Sestra blizanka osjećaja srama. Kraljica zahtjevnih i destruktivnih emocija. Koliko bi nam puta u životu bilo lakše i brže da je nema. Krivnja ima raznih svojih verzija. Nekima se javlja nakon što smo pojeli brdo slatkog ili čips, kada nam se ne zove mamu i peče nas savjest jer stalno pomišljamo da nam dosađuje, nakon nekih riječi koje su nam izletjele, kao dodatno breme jer se krivimo što smo potišteni i zato imamo osjećaj da drugima zagorčavamo život. Težnja za idealnim na ovim nam je prostorima, bremenitima religijom, dana s majčinim mlijekom. Rano smo naučili da za svaki grijeh slijedi kazna: greške treba izbjegavati, a sebe samog za svaku pošteno bičevati; mučiti krivnjom i gorčinom, da nam slučajno ostatak života ne bi protekao bolje, nedajbože, u miru sa sobom. 

Prije svega, iako se i u terapiji i u literaturi sram i krivnja vrlo često pojavljuju i analiziraju zajedno, zbog razumijevanja važno ih je razgraničiti.

Sram se veže uz naš dojam kakvi smo dok je krivnja vezana uz to što činimo.

Ukoliko se često borite i sa sramom i s krivnjom, to je nekako siguran znak da se trebate pozabaviti slikom o sebi. 

Konstruktivna (korisna) krivnja

Tijekom geštalt edukacije naučila sam da je konstruktivna krivnja autentična: javlja se kao naš moralni stabilizator i korisna je za nas jer priziva naš unutarnji osjećaj dobra i zla. Dovodi u red naša ponašanja i postupke, poravnava nas s nama samima i koracima koje ćemo poduzeti u budućnosti. Točno ju je ustvari poistovjetiti sa žaljenjem ili grižnjom savjesti – javlja se kada znamo da smo pogriješili ili nekoga povrijedili. Taj nam osjećaj pripada, čak je i poželjan. Znak je da se možemo uživjeti u tuđe cipele, znak je naše empatije i osjećaja vlastite odgovornosti. Pokazuje da imamo kapaciteta sebi priznati da smo pogriješili i isplanirati kako da to ispravimo. Kada osjećamo svoju odgovornost, to nas tjera na iskupljivanje, ispravljanje, ispriku, odgovornije postupanje, veći trud u budućnosti. U tom smislu, to nam je korisna emocija i važno je da nam je tako ako držimo do vlastitog integriteta. To želimo! Kroz taj proces postajemo bolje verzije sebe i imamo motivacije za osobnu promjenu. Važno je da grizodušje preokrenemo u akciju što prije i da se podržimo za djelovanje. Zapravo, kako se u narodu često kaže, da pregrizemo govno. Ovisno o našim postupcima, dolazi u raznim veličinama. I to ne mora biti problem ako imamo stav da su greške dio života i da ćemo još puno puta napraviti krivi korak. To je sve u redu i za nas nije korisno predugo se baviti samom činjenicom da smo pogriješili. Tada je puno važnije ići u akciju: iskomunicirati iskreno s drugima, priznati im da nekim svojim ponašanjem nismo zadovoljni i nastojati drugačije u budućnosti. Greške koje činimo dio su našeg puta, dio lekcija koje moramo proći, dio težine koja nas je sagradila.

Zato greške pozdravimo s ponosom – ako smo mudri, svako sranje ima zlatni potencijal.

Razarajuća (neurotična) krivnja

Problem nastaje ako stalno kontroliramo kakvi ćemo pred drugima ispasti, ako se trudimo odaslati sliku nekog idealnog, ako nas tuđe mišljenje i osuda mori toliko da ni ne možemo poći prema nekoj vrsti akcije, nego samo ostajemo u svojoj glavi. I evo je odmah - razarajuće, neurotične krivnje. Vrlo je često možemo naći i u podlozi raznih dubljih emocionalnih teškoća, posebice kod anksiozno-depresivnih smetnji. U svojoj srži ona je nastala kao strah od posljedica, kazne ili pak zamjeranja. Može biti i znak unutarnjeg osjećaja da tako kvarni nismo ni dostojni ljubavi i da će nas naša okolina odbaciti ako nismo idealni i po pe esu. Umjesto riječi unutarnji točniji bi ustvari bio izraz pounutreni – mi kroz odgoj od važnih drugih nekako usišemo njihova očekivanja, njihove standarde ponašanja, pravila kojih se treba držati, neke stavove o tome što je red i kako izgleda adekvatna osoba koja može biti voljena i dio zajednice. Kada smo mali, to usisavanje ide po automatizmu, bez promišljanja uzimamo od naših roditelja sve što nas uče – kakva pravila vrijede, kako se ljubav zaslužuje, kako ljubav izgleda. Automatizmom usvajamo glas tog nekog odraslog koji nas je možda i često kritizirao. I sama se kao roditelj užasnem kada uđem u taj mod prigovaranja i nabrajanja negativnog. Iako je u našem podneblju kritika shvaćena kao namjera roditelja da nas, iz najveće ljubavi, poduče i poprave, prekomjerna je kritika pogubna za zdravu sliku o sebi. Korijen je nesigurnosti u budućnosti i nekako nas kao dijete tjera da budemo najbolji, idealni, posloženi... a svaki put dok to nismo, krivnja se pali kao egzistencijalni alarm koji govori – nisi dostojan/na ljubavi.

Za mnoge je od nas u odrastanju bilo važno visokim standardima konačno osvojiti roditelje. No, na putu prema odraslosti, cijena visokih standarda postaje prevelika... i ako tako nastavimo, mi smo na putu izgradnje lažnog sebe i lažnog selfa. Važno je biti oprezan jer kada se kroz odrastanje ne bavimo dovoljno sobom i ne dođemo do mjesta prerađivanja svih usisanih pravila, ostajemo u limbu obrasca: trud – pritisak – strepnja – krivnja – osjećaj odbačenosti. 

Sve što su nam govorili da treba, da se mora, da je važno... treba dobro i debelo preispitati. 

Katarza

Ogroman je i često glavni posao odrastanja dopuštanje sebi postavljanje svojih standarda - da odlučimo kakvi ćemo biti i koje ćemo vrijednosti njegovati. Kojeg to sebe volimo i koji to ja vrijedi? Kojeg ćemo to sebe prestati odbacivati kroz neumorno krivljenje koje nas drži na mjestu? Postanite svjesni da takva silovita krivnja blokira ikakvu promjenu. Mi tu nemamo vremena postati, nego smo u vlastitoj glavi i maštarijama kakvi bismo voljeli biti, tugovanju zbog čega takvi nismo i, buhahaha, jadni. Umjesto automatskog življenja, da bismo do kraja odrasli i oslobodili se nezdrave krivnje, moramo se zapitati koji je baš naš standard, što je nama važno, kakvi smo mi ustvari. Dok se to sve pitamo, dajemo si šansu početi voljeti sebe. Oslobođenje od te vrste krivnje podrazumijeva hrabrost suočavanja s glasom naših roditelja u sebi. I meni je u procesu vlastite terapije, ali i brojnim klijentima s kojima sam radila, uspostava tog unutarnjeg dijaloga s roditeljima bila bolna. To se dogodi kada je je naš glas dijametralno suprotan i imamo osjećaj da nismo lojalni i da nekako napuštamo roditelje. Mnogi upravo zbog toga odustaju jer imaju osjećaj da je izraz najveće ljubavi prema roditeljima da živimo onako kako su nas učili. Ipak, promislite za trenutak o ovoj tezi: kada imamo sebe i svoj autentični glas – završen je posao svakog roditelja.

Najbolje što možete dati svojim roditeljima je da živite svoj život.

To oslobađa obje strane. 

Zato fino, u duhu blagdana koji dolaze, odlučite sami sebi pokloniti sebe – krajnje je vrijeme! Nađite svoj glas i podržite se tako da volite upravo vaš način bivanja u svijetu.