PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

AUTENTIČNOST: mjesto za mene

Nismo na ovome svijetu zato da ispunjavamo očekivanja drugih - pa ni vlastitih roditelja, nismo tu ni da im budemo smisao života, a ni da ih činimo sretnima. Svatko od nas ima neki jedinstveni potencijal i naš je zadatak da ga otkrijemo i živimo.

Hej, pa di si ti? Nisam te vidio 100 godina. Znaš li što mi se uopće događa u životu u zadnje vrijeme? Boli tebe briga… priča Marko tako glasno kao da smo usred šume, a ne u centru grada okruženi hrpom ljudi. Oduvijek je bio takav, glasan, pomalo nepristojan i boljela ga je briga što će drugi reći. Stišavao sam ga pomalo refleksno i pokušavao upozoriti da sigurno ne zanima sve ljude oko nas što se njemu događa u životu. Osjećao sam pomalo sram i želio sam ga smanjiti, smiriti kako ne bi privlačio toliku pažnju. Istovremeno, to sam i volio kod Marka - slobodu da bude to što jest i da se ne ispričava drugima za svoje postojanje. Zavidio sam mu na opuštenosti, čak i na tom bezobrazluku da prelazi drugima granice. Želio sam i sam osvojiti više prostora i postojati u punom potencijalu. 

Želim se prestati brinuti hoću li se kome zamjeriti samim time što jesam. 

Prihvaćanje samog našeg postojanja kao povremene smetnje drugima može nam olakšati jače fokusiranje na ostvarivanje vlastitog potencijala, susretanje i prepoznavanje s drugima koji nas privlače te napose odustajanje od potrebe za odobravanjem drugih koji nam nisu bitni.  Drugi će uvijek nešto misliti, a to ne znači da mi svako mišljenje drugih moramo uzeti kao relevantno za nas i naše postojanje. Na svijetu je toliko ljudi i postoji velika vjerojatnost kako ćemo se susresti s onima uz koje se osjećamo ispunjeno i svoje. Što smo više transparentni i iskreni u svome postojanju, povećavamo vjerojatnost da se susretnemo s ljudima koji nam odgovaraju.

Razna moranja i trebanja smetaju nam u uspostavljanju kontakta s drugima, a i sa sobom. Ako nam je kroz odgoj imputirano da je najvažnije završiti faks i dobiti stalno zaposlenje, bit će nam jako teško izboriti se za vlastiti način života ako nas zanimaju putovanja i organski uzgoj biljaka. Još je teže živjeti takav život. Naravno da svakodnevno svjedočimo kako razni pojedinci usprkos zabrinutosti i ponekom protivljenju obitelji biraju svoj put i odlučuju se riskirati izabirući život po vlastitoj mjeri. Volio bih da to bude pravilo, a ne iznimka. Nismo na ovome svijetu da ispunjavamo očekivanja drugih pa ni vlastitih roditelja, nismo tu ni da im budemo smisao života, a ni da ih činimo sretnima. Svatko od nas ima neki jedinstveni potencijal i naš je zadatak da ga otkrijemo i živimo. Kako ne postoje dva ista čovjeka, tako ne postoje ni dva ista životna puta i nema smisla uspoređivati se i pokušavati kopirati živote drugih. 

Usudi se živjeti i biti svoj. Zauzmi prostor i raširi se koliko god treba. Tvoja je osobna odgovornost da živiš svojim punim potencijalom. Ako nekome smetaš, neka to kaže - to je ujedno i prilika za interakciju i dijalog. Često se iz brige da drugima ne budemo previše (što je u pravilu naša fantazija) skupimo u sebe i ne dozvoljavamo si živjeti punim plućima.

Kako me je ponijelo navijanje za pravo na autentično postojanje, imam potrebu naglasiti da to ne znači gaziti preko drugih i biti nepristojan. Mi smo bića odnosa i dobro je da istražujemo kako autentično stupiti u interakciju s drugima. Tu nema pravila i svaki je odnos jedinstven i drugačiji. Umijeće kontaktiranja također se uči. Ako smo imali sreće, savladali smo osnove tijekom odrastanja, a pojedinci koji nisu - neka ne gube nadu. Također, i suživot s drugima iz pozicije ravnopravnog dostojanstva uči se cijeli život. 

Na kraju, vratimo se na mog prijatelja Marka. Znam da nikada neću biti kao on u načinu bivanja i zauzimanja prostora u ovom svijetu. Moje je postojanje drugačije i zauzimam prostor na neki svoj način, meni ugodan i prihvatljiv. Biti autentičan ne znači nužno biti glasan i brutalno iskren. Povezujmo autentičnost s visokom svjesnošću i, posljedično, osjećajem da imamo slobodu izbora.  

Propitivanja - priprema za radionicu

 ***

Što uopće znači pravo na postojanje? Je li igdje propisano kako postojati? Ne dozvoljavamo si da budemo to što jesmo, prilagođavamo se nepisanim pravilima, pokušavamo se uklopiti i prilagođavati očekivanjima drugih. Naravno, važno nam je da budemo prihvaćeni, da nađemo svoj mali krug velikih ljudi. Strah nas je odbacivanja. Koja je cijena takvog postojanja? Možemo li pripadati i ostati svoji? 

***

Koliko smo svjesni vlastitih granica? Imamo li granice? Što znamo o sebi? Svjesnost o tome gdje završavam ja, a počinje svijet nije nam urođena. To isto učimo tijekom odrastanja – svijest o vlastitom tijelu, kako dišem, prepoznajem li kada sam žedan i gladan, znam li kada sam umoran, što mislim, osjećam i, posljedično, kako se ponašam. Paralelno učimo i kako svijet utječe na nas – moje tijelo, misli, osjećaje i ponašanje. Stalno smo u interakciji i dobro je da smo svjesni te interakcije koja čini mjesto kontakta mene i svijeta. Dakle, granica nije nešto opipljivo i fiksno nego se stalno stvara i mijenja. Bivanje u kontaktu omogućava nam upoznavanje sebe i otvara prostor za vlastito prihvaćanje i mijenjanje – rast i razvoj. Osjećaj nelagode upravlja našim ponašanjem pomičući nas s mjesta na kojem u tom trenutku jesmo. Napravit ćemo to samo ako smo u kontaktu sa sobom i prepoznajemo da nas određena situacija uznemirava. Kontakt sa sobom direktno je povezan s našim kapacitetom za kontakt s drugima. Ako ne postojimo za sebe i teško prihvaćamo da zauzimamo neki prostor, nemoguće je ostvariti iskren kontakt s drugima. 

Pridruži mi se na radionici u srijedu, 28. rujna, u 20 sati klikom na link.

Prijavi se na pktn newsletter

Uspješno ste se prijavili na naš newsletter
Oops! Something went wrong while submitting the form.
nastavi čitati
ranjivost