PKTN
O
P
U
K
N
I
T
E

Abeceda emocija: sram

Izbjegavamo kontakt očima, pognemo glavu, ustuknemo, stisnemo se i pogrbimo, želimo se sakriti. Zamišljamo da se nekom gadimo, da nas prezire, da misli da smo odvratni, glupi, jadni, beznadni. Osjećaj nestajanja, brisanja, negiranja vlastitog postojanja. Pričajmo o sramu. 

Bruna Kazinoti

Uzmeš dva keksa kod rođaka i nastavljaš se igrati. Odjednom netko od odraslih ispod glasa govori kako ste ti i brat svega željni…

Imaš bolan i ogroman prišt na nosu koji si pokušala raskopati iglicom, no samo si napravila veći krater i upalu. Netko te pita što ti se dogodilo s licem…

Plivanje na tjelesnom, cijela se generacija nagurala oko bazena. Štopa se vrijeme, petero ljudi pliva jedno iza drugoga, dečki gotovo skandiraju… a ti loše plivaš. Zaostaješ, gotovo pola dužine bazena…

Ne znaš ni sama kako, no tvoj je prvi dečko baš, ono, zgodan. Čuješ neku curu iz razreda koja priča da joj nije jasno zbog čega je s tobom kad tako dobro izgleda…

Moraš ući u dućan i isprobati neku odjeću. Trenutak kada ulaziš i tete prodavačice okreću se prema tebi i počinju te slijediti i tjerati da isprobavaš stvari…

Na razmjeni si s tridesetak nepoznatih ljudi. Ljuljaš se na stolici. U nekom trenutku, izgubiš ravnotežu i prevrneš se na leđa, s nogama u zraku…

Na sastanku, kada svi pogledaju u tebe, ponekad poželiš nestati, propasti u zemlju…

Opetovano srećeš onog visokog tipa kojem si neslavno dosađivala u subotu i koji te prvo nježno pa potom i grublje odbio. Zapamtio te i svaki te put značajno pogleda…

Pred onaj tren u kojem se trebaš postaviti i izboriti, jasno reći svoje mišljenje. Svi će gledati u tebe, promatrati tvoje lice, ruke, odjeću, tvoje argumente…

---

Evolucijski, podređenost u ponašanju značajna je za životinjsku, ali i za preživljavanje ljudske vrste. Kada je u blizini neka dominantna jedinka, pokazivanje poslušnosti i podređenosti može pomoći u spašavanju žive glave. Kako bi smanjili prijetnju, onima snažnijima šaljemo jasne signale – izbjegavamo kontakt očima, pognemo glavu, ustuknemo, stisnemo se i pogrbimo, želimo se sakriti. Izvanjske znakove podređenosti i manje vrijednosti koje je sačuvala evolucija zaista možemo vidjeti i kod emocije kojom se bavimo. Pričajmo o sramu. 

Prvo definicije.

Važno je razumjeti razliku između osramoćivanja i reakcije neugode koja se javlja na našu javnu pogrešku te dubljeg srama u kojem se osjećamo bezvrijedno.

U uvodnim primjerima navela sam razne finese situacija i osjećanja. Definicije emocija čak mi ponekad budu jasnije na engleskom – feeling ashamed vs. feeling shame. Kod osramoćivanja, neugoda je više situacijska, vezana uz neku glupost koju smo izveli, postupak na koji nismo ponosni, neku našu zbunjozu koja je imala publiku. U takvim situacijama često imamo dojam da naše ponašanje baš i nije bilo primjereno. Vjerujte, imam lepezu sočnih vlastitih primjera. S odmakom ih mogu prepričati kao neku dogodovštinu, no u tim trenutcima ponekad imam osjećaj da bih mogla nestati. Kada se osramotim, pocrvenim, baš-baš, do ušiju, kao rak, oblije me vrućina, mucam ili pak ostanem bez riječi. Ono – zemljo, otvori se!

Za naš je osobni razvoj puno značajnije baviti se dubljim osjećajima, emocionalnim aspektom sramljenja sebe samih.

Već je jezično znakovito, u sramim se stoji JA koje osjeća sram i neki SEBE kojeg se sramimo i koji očito nije baš dobar. Geštaltisti kažu da smo sebe jednom podijelili na dva dijela – jedan dio koji promatra, procjenjuje i uspoređuje se s drugima te drugi dio koji osjećamo malim, nemoćnim ili jadnim. Takav egzistencijalni sram možete prepoznati po gotovo istovremenom doživljaju sebe kroz svoje oči i onog sebe kojeg vidimo kroz nečije tuđe oči.
Kao da se gledamo u ogledalu, a onda i zamišljamo što netko drugi misli i osjeća kada nas gleda…
Zamišljamo da se tom Drugom gadimo, da nas prezire, da misli da smo odvratni, glupi, jadni, beznadni. Takvom fantazijom kao da kažnjavamo same sebe… i to kažnjavanje ponekad prati osjećaj nestajanja, brisanja, negiranja vlastitog postojanja.

Ovakav tip srama kod sebe možete prepoznati po čestoj samokritici, samoismijavanju ili pak po pojačanoj svijesti o vlastitom tijelu u društvenim kontaktima. Javlja se jer sakrivamo svoj osjećaj manje vrijednosti. Možda ste jako osjetljivi na kritiku drugih, nastojite u svemu biti savršeni, proučavate svaki svoj korak i postavljate si visoke zahtjeve. Zamišljate puno što bi drugi rekli, što o vama misle, no rijetko to s njima provjerite u direktnom kontaktu, kao da ostajete u svojoj glavi. Sve to prati doživljaj vlastite ogoljenosti, prozirnosti ili nezaštićenosti, kao da bismo u nekim situacijama najradije nestali.

U takvom se procesu sramljenja sebe javlja i osjećaj da smo manje vrijedni, da ne možemo biti voljeni ili da ne pripadamo. U tom stanju imamo osjećaj da je Drugi taj koji bi nas mogao povrijediti, poniziti, prezreti ili, barem, grubo odbaciti. Zato često pravog Sebe spremamo na sigurno, u podrum ili neki oblik intimnog bunkera – da nas ne bi povrijedili i da nam se nešto loše ne bi dogodilo. U podrumu je sigurno, no predvidljivo i dosadno. Kako smo često povučeni i čekamo u prikrajku, svako je novo pokazivanje iznova zahtjevno i traži probijanje nekoliko slojeva - da bi došli do sebe. Ponekad nam se zato dogodi da se teško duboko povezujemo s drugima. Onda kada nekog izaberemo, damo se cijeli, od prevelike želje i gladi, možda i bez granica. Zato se nekad i jako povrijedimo i teško vidimo da je to bio naš vlastiti izbor. Tu si potvrdimo vjerovanje da su Drugi opasni. I eto nas natrag u našem podrumu, na sigurnom. Opasnost je upravo u tom našem klatnu, između prečvrstih i gotovo nepostojećih granica - u sramu klizimo od potpunog skrivanja do nesvjesnog predavanja i tako vrtimo pedale tom krugu. Ovim se dubljim sramom i krugom često bavimo u savjetovalištu, na psihoterapiji, i za taj je proces potrebno malo vremena, no prekrasno je kada se dogodi da SE pokažemo.

Dubok osjećaj srama vrlo je vjerojatno nastao u kontaktu s važnim Drugima. U našim ranim interakcijama s roditeljima, u situacijama kada su nas kritizirali ili disciplinirali, baš onda kada nisu mogli s nama i kada su gubili živce. Čini se da je korijen u pretjeranoj uporabi moći skrbnika, bilo da je to verbalna ili fizička moć i nadmoć. Tada se dijete, fizički ovisnije i manje, mora pokoriti. Ako je roditelj pretjerao zbog nekog svog Previše, dijete je premalo da bi shvatilo da je roditelj taj kojem treba nešto (vrijeme za sebe, podrška, kontakt) pa zaključuje da je ono samo problematično, loše ili nedovoljno vrijedno.
Za sve roditelje koji nas čitaju i kojima se upravo stisnulo grlo – ljudi smo od krvi i mesa… nemoguće je ne pogriješiti dok se baš jako trudimo biti Dobri, Roditelji, Primjer. Puno Trebanja i Moranja, a malo nas samih… tako se i zakompliciraju stvari. 

I eto ključa. 

Suprotnost sramu je osjećaj prihvaćanja, ravnopravan odnos u kojem nas nitko ne želi kontrolirati ili pak navesti da učinimo nešto predvidljivo. Skrivanje koje je započelo još u ranom djetinjstvu može prestati kada smo s nekim tko nas nježno i strpljivo prihvaća. Kroz podržavajući kontakt poželimo izaći iz izolacije, naš samoprijezir i strah polako prerastaju u uzbuđenje i veselje susreta.
Ako ste se prepoznali u dijelu napisanog i želite vježbati izlazak iz svog osobnog bunkera, pomažu mali eksperimenti u kojima svoje najgore pretpostavke pokušavamo provjeriti s drugima. Možemo ih shvatiti kao male izlete iz sigurnosti koju smo stvorili, sve s ciljem provjere hoće li nas svijet prihvatiti. 

To može značiti:

Da bismo bili dovoljno mi koji jesmo i izdržali da nas drugi vide onakvima kakvi jesmo.

Literatura
Erskine, R. G., Clark, B., Evans, K. R., Goldberg, C., Hyams, H., James, S., & O'Reilly-Knapp, M. (1994). The dynamics of shame: A roundtable discussion. Transactional Analysis Journal, 24(2), 80-85.
Evans, K. R. (1994). Healing shame: A Gestalt perspective. Transactional Analysis Journal, 24(2), 103-108.


nastavi čitati