila smislena i zadovoljavajuća, pogotovo kada smo emocionalni. U takvoj  komunikaciji nedostaje toliko informacija koje ne možemo prenijeti: neverbalni znakovi, uvjeti u kojima se dopisujemo,  emocionalne ekspresije (pri čemu su emotikoni tek mogući nagovještaj o tome kako smo). Jasno, te informacije mogu biti ključne da bi nas druga strana shvatila, pogotovo ako se dopisujemo kada smo ljuti, napeti, odsutni, jako veseli – dakle u nekom emocionalnom stanju.    

Skriveni iza ekrana puno lakše gubimo osjećaj poštovanja prema drugoj osobi.

Vidimo koliko su mržnje i netrpeljivosti ljudi u stanju izreći i pokazati u virtualnom svijetu. Pretpostavka je da većina ljudi ne bi to što doslovno piše (ili u sličnom obliku) ni izrekla uživo, u izravnom razgovoru sa sugovornicima s kojima se ne slažu. Ako bi izrazili neslaganje, izrazili bi to nešto primjerenijim načinom i riječima od onoga što su u stanju natipkati. 

Susreti uživo čine nas ljudima, a odvojenost od ljudi i intenzivan život iza ekrana kao da smanjuje ono ljudsko u nama. Naš mozak i tijelo zaprimaju i pamte puno više kada smo fizički zajedno. Tada dobijemo, ali i šaljemo cijeli spektar informacija o sebi, a ne samo one koje želimo poslati. 

Uživo vidimo da nam je netko jako drag i zgodan, ali i da je nesiguran ili da muca. Također, kada bismo to i željeli, ne možemo prikriti naš naglasak, koliko smo niski ili visoki, kao i to da nekada ostanemo bez teksta ili se zacrvenimo. 

U stvarnoj komunikaciji vidljive su osobine s kojima možda i nismo sretni - i to može biti teško, no toliko je važno za stvaranje iskrenih,  ispunjavajućih odnosa. 

Naša veza (ljubavna, ali i prijateljska) može postati žrtva vlastitih objava na društvenim mrežama. 

Previše ulaganja u virtualni, a nedovoljno u stvarni odnos može biti ugrožavajuće – tada nam objave u virtualnom svijetu daju iluziju osjećaja vlastite vrijednosti i ljubavi, a potom slijedi i instant sreća koja nastaje kada dobijemo reakcije odobravanja drugih ljudi.

Postajemo prilično pobuđeni objavama, lajkovima i komentarima, a samo zajedništvo može postati manje uzbudljivo. S vremenom, ako zanemarujemo stvarni odnos, tada više ne znamo što bismo jedni s drugima. Ako ne ulažemo u odnos razgovorom, emocijama, zajedničkim iskustvima, vremenom, ako se ne bavimo nesporazumima i sukobima,  ako ne učimo podnositi i prazan hod (sasvim je normalno da je u vezama i u prijateljstvima nekad dosadno i bez veze!), polako ćemo se međusobno udaljavati.  

No ostat će nam bar zajedničke fotke na Instagramu. 

Neugodna i uznemirujuća iskustva

Mladi se često susreću s mnogim bolnim i neugodnim iskustvima proizašlim iz online dejtanja:

u nekoj fazi dopisivanja možemo misliti da je skroz ok da šaljemo intimne fotografije, no moguće je da vrlo brzo zažalimo – jer ustvari ne poznajemo dobro osobu i ne možemo znati što će učiniti s našim fotkama. 

Ali u to ne možemo biti sigurni niti kada mislimo da dobro poznajemo osobu!

Mnogi su doživjeli i neugodno iskustvo ghostinga – iskustva u kojem nas osoba s kojom smo se dopisivali i za koju smo se emocionalno vezali naglo počne ignorirati i u potpunosti prestane komunicirati s nama. To je iskustvo emotivno teško pri čemu je teško povjerovati da se to uopće događa.  Bol, bespomoćnost, ljutnja,  tuga... U nevjerici se nameće niz pitanja. Budući da je druga strana isparila, ona ostaju neodgovorena, a sami sebi jednostavno ne možemo dati odgovore na njih. 

Povređujuće je i uznemirujuće iskustvo cyberbullyinga, nasilja koje se dešava online i koje je u porastu jer se zbog pandemije puno više komunikacije odvija u virtualnom svijetu. 

Navedeni su tek neki primjeri mnogih neugodnih online iskustava. 

U online životu uvijek postoji značajan rizik emocionalnog, ali i svakog drugog ulaganja u odnos (na primjer slanje fotografija, osobnih podataka, dijeljenje privatnih informacija, povezivanje s nepoznatim ljudima).  

Da bismo smanjili neugodna iskustva možemo: 

Čega smo gladni? 

Kada u stvarnom životu na odgovarajući način ne zadovoljavamo našu duboku ljudsku potreba da budemo povezani i u kontaktu s drugima (kada smo usamljeni), kad teško izlazimo na kraj s nekim jakim emocionalnim stanjima (poput tjeskobe) ili kada se izbjegavamo suočiti s nečim (moramo donijeti neku važnu odluku), tada će se mnogi prebaciti u virtualnu stvarnost u kojoj će, u pravilu, provoditi previše vremena.

U toj se stvarnosti stvara privid da smo psihički dobro, štoviše, osjećamo se odlično! 

Igrice, aplikacije, video snimke, društvene mreže (nove objave, praćenje, lajkanje, pisanje i dobivanje komentara) pobuđuju naš mozak. Ta pobuđenost, međutim, prikriva našu ranjivost - zaboravljamo i neko se vrijeme ne osjećamo usamljeno, ljuto, tjeskobno, povrijeđeno, tužno... 

Upravo suprotno – kada provodimo puno vremena online,  imamo osjećaj da smo povezani i da pripadamo (što za naš virtualni identitet jest točno), no ustvari smo tek jako pobuđeni, a zadovoljstvo koje osjećamo javlja se  uslijed aktiviranja centra za nagrađivanje u našem mozgu! Korištenjem tehnologije možemo ostvarivati neki vid kontakta s drugima i biti društveni. Virtualna su nam mjesta privlačna jer nude ideju, prostor i osjećaj  da na njima možemo adekvatno zadovoljiti mnoge naše socijalne, emocionalne, intelektualne potrebe. Sigurno je da neke od njih, u određenoj mjeri i možemo – na primjer potrebu za zabavom, novim sadržajima i kontaktima, nekim oblicima učenja, interakcijom, razgovorom, informiranjem. U tom je smislu virtualni svijet sjajan!

Pretjerano konzumiranje virtualnih sadržaja neće zadovoljiti našu duboku ljudsku potrebu za stvarnim kontaktom, povezanosti i bliskosti niti će nam pomoći da živimo bolje sami sa sobom - ma koliko se god puta u danu povezivali na društvene mreže, gledali  YouTube snimke i pretraživali internet. Možemo na to gledati i na ovaj način: kada istražujemo svoju seksualnost ili imamo želju za seksualnim užitkom i bliskosti, gledanje erotskih sadržaja ili pornografije može zadovoljiti našu znatiželju i možda omogućiti informaciju ili užitak, ali neće nam pomoći da postanemo  bliži i povezaniji s nekim, niti će nam pomoći da učimo o stvarnim dečkima, djevojkama, tijelu, intimnosti, ljubavi, granicama ili poštovanju.

Tajna online privlačnosti

U virtualnom svijetu odvija se vrlo intenzivan život u kojem se ostvaruje niz interakcija. Lajkovi i komentari objava koje dobivamo i dajemo vrlo su pobuđujući i nagrađujući za naš mozak. Izražavanje vlastitog mišljenja i reakcije drugih ljudi, kada nam se sviđaju, izazivaju snažan osjećaj ugode. Te povratne informacije često dobivamo u relativno kratkom vremenu, a brzina kojom stižu jako je uzbuđujuća za naš mozak.

Zadovoljstvo je instant – događa se brzo i oko njega se, za razliku od stvarnih odnosa, gotovo uopće ne treba truditi.

Kad bi nam uopće u stvarnom životu 20 (a tek 200!?) ljudi u par minuta ili jedno prijepodne pokazalo odobravanje i izrazilo da se slažu s nama?  Za društvene nas mreže drži zalijepljenima to što imamo osjećaj da nas drugi vide i doživljavaju, netko je obratio pažnju, nekome smo važni. Naš centar za nagrađivanje u mozgu divlja i želi još! Nove objave i nove reakcije izazivaju novi val uzbuđenja. Koliko se poistovjećujemo s našim virtualnim identitetom vidimo u situacijama kada nema nikakvih reakcija na naše objave ili kada nam se reakcije drugih ne sviđaju. I jedno i drugo može se doživjeti kao neugodno, ali i bolno iskustvo, pogotovo ako se pojave negativni komentari. U online život projiciramo i svoja očekivanja – očekujemo tko bi i kada trebao reagirati na objave. Koliko je reakcija u prvih par minuta? Poruka je označena sa seen, no nema odgovora... Bezbroj misli prolazi nam kroz glavu zašto je tome tako. To jedno malo online iskustvo može izazvati jaku neugodu, povrijeđenost, uznemirenost, frustraciju ili strah, uz puno vlastitih, potpuno subjektivnih interpretacija o motivima virtualnog ponašanja drugih. Interpretacija može biti: „Nije odgovorio na poruku jer me ignorira.“, a ustvari nije odgovorio jer vozi. No možda i ignorira – to ne možemo sa sigurnošću znati. Taj prostor neizvjesnosti, koji je prisutan i u stvarnim odnosima i s kojim se često teško nosimo, još je teže podnositi u online svijetu. 

A skrolanje! Neprestano pregledavanje novih objava drži nas zalijepljenima za ekran. To ponašanje proizlazi iz naše usmjerenosti na ono što je novo – novi podražaji privlače našu pažnju, a naš je mozak vrlo znatiželjan!  I pod jakim je dojmom slika i animacija – vizualnost društvenih mreža, videa i video igara daje im opojni karakter. Mi smo od rođenja jako zainteresirani za svijet oko sebe, a tome svjedoči predanost kojom možemo neprestano  i dugotrajno pretraživati internet, pregledavati razne statuse, gledati snimke i fotografije drugih ljudi. Naš mozak voli novosti, a u online svijetu uglavnom nailazimo na nešto novo i zanimljivo. To što nam je zanimljivo ne pojavljuje se baš stalno, već  povremeno i nepravilno. Upravo se zato još jače vežemo uz ekrane – stalno očekujući da će uslijediti nešto zanimljivo.  Provedemo tako i po nekoliko sati na mobitelu, zaprimimo pritom i puno sadržaja koji nas uopće ne zanima, ali koji utječe na nas! 

Trebamo znati da svaki put kada posegnemo za mobitelima provjeriti svoje i tuđe objave, vidjeti što je novo ili satima igrati igrice - naš mozak žudi za nagradom. Što više posežemo, znači da nam treba više nagrađivanja.

S vremenom razvijamo toleranciju na online podražaje, što znači da nam treba više podražaja, posežemo sve češće za mobitelom i duže ga koristimo da bismo održali istu razinu zadovoljstva.

U osnovi, navučeni smo i ne možemo bez tih podražaja. Što manje voljno kontroliramo žudnju za tim da budemo online, teže je odoljeti i izdržati ne uzeti mobitel ponovo u ruke. 

Online život pobuđuje naš mozak neusporedivo više od realnog života. U njemu smo previše i predugo izloženi jakim podražajima. Na offline horizontu nema tih udara. Ako puno vremena provodimo online, vrlo ćemo brzo u offline svijetu osjetiti dosadu.  Onda opet posežemo za mobitelom. I tako u krug.  

Briga za najmlađe – što mladi znaju, a stariji ne

U tinejdžerskoj dobi mozak se značajno i dalje razvija, još uvijek nisu potpuno razvijeni svi centri koji bi nam omogućili planiranje i usmjeravanje aktivnosti  kao i procjenu rizika.  To je i jedan od razloga zašto se mladi teško odupiru online životu. 

Važno je znati da mala djeca sama ne mogu kontrolirati vrijeme provedeno pred ekranima jer njihov mozak uopće nije dovoljno razvijen da bi imali samokontrolu.

Djeca sama ispred ekrana nemaju nikakve šanse – ne mogu se uopće oduprijeti žudnji i u velikom su riziku da razviju ovisnost o ekranima i poremećaje.  

Od velike pomoći za njih mogu biti njihova starija braće i sestre koji znaju koliko je teško odvojiti se od ekrana i koji mogu upozoriti roditelje na tu opasnost. Tek djeca školske dobi mogu i trebaju početi koristiti tehnologiju, dakle u toj dobi mogu određenu količinu vremena biti izložena ekranima, pri čemu ih treba voditi i usmjeravati. 

Problem je što mnogi roditelji o ovome ne znaju dovoljno te bez problema svakodnevno malu djecu izlažu različitim ekranima (tableti, tv, računala).

Djeci treba pomoć i vodstvo mladih i roditelja, a mladi i roditelji – ako ne donose odluke koliko će vremena provoditi online i ako se u tome voljno ne kontroliraju - i sami su u velikom riziku da postanu (ili već jesu) ovisni. Koliko sebe možemo kontrolirati, toliko smo primjer mlađima kako koristiti tehnologiju. 

U vezi s ekranom?

Veza s ekranom nije nešto što nas duboko angažira kao ljudska bića niti nas u potpunosti ispunjava. 

Online život ne daje nam sigurnost i iskustvo duboke povezanosti. Vrlo nas često anestezira i u tom smislu pruža trenutno olakšanje jer se na neko vrijeme odvajamo od neugodnih osjećaja i iskustava. To ne mora biti loše kao povremeni način suočavanja s težinom života, no problem je ako se ne bavimo svojim stvarnim životom, onim što uistinu osjećamo i situacijama u kojima smo se našli i koje su nam teške. 

Put suočavanja ide i kroz traženje pomoći, podrške i kroz ulaganje u izgradnju stvarnih odnosa. Komunikacija uživo nekada se odvija lako, nekad zahtijeva trud, ponekad i napor. Uspostavljenje kontakta, povezivanje, razmišljanje što ćemo reći, razgovor, konflikti i njihovo rješavanje, intimnost  – sve to zahtijeva ulog naših misli, riječi, emocija, empatije… nekad ide lako, nekad se mučimo. Važno je reći da ono uopće nije tako instant nagrađujuće kao događaji u virtualnom svijetu. Utjehu, podršku, razumijevanje i prihvaćanje koje vidimo u nečijim očima, doživljaj ljubavi, zagrljaj, miris, smijeh i suze, humor u kojem sudjeluje i naše tijelo, i naša pamet, i riječi, i boja glasa, osjećaj da pripadamo, osjećaj da smo prihvaćeni  -  to možemo doživjeti jedino kada gradimo stvarne i iskrene odnose s drugima.  

S nekim je ljudima to jednostavno i ide nam lako. S nekima je povređujuće. Ponekad je nepravedno. Ponekad jako teško. Većinu puta ipak uspijeva i vrijedno je svakog truda!

Literatura
Greenfield, S. (2018.);  Promjene uma – Kako digitalne tehnologije utječu na naš mozak, Školska knjiga Zagreb
Juul, J. (2014.); Obitelji s tinejdžerima, Naklada Pelago, Zagreb     
Pennington, D.C. (1977.): Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko     
Wolf, M. (2019.); Čitatelju, vrati se kući – Čitateljski mozak u digitalnom svijetu,  Naklada Ljevak, Zagreb

 


Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati

Brucoši, sretno!

Miranda
Profa, psihoterapeutkinja, obožava istraživanja
rastem, hrabrost