foto: Bruna Kazinoti
24-godišnja daljinska plivačica u lovu na Oceanovih sedam pliva po cijelom svijetu i to po 13 sati u komadu, po noći i u nemogućim uvjetima, a kaže da je napor puno više mentalni, nego što je fizički. Zamisli da satima plivaš u mjestu. Ili da ispred sebe vidiš francusku obalu i učini ti se da si stigao, a kad ono - do nje plivaš još 6 sati, nikako joj se približiti... (Judita: Ovo neodoljivo podsjeća na ovaj svakodnevni izazov koji zovemo životom. :)
Ne bojim se budućnosti. Preda mnom je puno mogućnosti i ne osjećam kao da se stvari ne mogu mijenjati. U godinama sam kada se mogu posvetiti nekim svojim ambicijama i vlastitom rastu. Nekada možda čak i sama sebi postavim neki previsoki cilj, nešto što je na prvu nedostižno, ali onda malo po malo to i ostvarim. Svaki put do sada pokazalo mi se da ako se potrudim i ako vjerujem u sebe (što je često teško), sve ispadne okej. Vidim da mladi ljudi danas ne vjeruju u sebe i to im zatvara mnoga vrata. Ako nešto ne probaš, u tome sigurno nećeš niti uspjeti.
Ne vidim nešto spektakularno u tome što sam napravila. Bar ne onako kako to drugi vide, izvana. Nekad pomislim vau, kako je to meni uspjelo? Ne znam odakle mi hrabrosti za ulazak u te neke stvari. Nije poanta pobijediti, zaraditi, biti najbolji, nego uživati u procesu i ostvariti neki vlastiti cilj. Ja zbilja samo volim plivati.
Da me doma na treningu opeče meduza, izašla bih vanka. A na Havajima su me ispekle od glave do pete i to neke od najopasnijih na svijetu, ali u tom trenutku izvažeš, malo se isplačeš i nastaviš dalje. Kada se toga sjetim sada, pitam se kako sam kroz to uspjela proći. Za vrijeme preplivavanja nekako mi se poslože kockice u glavi da mi ništa nije teško, ničega me nije strah, ništa nije previše, koliko god da boli, nije previše.
Ljudi nisu svjesni koliko je ljudski um jak i što sve može prebroditi. I kad tijelo zakaže, glava pogura dalje.
Kad neko preplivavanje završi, ja sam tupa, ne osjećam ništa, nema ničega, ne ostane ništa. Ali kada dođem k sebi, sama se sebi veselim, budem ponosna na taj trud.
Da se ne bavim plivanjem, mislim da bih bila skroz drugačija osoba. Ne znam bih li uopće završila na istom faksu… I falile bi mi te velike emocije, život bi mi bio dosadan. Na primjer, zbog plivanja me ove neke manje stvari, a opet stvari koje druge ljude oko mene muče… kako bih rekla - to je za mene ravna crta. Treba se događati nešto ekstremno da bih ja bila pod stresom haha. Ovako je… vrag odnija prišu.
Mislim da je većini tako - ne valjaš ništa, ništa što napravim ne valja, uvijek je sve krivo, kriva sam za sve… to su ti neki trenuci u kojima ti zapravo nailaziš na prepreku prema nečemu većem i tada treba pokušati ostati koliko toliko normalan i nekako sam sa sobom to proći i nastaviti prema ovom većem. Ako treba, isplačem se i idem dalje!
